Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5204/17 (D. K.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Uporedive situacije
  • Kamata
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5204/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 5204/17, rješavajući apelacije Dragane Kovačević i Vladane Graovac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Dragane Kovačević i Vladane Graovac podnesene zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 I 249616 16 I od 7.

decembra 2016. godine, 71 0 I 268716 17 I od 29. septembra 2017.

godine, 71 0 I 231337 16 I od 6. juna 2016. godine i 71 0 I 262625 17 I od 17. avgusta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 5204/17

1. Dragana Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnijela je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 I 249616 16 I od 7. decembra 2016. godine i 71 0 I 268716 17 I od 29. septembra 2017. godine. Prijedlozi za izvršenje podneseni su na osnovu izvršenih isprava

– pravosnažnih presuda Osnovnog suda u Gradišci br. 72 0 Rs 056272 16 Rs od 28. septembra 2016. godine i 72 0 RS 062107 16 Rs od 19. maja 2017. godine kojima je tužena Republika Srpska obavezana da apelantkinji isplati određene novčane iznose na ime naknade za godišnji odmor sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Prema informaciji Osnovnog suda, Rješenje o izvršenju broj 72 0 Rs 249616 16I Rs od 7. decembra 2016. godine dostavljeno je 12. decembra 2016. godine Ministarstvu finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) radi evidentiranja, a dopisom od 19. januara 2017. godine obaviješteno je Ministarstvo finansija da je navedeno rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te da može pristupiti sprovođenju navedenog rješenja.

3. Nadalje, prema informaciji Osnovnog suda, Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 268716 17 I od 29. septembra 2017. godine dostavljeno je istog dana Ministarstvu finansija radi evidentiranja. Nakon toga, Osnovni sud je 24. oktobra 2017. godine obavijestio Ministarstvo finansija da je navedeno rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te da može pristupiti sprovođenju navedenog rješenja.

AP 451/18

4. Vladana Graovac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnijela je 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog nesprovođenja rješenja Osnovnog suda br. 71 0 I 231337 16 I od 6. juna 2016. godine i 71 0 I 262625 17 I od 17. avgusta 2017. godine. Prijedlozi za izvršenje podneseni su na osnovu izvršenih isprava – pravosnažnih presuda Osnovnog suda u Gradišci br. 72 0 Rs 047124 14 Rs od 30. novembra 2015. godine i 72 0 Rs 061574 16 Rs od 22. februara 2017. godine kojim je tužena Republika Srpska obavezana da apelantkinji isplati određene novčane iznose na ime naknade za godišnji odmor sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Apelantkinja je u apelaciji tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se Republici Srpskoj naložiti „da odmah, bez odlaganja, sprovede rješenja o izvršenju Osnovnog suda br. 71 0 I 262625 17 I od 17. avgusta 2017. godine i 71 0 I 231337 16 I od 6. juna 2016. godine“.

6. Prema informaciji Osnovnog suda, Rješenje broj 71 0 I 231337 16 I od 6. juna 2016. godine dostavljeno je Ministarstvu finansija 8. juna 2016. godine.

7. Prema informaciji Osnovnog suda, Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 262625 17 I od 17. avgusta 2017. godine dostavljeno je istog dana Ministarstvu finansija radi zapljene novčanih sredstava izvršenika, a dopisom od 31. avgusta 2017. godine obaviješteno je Ministarstvo finansija da je navedeno rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te da može pristupiti sprovođenju navedenog rješenja.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

8. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 31. januara 2018. godine zatraženo je od Osnovnog suda i Vlade Republike Srpske odnosno Ministarstva finansija da dostave odgovore na apelacije.

9. Osnovni sud je u periodu od 9. do 27. februara 2018. godine dostavio odgovore na apelacije. Osnovni sud je 6. marta 2018. godine dostavio dopunu odgovora na apelaciju u predmetu broj AP 451/18.

10. Vlada Republike Srpske odnosno Ministarstvo finansija je 27. februara 2018. godine dostavila odgovor na apelaciju u predmetu broj AP 5204/17, a 5. marta 2018. godine u predmetu broj AP 451/18.

11. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 5204/17 i AP 451/18, vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 5204/17. III.Činjenično stanje

12. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

13. Postupajući po prijedlozima apelantkinja na osnovu izvršnih isprava – pravosnažnih presuda, kojima su apelantkinjama dosuđena novčana potraživanje iz radnog odnosa sa zakonskim zateznim kamatama, Osnovni sud je u periodu od 6. juna 2016. do 29. septembra 2017. godine donio gore navedena rješenja o izvršenju kojima su određena predložena izvršenja na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima poslovnih banaka Republike Srpske kao izvršenika.

14. Osnovni sud je u periodu od 8. juna 2016. do 29. septembra 2017. godine rješenja o izvršenju apelantkinja dostavio Ministarstvu finansija na sprovođenje.

15. Prema stanju spisa predmeta, rješenja o izvršenju nisu sprovedena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinje smatraju da im je zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju navedenih u izreci odluke povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinje su navele da „umjesto da je izvršenik-Republika Srpska, Ministarstvo finansija, izvršilo pravosnažne i izvršne sudske odluke na način kako je to određeno u izvršnom postupku, uputilo je dopis svim sudovima u Republici Srpskoj sa zahtjevom za dostavu podataka uz traženje pismene izjave svakog sudije pojedinačno da li su protiv Republike Srpske pokretali parnične ili izvršne postupke radi naplate potraživanja iz radnog odnosa, uključujući neto naknade za godišnji odmor“. Apelantkinje ističu da su poslodavac i Republika Srpska isplatili sporne naknade samo sudijama koje nisu pokretale parnične i izvršne postupke protiv Republike Srpske, dok dugim sudijama, među kojima su i apelantkinje, spomenute naknade nisu plaćene. Apelantkinje smatraju da je na ovakav način izvršenik različito postupao prema apelantkinjama i drugim sudijama, čime je povrijeđena zabrana diskriminacije. Apelantkinje su tražile naknadu nematerijalne štete zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju, te naknadu troškova za sastavljanje apelacija.

b) Odgovori na apelaciju

17. U odgovoru na apelacije Vlada Republike Srpske je navela da je Republika Srpska, da bi zaštitila svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost, donijela niz zakonskih i podzakonskih propisa kojima je uredila način isplate sredstava sa jedinstvenog računa pa, između ostalog, i isplate sredstava po pravosnažnim sudskim rješenjima. Vlada Republike Srpske je takođe istakla da je plaćanje za ona lica koja nisu pokretala parnične ili izvršne postupke radi naplate potraživanja vršeno po obezbjeđenju sredstava s organizovanog koda i budžeta institucije u kojoj je to pravo ostvareno, dok su druga lica koja su pokretala parnične i izvršne postupke radi naplate potraživanja iz radnog odnosa ulazila u spiskove Ministarstva finansija i isplate su se vršile iz posebno obezbijeđenih sredstava za te namjene, a dinamika isplata je bila različita. Vlada Republike Srpske je istakla da u prilog navedenom govori i izjašnjenje Ministarstva finansija na predmetnu apelaciju u kojem, između ostalog, stoji da je ovo ministarstvo obavezno zatražiti od organa kod kojeg je tražilac izvršenja u radnom odnosu podatke da li je potraživanje isplaćeno jer se nerijetko dešavalo da potraživanje na osnovu akta nadležnog organa isplati i Ministarstvo finansija i organ kod kojeg je tražilac izvršenja zaposlen, a u tom slučaju je vrlo teško izvršiti povrat sredstva. Vlada Republike Srpske je zaključila da u konkretnom slučaju nije bilo diskriminacije kako to apelantkinje navode u apelaciji.

18. Osnovni sud je, između ostalog, naveo hronološki tok predmetnih postupaka, kao i da je predmetna rješenja o izvršenju proslijedio Ministarstvu finansija na daljnje postupanje.

V.Relevantni propisi

19. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96, 16/96, 21/96, 21/02, 26/02 ispravka, 30/02 ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:

IV. PRAVA I DUŽNOSTI REPUBLIKE

Član 66.

Prava i dužnosti Republike vrše Ustavom određeni republički organi.

Ljudska prava i slobode, jednakost pred zakonom, samostalnost i jednak položaj preduzeća i drugih organizacija, ustavni položaj i prava jedinica lokalne samouprave osnova su i mjera ovlašćenja i odgovornosti republičkih organa.

V. ORGANIZACIJA REPUBLIKE

Član 69.

Državna vlast u Republici organizuje se na načelu podjele vlasti.

[...] Izvršnu vlast vrši Vlada.

[...].

20. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12. tačka 5.

Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. [...] Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U odnosu na dopustivost apelacija, Ustavni sud naglašava da je slično pravno pitanje – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Republike Srpske razmatrao u predmetu broj AP 244/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da „smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku, te zaključio da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku na osnovu pravosnažne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje“. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 244/08 u pogledu dopustivosti apelacija u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretnih apelacija, u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda. VII.Meritum

24. Apelantkinje smatraju da im je zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

a) Pravo na imovinu

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[...]

k) pravo na imovinu.

26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. [...]

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o nesprovođenju pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka kojima su utvrđena novčana potraživanja apelantkinja iz radnog odnosa na teret budžetskih sredstava Republike Srpske. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu 1 Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni da obezbijede poštovanje individualnih ljudskih prava u koje se ubraja i pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, najprije, ukazuje da je Evropski sud 14. novembra 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude nisu konačne), a koje se odnose na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 20514/15 i Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 68955/12 i dr.). Evropski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata. Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud, između ostalog, ističe: „[...] Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu sprovedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke sprovesti i kada će se izvršiti. Evropski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provođenju smatraju se prekomjernim (vidi gore navedeno Jeličić, st. 40, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. novembar 2009, § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 i dr., 15. novembar 2011, st. 21) [...].“

29. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na presudu Kukalo protiv Rusije (vidi Evropski sud, Kukalo protiv Rusije, aplikacija broj 63995/00, 3. novembar 2005, st. 52, 62 i 63) u kojoj je Evropski sud naveo da je: „[...] Sud grada Kurgana (Kurgan Town Court) u dva navrata odobrio odgađanje izvršenja presude, za otprilike pet i šest mjeseci, i to oba puta zbog nedostatka finansijskih sredstava uzimajući u obzir potrebu da se finansiraju radovi na odbrani od poplave. Iako navodni nedostatak državnih sredstava ne može poslužiti kao izgovor za nepoštovanje duga iz presude, odgađanje od godinu i po dana u ovim okolnostima ne izgleda da je dovelo do ugrožavanja suštine prava zaštićenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga nije došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije [...]. Slično tome kako je utvrđeno u stavu 52 u vezi s odlukama nacionalnih sudova kojima je usvojen zahtjev Gradskog vijeća za odgađanje izvršenja presude (vidi st. 23 i 24). Sud smatra da miješanje u pravo podnosioca predstavke na mirno uživanje imovine, tako što se izvršenja presude odgađa na godinu i po, u datim okolnostima ne predstavlja poseban i pretjeran teret za podnosioca predstavke. Stoga, nema povrede člana 1 Protokola broj 1 [...].“

30. Ustavni sud, takođe, podsjeća na svoju Odluku broj AP 174/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 174/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo da imajući u vidu „da pojedini apelanti na sprovođenje rješenja o izvršenju čekaju najduže godinu i sedam mjeseci, dok neki od njih čekaju tek sedam mjeseci, Ustavni sud smatra da se navedeni period u kojem nisu sprovedena rješenja o izvršenju ne može smatrati nerazumnim, odnosno da u takvim okolnostima još uvijek nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu navedeno, te slijedeći praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da u predmetnim slučajevima, zbog nemogućnosti apelanata da realizuju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u njihovu korist, još uvijek nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije“. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da „apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na zaključak u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te imajući u vidu da, u suštini, apelanti navode o kršenju ovih prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, koji su razmotreni u prethodnom dijelu odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju navedenih prava, takođe, neosnovani“.

31. U konkretnom slučaju apelantkinje smatraju da im je zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju navedenih u izreci ove odluke, najprije, povrijeđeno pravo na imovinu.

32. Ustavni sud ističe da je pitanje da li novčana potraživanja apelantkinja i zakonske zatezne kamate koje su im dosuđene pravosnažnim sudskim presudama predstavljaju „imovinu“ apelantkinja u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je već razmatrao slično pitanje u drugim predmetima, gdje je zaključio da potraživanja apelanata po osnovu „ratne štete“ i opštih obaveza koje su utvrđene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama čine imovinu zaštićenu garancijama člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 27). U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da novčano potraživanje apelantkinja iz radnog odnosa koje im je utvrđeno pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama nesumnjivo predstavlja njihovu imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, po prijedlozima apelantkinja, donio predmetna rješenja o izvršenju u periodu od 6. juna 2016. do 29. septembra 2017. godine. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Osnovni sud ubrzo nakon donošenja, tj. u periodu od 8. juna 2016. do 29. septembra 2017. godine predmetna rješenja o izvršenju dostavio Ministarstvu finansija na sprovođenje. Imajući u vidu da apelantkinje na sprovođenje rješenja o izvršenju čekaju od pet mjeseci do najduže godinu i osam mjeseci, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog i Ustavnog suda, zaključuje da miješanje u pravo apelantkinja na mirno uživanje imovine tako što se na sprovođenje rješenja o izvršenju čeka u periodu od pet mjeseci do godinu i osam mjeseci u datim okolnostima još uvijek ne predstavlja poseban i pretjeran teret za apelantkinje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu apelantkinja iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 1.

b) Zabrana diskriminacije

34. Apelantkinje tvrde da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

35. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

36. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Ustavni sud zapaža da apelantkinje nisu posebno naznačile u vezi s kojim ustavnim pravom smatraju da su diskriminisane, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisane u vezi s pravom na imovinu. Ustavni sud je u prethodnom dijelu odluke zaključio da nema povrede prava na imovinu jer apelantkinje na sprovođenje rješenja o izvršenju čekaju u periodu od pet mjeseci do godinu i osam mjeseci tako da navedeno u datim okolnostima još uvijek ne predstavlja poseban i pretjeran teret za apelantkinje.

38. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantkinjama postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

39. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelantkinje navode o diskriminaciji zasnivaju na tvrdnjama da ih je Ministarstvo finansija stavilo u neravnopravan položaj u odnosu na druge sudije kojima su isplaćena potraživanja iz radnog odnosa, a koje nisu pokretale postupke pred redovnim sudovima. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, najprije, postavlja pitanje da li su sudije koje nisu vodile sudske postupke radi naplate potraživanja iz radnog odnosa uporedna grupa za apelantkinje koje su, takođe, sudije, a koje su vodile takve postupke. Naime, Ustavni sud zapaža da samim tim što navedena lica nisu vodila sudske postupke protiv poslodavca proizlazi da se ona ne nalaze u istoj činjeničnoj situaciji kao apelantkinje. Nadalje, Ustavni sud uočava da je Vlada Republike Srpske, uzimajući u obzir i navode Ministarstva finansija, u odgovoru na apelacije istakla da je donijela niz zakonskih i podzakonskih propisa kojima je uredila način isplate sredstava sa jedinstvenog računa, pa između ostalog i isplate sredstava po pravosnažnim sudskim rješenjima, pri čemu je navela da je plaćanje za ona lica koja nisu pokretala parnične ili izvršne postupke radi naplate potraživanja vršeno po obezbjeđenju sredstava s organizovanog koda i budžeta institucije u kojoj je to pravo ostvareno, dok su druga lica koja su pokretala parnične i izvršne postupke radi naplate potraživanja iz radnog odnosa ulazila u spiskove Ministarstva finansija i isplate su se vršile iz posebno obezbijeđenih sredstava za te namjene, te da je dinamika isplata bila različita. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, čak i da se radilo o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o diskriminaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su nema ništa što ukazuje na povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava apelantkinja na koja su ukazivale u apelaciji to apelantkinjama ne pripada pravo na isplatu koju traže.

41. U odnosu na zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivao na teret apelanata.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu apelantkinja iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer miješanje u pravo apelantkinja na mirno uživanje imovine tako što na sprovođenje rješenja o izvršenju čekaju u periodu od pet mjeseci do godinu i osam mjeseci u datim okolnostima još uvijek ne predstavlja poseban i pretjeran teret za apelantkinje.

43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. S obzirom na odluku Ustavnog suda, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelantkinje Vladane Graovac (AP 451/18) za donošenje privremene mjere.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5204/17 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio