Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-126/18 (ELTA-MT" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-126/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-126/18, rješavajući apelacije "ELTA-MT" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju je podnio "ELTA-MT" d.o.o. Tuzla protiv:

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 006229 15 Rev od 14. decembra 2017. godine;

-Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 021636 16 Rev od 9. januara 2018. godine;

-Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 024862 15 Rev od 8. decembra 2017. godine;

-Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 040454 16 Rev od 16. januara 2018. godine i -Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 008568 16 Rev od 9. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-126/18

1. ELTA-MT" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 006229 15 Rev od 14. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („BHB Cable TV“ d.o.o. Lukavac) da mu na ime naknade štete, nastale narušavanjem ugovora, isplati određeni novčani iznos.

2. AP-1004/18

2. Apelant, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 021636 16 Rev od 9. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete, nastale narušavanjem ugovora, isplati određeni novčani iznos.

3. AP-1005/18

3. Apelant, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 024862 15 Rev od 8. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete, nastale neispunjavanjem ugovorne obaveze, isplati određeni novčani iznos

4. AP-1006/18

4. Apelant, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 040454 16 Rev od 16. januar 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete, nastale neispunjavanjem ugovorne obaveze, isplati određeni novčani iznos.

5. AP-1007/18

5. Apelant, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 008568 16 Rev od 9. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete, nastale narušavanjem ugovora, isplati određeni novčani iznos.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-126/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

7. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je između apelanta i tuženog zaključen Ugovor o zajedničkom upravljanju mreže kablovske TV u Lukavcu kojim je određeno da obje ugovorne strane imaju idealan suvlasnički dio u omjeru 50%:50% kablovske mreže Lukavac i potpuno jednaka prava u odnosu na upravljanje kablovskim sistemom, što je preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke. Dalje je navedeno da su apelant i tuženi 1. februara 2007. godine zaključili Aneks ugovora o zajedničkom upravljanju mreže kablovske televizije u Lukavcu kojim su izmijenili pojedine odredbe osnovnog ugovora i saglasili se da se na osnovu dosadašnje realizacije osnovnog ugovora izgubio smisao određenih njegovih članova. Vrhovni sud je ukazao da su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, iz razloga što su Aneksom ugovora od 1. februara 2007. godine sadržajno na drugačiji način uređeni odnosi između apelanta i tuženog, a što se naročito odnosi na pitanje broja pretplatnika, novih pretplatnika, te pitanje naplate pretplate od postojećih pretplatnika, kao i raspodjelu troškova. S tim u vezi, Vrhovni sud ukazao da navedeno podrazumijeva da su tom regulativom apelant i tuženi odstupili od principa sadržanog u članu 4. tačka e. osnovnog ugovora (da svaka ugovorna strana ima jednak broj pretplatnika). Takođe, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je Aneks ugovora stavljen van snage, što znači da isti egzistira i vezuje ugovorne strane, pa apelant nije mogao tužbeni zahtjev zasnovati na odredbama osnovnog ugovora. U pojedinim osporenim odlukama (AP-1005/18 i AP-1006/18), također se navodi, da apelantova tvrdnja u reviziji da se ugovor između jednog od ortaka i njihovih pretplatnika prvo morao raskinuti da bi se pristupilo zaključenju novog ugovora sa tuženim, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude. Vrhovni sud konstatuje, da predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari nije odnos između apelanta i njegovih pretplatnika koji su uz pismenu izjavu insistirali da prestanu biti pretplatnici apelanta i nakon toga potpisivali nove ugovore sa tuženim ili novi pretplatnici koji su uz izjavu odbili da potpišu ugovor sa apelantom (kako je to regulisano u članu 2. tačka a. i b. Aneksa), jer apelant ukoliko smatra da su njegovi pretplatnici nezakonito raskinuli ugovor, ima pravo podnošenja tužbe protiv tih pretplatnika. U pojedinim osporenim odlukama (AP-126/18, AP- 1004/18 i AP-1007/18), također se navodi, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je sadržina u Aneksu davala mogućnost da svaki pretplatnik raskine ugovor sa apelantom i postane pretplatnik tuženog i obratno. Shodno tome, to se i po ocjeni Vrhovnog suda, kod takvog stanja stvari tužbeni zahtjev apelanta zasnovan na zaključenom ugovoru od 2005. godine nije mogao prihvatiti osnovanim, ni za potraživanu pretplatu za pretplatnike apelanta, koji su zaključili nove ugovore sa tuženim i tako postali pretplatnici tuženog, a niti za nove pretplatnike za koje apelant smatra da su po principu parnog - neparnog broja trebali biti njegovi pretplatnici, zbog čega neosnovano zahtjeva od tuženog naknadu štete.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim apelant navedenim apelacijama poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje su osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-2255/16 od 20. jula 2016. godine, AP-2472/16 od 15. septembra 2016. godine i AP-4728/17 od 27. februara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-126/18 (ELTA-MT" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio