Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-943/18 (Z. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-943/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-943/18, rješavajući apelaciju Zore Vukelja, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zora Vukelja protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Ip 002625 18 Pž 4 od 23. januara 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Ip 002625 08 Ip od 9.
oktobra 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zora Vukelja protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Ip 002625 18 Pž 4 od 23. januara 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Ip 002625 08 Ip od 27.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zora Vukelja protiv Zaključka o prodaji Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Ip 002625 08 Ip od 5. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zora Vukelja (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića, podnijela je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Ip 002625 18 Pž 4 od 23. januar 2018. godine, kojim su odbijene žalbe koje je podnijela apelantkinja protiv Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 Ip 002625 08 Ip od 9. oktobra 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 87 0 Ip 002625 08 Ip od 27. novembra 2017. godine. Apelantkinja je 16. marta 2018. godine dopunila apelaciju i osporila Zaključak o prodaji Osnovnog suda broj 87 0 Ip 002625 08 Ip od 5. marta 2018. godine. Apelantkinja je zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će zabraniti Osnovnom sudu prodaju njenog stana, odnosno naložiti da se odloži izvršenje do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda od 9. oktobra 2017. godine odbačen je kao nedozvoljen apelantkinjin prigovor, kao trećeg lica (podnesen protiv rješenja o izvršenju). U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da su rješenjem Osnovnog suda od 29. aprila 2014. godine, koje je preinačeno rješenjem Okružnog suda od 30. septembra 2014. godine, određeni troškovi izvršenja u predmetnom izvršnom postupku u iznosu od 3.295,00 KM. Dalje, Osnovni sud je naveo da je rješenjem od 19. januara 2017. godine usvojen prijedlog za izvršenje tražioca izvršenja (N. P.), na osnovu rješenja od 29. aprila 2014. godine, radi naplate troškova izvršnog postupka, te je određeno da se izvršenje sprovede, pored ostalog, prodajom nepokretnosti apelantkinje, kao založnog izvršenika. Shodno tome, Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja u predmetnom izvršnom postupku založni izvršenik, iz kog razloga nije mogla podnijeti prigovor kao treće lice jer se protiv nje ostvaruje predmetno potraživanje. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 1. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da „izvršenik“ označava lice protiv koga se potraživanje ostvaruje, pa samim tim apelantkinja, kao založni izvršenik ne može biti u izvršnom postupku i treće lice.
3. Rješenjem Osnovnog suda od 27. novembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog trećeg lica L. Đ. da se radi naplate predmetnog potraživanja dozvoli prinudno izvršenje na penziji trećeg lica L. Đ koju ostvaruje kod Fonda PIO Republike Srpske, Filijala Doboj. U obrazloženju odluke, Osnovni sud je naveo da je tražilac izvršenja, u vezi prijedloga trećeg lica L. Đ. obavijestila sud da L. Đ. nije stranka u postupku, da ništa ne predlaže u pravcu izmirenja duga, pa je tražilac izvršenja predložila nastavak izvršnog postupka. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 36. stav 1. ZIP-a propisano da prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja. Dalje, ukazano je da iz stanja spisa proizilazi da je sud postupao po prijedlogu tražioca izvršenja protiv izvršenika („Mera“ d.o.o. Teslić) i apelantkinje, kao založnog izvršenika, koji prijedlog je podnesen na osnovu sporazuma zaključenog među strankama pred Osnovnim sudom i kojim sporazumom je utvrđeno potraživanje tražioca izvršenja prema izvršeniku po osnovu ugovora o kreditu od 16. avgusta 2007. godine i nakon toga je određena uknjižba založnog prava na nekretninama apelantkinje, kao založnog izvršenika na dvosobnom stanu u Tesliću. Okružni sud je ukazao da je tražilac izvršenja ostala kod zahtjeva da se dosuđeni troškovi naplate od prodaje apelantkinjinog stana, te ukazala da je to jedini način na koji može naplatiti taj dio dugovanja po izvršnoj ispravi.
4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je apelantkinja u predmetnom izvršnom postupku založni izvršenik i da je rješenjem Osnovnog suda od 23. avgusta 2007. godine na njenoj nekretnini (dvosoban stan) upisano založno pravo radi obezbjeđenja novčanog potraživanja tražioca izvršenja po osnovu ugovora o revolving kreditu od 16. avgusta 2007. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije treće lice u predmetnom izvršnom postupku, jer se protiv nje ostvaruje potraživanje, slijedom čega ona ne može biti i treće lice i založni izvršenik u istom postupku. Prema tome, Okružni sud je zaključio da su apelantkinjini žalbeni prigovori neosnovani, te su isti na osnovu odredaba člana 235. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 236. Zakona o izvršnom postupku odbijeni. Osim toga, Okružni sud je ukazao (u vezi prijedloga trećeg lica L. Đ.) da je isključivo u dispoziciji tražioca izvršenja da predloži novo sredstvo i predmet izvršenja (tražilac izvršenja ostao kod zahtjeva da se dosuđeni troškovi izvršnog postupka naplate od prodaje apelantkinjinog stana), te da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku odbio prijedlog trećeg lica L. Đ.
5. Zaključkom o prodaji od 5. marta 2018. godine određeno je prvo ročište za prodaju nepokretnosti – dvosoban stan (precizno opisan i označen u izreci zaključka) upisan u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova vlasništvo apelantkinje, utvrđene vrijednosti 63.910,00 KM, usmenim javnim nadmetanjem za 19. april 2018. godine.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da nije garantovala za troškove postupka, već samo za potraživanja po ugovoru o kreditu. Osim toga, apelantkinja ukazuje da nije pravilno protumačena izjava trećeg lica L. Đ. koji je htio da dobrovoljno, a ne prinudno ispuni obavezu, te ističe da je postojalo „blaže sredstvo“ za namirenje troškova izvršnog postupka. U odnosu na Zaključak o prodaji, apelantkinja, u suštini, ponavlja da su postojale druge mjere da se ispuni obaveza tražioca izvršenja i da vrijednost stana nije proporcionalna vrijednosti potraživanja tražioca izvršenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost ratione materiae
8. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava rješenje Okružnog suda od 23. januara 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 9. oktobra 2017. godine kojim je odbačen kao nedozvoljen apelantkinjin prigovor, koji je podnijela kao treće lice protiv rješenja o izvršenju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Okružnog suda potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim je odbačen kao nedozvoljen apelantkinjin prigovor, koji je podnijela kao treće lice, protiv rješenja o izvršenju, iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti korištenog pravnog lijeka tj. ispunjenost zakonskih uslova za primjenu korištenog pravnog lijeka. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelantkinje u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama (kojima se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantkinje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti o apelantkinjinom pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i apelantkinjini navodi o kršenju tih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
11. Imajući u vidu da su navodi apelantkinje o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu i pravom na dom, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava rješenje Okružnog suda od 23. januara 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 27. novembra 2017. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog trećeg lica L. Đ. (da se radi naplate predmetnog potraživanja dozvoli prinudno izvršenje na penziji trećeg lica L. Đ koju ostvaruje kod Fonda PIO Republike Srpske, Filijala Doboj), kao i Zaključak o prodaji od 5. marta 2018. godine. U vezi s tim, apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman