Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3862/15 („Metal“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3862/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3862/15, rješavajući apelaciju „Metala“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Metala“ a.d. Banja Luka podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 017440 14 Pž od 24. aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Metal“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 017440 14 Pž od 24. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od „Kompanije Dušanić“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 18. januara do 9. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i Osnovni sud su u periodu od 25. januara do 27. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 12. juna 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi poništenja ugovora, povrata kupoprodajne cijene i naknade štete, v. sp. 7.000.000,00 KM. Apelant je uz tužbu podnio i prijedlog za izdavanje sudske mjere obezbjeđenja.

6. Apelant je podnescima od 1. i 16. jula 2008. godine urgirao uzimanje predmeta u rad.

7. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 Ps 017440 08 Ps od 8. jula 2008. godine kojim je tužba vraćena na ispravku i dopunu. Apelant je postupio po nalogu suda 17. jula 2008. godine.

8. Osnovni sud je dopisom od 23. oktobra 2008. godine apelantu vratio prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja na ispravku i dopunu.

9. Nakon što je apelant postupio po nalogu suda, Osnovni sud je dopisom od 14. novembra 2008. godine tuženoj dostavio prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja radi davanja odgovora. Tužena je 27. novembra 2008. godine dostavila traženi odgovor.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud 26. decembra 2008. godine održao ročište povodom prijedloga za izdavanje mjere osiguranja.

11. Apelant je podneskom od 9. jula 2009. godine urgirao uzimanje predmeta u rad.

12. Osnovni sud je na pripremnom ročištu održanom 5. novembra 2009. godine donio rješenje kojim je utvrdio da je prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u predmetnoj pravnoj stvari povučen. Apelant je 5. novembra 2009. godine podneskom urgirao za hitno postupanje suda u predmetnoj pravnoj stvari.

13. Nakon osnivanja i početka rada privrednih sudova u Republici Srpskoj, Osnovni sud je 8. maja 2010. godine navedeni predmet ustupio Okružnom privrednom sudu, te je kod tog suda zaveden pod brojem 57 0 Ps 017440 08 Ps.

14. Apelant je podnescima od 16. augusta 2010. godine, 2. juna 2011. godine i 29. marta 2012. godine urgirao uzimanje predmeta u rad.

15. Nakon toga, Okružni privredni sud je održao više ročišta (7. augusta i 5. oktobra 2012. godine, 17. aprila, 12. juna, 13. septembra, 8. novembra i 27. decembra 2013. godine i 28. aprila, 15. maja i 12. juna 2014. godine) na kojima je, prema stanju spisa, izveden veliki broj dokaza, te dva vještačenja vještaka mašinske struke. Apelant je na pripremnom ročištu održanom 5. oktobra 2012. godine formulisao tužbeni zahtjev kao primarni i eventualni, na način da je primarnim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o kupoprodaji (pobliže navedeni u tužbi), da se tuženi obaveže da mu na ime amortizacije isplati određeni iznos i na ime naknade materijalne štete određeni iznos, dok je eventualnim tužbenim zahtjevom tražio da se navedeni kupoprodajni ugovori ponište i da se tuženi obaveže da mu na ime kupoprodajne cijene sa kamatama isplati određeni iznos i na ime naknade materijalne štete određeni iznos pobliže naveden u tužbi. Na pripremnom ročištu održanom 17. aprila 2013. godine tužena je podnijela protivtužbeni zahtjev.

16. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 017440 08 Ps od 13. augusta 2014. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene.

17. Tužena je 2. septembra 2014. godine podnijela žalbu protiv presude Okružnog privrednog suda od 13. augusta 2014. godine, dok je apelant 16. septembra 2014. godine podnio žalbu protiv iste presude.

18. Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 017440 14 Pž od 24. aprila 2015. godine kojom su žalbe stranaka odbijene i presuda Okružnog privrednog suda od 13. augusta 2014. godine potvrđena. Istom presudom odbijeni su kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostalog, opisao hronologiju postupanja u predmetnom postupku, kako je i navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istaknuo da je presudom Višeg privrednog suda od 24. aprila 2015. godine okončan postupak pred redovnim sudovima. Nadalje, apelant je naveo da je od podnošenja tužbe (12. juna 2008. godine) do podnošenja apelacije proteklo preko sedam godina, pa je predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi postojanje povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant je postavio i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM, kao i troškove sastavljanja apelacije.

b)Odgovor na apelaciju

20. Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom predmetu održano ukupno 10 ročišta, na kojima je izvedeno preko 200 dokaza, te dva vještačenja (vještaku mašinske struke je bilo potrebno šest mjeseci za izradu nalaza i 9.000,00 KM akontacije za troškove vještačenja), što je u konačnici rezultiralo presudom od 23 stranice. Pored obimnog broja materijalnih isprava i složenih vještačenja saslušani su i svjedoci, i to njih pet. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da su ročišta za glavnu raspravu održana u rasponu od jedne godine, upravo zbog nemogućnosti vještaka da tako obimnu dokumentaciju pregleda i obuhvati nalazom. Pored toga, Okružni privredni sud je istaknuo da je riječ o jako velikom i složenom predmetu. Također, Okružni privredni sud je naveo da je kompletan prvostepeni postupak od momenta osnivanja Okružnog privrednog suda vođen kao hitan i za rad u tom predmetu angažovani su dodatni vremenski i tehnički kapaciteti cijelog suda. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istaknuo da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje, jer protivno navodima iz apelacije, upravo zbog ogromne količine dokaznih prijedloga je bilo nemoguće završiti prvostepeni postupak i donijeti presudu u kraćem roku.

21. Viši privredni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari postupao u skladu sa zakonom, pa su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz kojih razloga je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko opisao hronologiju postupka, te istaknuo da je predmetni spis od 8. maja 2010. godine prešao u nadležnost Okružnog privrednog suda. V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja postupka okončanog Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 017440 14 Pž od 24. aprila 2015. godine. Zatim, navedenu presudu apelantov punomoćnik je primio 7. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Relevantna načela

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b)Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 12. juna 2008. godine kada je apelant podnio tužbu pa do 24. aprila 2015. godine kada je Viši privredni sud donio presudu kojom je okončao predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od oko sedam godina.

c)Analiza dužine trajanja postupka

34. Ustavni sud smatra, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti (dva tužbena zahtjeva – primarni i eventualni, protivtužbeni zahtjev tužene, zahtjev za izdavanje mjere obezbjeđenja, zatim obimnu dokaznu građu, veći broj svjedoka i vještačenja), da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Također, Ustavni sud ukazuje da za ovakvu vrstu spora zakon nije propisao da se rješava po hitnom postupku.

35. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je apelant 12. juna 2008. godine protiv tužene podnio tužbu Osnovnom sudu, koji je tada kao stvarno i mjesno nadležan sud u roku od mjesec dana (8. jula 2008. godine) donio rješenje kojim je apelantu vratio tužbu na ispravku i dopunu. Nadalje, Osnovni sud je nakon četiri mjeseca (23. oktobra 2008. godine) vratio apelantu prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja na ispravku i dopunu i nakon što je apelant postupio po nalogu suda (14. novembra 2008. godine) navedeni prijedlog dostavio tuženoj na odgovor. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon pet mjeseci od podnošenja tužbe (26. decembra 2008. godine) održao ročište povodom apelantovog prijedloga za izdavanje mjere obezbjeđenja. Nakon toga, Osnovni sud je nakon gotovo godinu dana (5. novembra 2009. godine) na pripremnom ročištu donio rješenje kojim se prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja smatra povučenim. Dakle, postupak pred tim sudom je trajao oko dvije godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon prijema spisa Okružni privredni sud održao 10 ročišta (7. augusta i 5. oktobra 2012. godine, 17. aprila, 12. juna, 13. septembra, 8. novembra i 27. decembra 2013. godine i 28. aprila, 15. maja i 12. juna 2014. godine). Ustavni sud također zapaža da je apelant na ročištu održanom 5. oktobra 2012. godine precizirao tužbeni zahtjev, a tužena na ročištu održanom 17. aprila 2013. godine podnijela protivtužbeni zahtjev. Nakon toga, Okružni privredni sud je nakon jedne godine i tri mjeseca donio presudu (presuda od 13. augusta 2014. godine), a Viši privredni sud je odluku po žalbi donio u roku od sedam mjeseci (presuda od 24. aprila 2015. godine).

36. Ustavni sud dalje zapaža da se Viši privredni sud nije posebno izjašnjavao na navode u vezi sa dužinom postupka, međutim, taj sud je svoju presudu donio u roku od sedam mjeseci, što se može smatrati adekvatnom ažurnošću u predmetnom postupku. Okružni privredni sud je u odgovoru na apelaciju kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka naveo da je riječ o jako velikom i složenom predmetu, da je u konkretnom predmetu održano ukupno 10 ročišta, na kojima je izvedeno preko 200 dokaza, te dva vještačenja. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da su ročišta za glavnu raspravu održana u rasponu od jedne godine, upravo zbog nemogućnosti vještaka da tako obimnu dokumentaciju pregleda i obuhvati nalazom. U vezi s tim, Okružni privredni sud je istaknuo da je upravo zbog ogromne količine dokaznih prijedloga bilo nemoguće završiti prvostepeni postupak i donijeti presudu u kraćem roku. Ustavni sud smatra da su navedene okolnosti objektivno utjecale na dužinu trajanja predmetnog postupka, te da je evidentno da je Okružni privredni sud kontinuirano postupao bez većih perioda neaktivnosti s ciljem okončanja predmetnog postupka.

37. Dakle, nesporno je da su sudovi bili ažurni, te da su preduzimali radnje radi stvaranja zakonskih pretpostavki da bi se o apelantovom tužbenom zahtjevu moglo meritorno odlučiti. Međutim, iako je apelant u više navrata urgirao uzimanje predmeta u rad kod nadležnih sudova, Ustavni sud zapaža da je evidentan njegov doprinos dužini trajanja postupka budući da je podnio neurednu tužbu koja je vraćana na ispravku i dopunu, da je podnio neuredan prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja koji je vraćan na ispravku i dopunu, koji je u toku postupka povukao, kao i da je tokom postupka precizirao tužbeni zahtjev (formulisao tužbeni zahtjev kao primarni i eventualni). Ustavni sud nalazi da, iako je apelant imao procesnu mogućnost da disponira svojim zahtjevima, to je objektivno utjecalo na dužinu trajanja postupka jer su navedene radnje prema zakonskim odredbama iziskivale postupanje suda, a što je, gledajući postupak u cjelini, dovelo do odugovlačenja predmetnog postupka.

38. Stoga, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema povrede prava na pravično suđenje iako je postupak trajao oko sedam godina. Navedeno zato što su redovni sudovi postupak vodili kontinuirano, bez većih perioda neaktivnosti, da se radi o postupku za koji zakonom nije propisano da se rješava po hitnom postupku, da se radi o složenijem predmetu, da su postojale i objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu predmetnog postupka, te da je i apelant doprinio dužini trajanja postupka, odnosno da je dužina trajanja postupka bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenja odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

40. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga proizlazi da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je evidentno da su redovni sudovi postupali efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti, te da je predmetni postupak složen, što je objektivno doprinijelo dužini njegovog trajanja, pri čemu je i sam apelant svojim postupcima utjecao na njegovu dužinu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3862/15 („Metal“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio