Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5588/15 (F.T.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5588/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5588/15, rješavajući apelaciju F.T. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.T. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 035539 14 Rev od 8. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Višće, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović advokat iz Živinica, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 035539 14 Rev od 8. oktobra 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 035539 11 Rs od 8. maja 2012. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u penziju RMU „Banovći“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže i vrati ga na rad i poslove koje je obavljao prije donošenja odluke o prestanku ugovora o radu, da mu tuženi na ime neisplaćenih plaća za period od maja do novembra 2011. godine isplati određeni novčani iznos i da izvrši uplate na ime doprinosa u PIO/MIO i zdravstvenog osiguranja. Općinski sud je u obrazloženju presude prije svega naveo nesporne činjenice, između ostalog, da je apelant bio uposlenik tuženog od 1981. godine do donošenja odluke o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju od 20. aprila 2011. godine. Spornim se postavilo pitanje da li svo vrijeme koje je apelant proveo u Armiji RBiH u periodu od aprila 1992. do decembra 1995. godine treba računati u staž osiguranja u efektivnom trajanju odnosno u penzijski staž ili kako je apelant tvrdio, da taj period treba potpuno eliminisati. U vezi s tim spornim pitanjem je provedeno vještačenje te je na osnovu sačinjenog pismenog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeno koliki je apelantov radni staž evidentiran u radnoj knjižici, zatim beneficirani radni staž i poseban radni staž na temelju učešća u Armiji RBiH. Zbog primjedbi koje su od strane parničnih stranaka istaknute u vezi s naprijed navedenim nalazom i mišljenjem, vještak je na ročištu, ostajući kod datog nalaza i mišljenja, pojasnio da u evidentirani radni staž u radnoj knjižici apelanta ulazi vrijeme provedeno u Oružanim snagama Armije RBiH ali ne u duplom trajanju. Zatim je izvršen uvid u odluku o prestanku ugovora o radu od 20. aprila 2011. godine na temelju koje je utvrđeno da je apelantu prestao ugovor o radu zbog odlaska u starosnu penziju sa danom 30. april 2011. godine, te da je s prestankom ugovora o radu imao ukupan radni staž osiguranja od 40 godina, 1 mjesec i 3 dana. Imajući u vidu da tuženi prilikom utvrđivanja dužine ostvarenog staža nije naveo staž ostvaren po osnovu učešća u Armiji RBiH u dvostrukom trajanju, proizašao je zaključak da je odluka tuženog o prestanku ugovora o radu pravilna i zakonita, jer je apelant ispunio uslove za penziju kad je navršio 40 godina staža osiguranja.

3. U vezi takvog zaključka, Općinski sud je naveo relevantne odredbe Zakona o radu FBiH (član 86. stav 1. tačka 3.) i odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem testu: Zakon o PIO), te zaključio da je bez osnova apelantovo nastojanje da dokaže da mu se u staž osiguranja ne može uračunati vrijeme provedeno u Oružanim snagama Armije RBiH u jednostrukom trajanju, odnosno da se tog staža odriče, jer od njegove volje odnosno volje uposlenika u istoj situaciji (koji su ostvarili poseban staž) zavisi samo upis i uračunavanje tog staža u dvostrukom trajanju. Osim toga, Općinski sud je napomenuo da su bez uticaja na drugačiju odluku suda apelantovi prigovori istaknuti u vezi tumačenja i uračunavanja vremena provedenog u Oružanim snagama, budući da su odredbe pomenutih zakona jasne i decidne, pa kako je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu pravilna i na zakonu utemeljena, to je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbijen kao neosnovan.

4. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 33 0 Rs 035539 12 Rsž od 31. oktobra 2013. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način što je poništena odluka tuženog o prestanku ugovora o radu apelantu zbog odlaska u starosnu penziju, zatim je tuženom naloženo da apelanta vrati na rad i poslove koje je obavljao prije donošenja te odluke, da apelantu na ime neisplaćenih plaća za traženi period isplati određeni novčani iznos i obavezao tuženog da na ime doprinosa PIO/MIO uplati određeni novčani iznos. Kantonalni sud je cijeneći osnovanost žalbenih navoda zauzeo stav da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer se u poseban staž osiguranja može uračunati staž samo po zahtjevu i s pristankom osobe u pitanju, što apelant u konkretnom slučaju nesporno nije učinio. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da tuženi kao apelantov poslodavac u staž osiguranja nije mogao uzeti u obzir poseban staž koji je apelant ostvario kroz učešće u Armiji BiH koji period nesporno nije uračunat u dvostrukom trajanju.

5. Vrhovni sud je presudom broj 33 0 Rs 035539 14 Rev od 8. oktobra 2015. godine usvojio reviziju tuženog i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelantu je osim toga naloženo da tuženom isplati troškove povodom revizije u iznosu od 1.053,00 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju presude nakon izlaganja revizijskih razloga ponovio sporno pitanje koje se tiče uračunavanja posebnog staža, konkretno, da li se apelantu uračunava poseban staž (staž po osnovu učešća u Armiji RBiH) u penzijski staž u situaciji kada za taj vid staža nisu uplaćeni doprinosi i kada apelant, kao zainteresovano lice, nije podnosio zahtjev za takvo uračunavanje.

6. U vezi odluke drugostepenog suda koji je zauzeo stav da se poseban staž ne može uračunati u penzijski staž bez zahtjeva i pristanka zainteresovane osobe, konkretno apelanta, Vrhovni sud je mišljenja da takav pravni stav nije pravilan te da je stoga odluka o usvajanju tužbenog zahtjeva donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o PIO kojom je propisano da penzijski staž u smislu tog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvata vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu tog zakona, koje se računa u staž osiguranja po odredbama člana 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. tog Zakona. Odredbama člana 94. stav 1. Zakona o PIO, kako je dalje navedeno, propisano je da licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu BiH, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije RBiH, HVO i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu tog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani BiH u periodu od 18. septembra 1991. do 23.decembra 1995. godine. Kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelantov ukupan staž osiguranja prema odredbama Zakona o radu FBiH i Zakona o PIO zaključno sa 30. aprilom 2011. godine, uključujući beneficirani staž osiguranja i poseban staž u duplom trajanju, iznosi 43 godine, 9 mjeseci i 29 dana, to je tuženi pravilno postupio kada je donio rješenje na osnovu kojeg je apelantu radni odnos prestao po sili zakona zbog ispunjavanja uslova za starosnu penziju. Pri tome, kako je zaključio Vrhovni sud, nije relevantno što nisu uplaćeni doprinosi za vrijeme provedeno u Armiji BiH, jer u periodu apelantovog staža osiguranja od 17. aprila 1992. godine do 13. decembra 1995. godine nije postojala obaveza uplate doprinosa za PIO, budući da je apelant kroz to vrijeme bio pripadnik Armije RBiH, kojem se navedeni period staža osiguranja računa u penzijski staž isto kao i staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi za PIO prema članu 82. stav 5. Zakona o PIO. Također, kako je dalje navedeno, odredbom člana 94. stav 1. Zakona o PIO nije propisana mogućnost zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati i poseban staž iz tog člana. To dalje znači obavezu uračunavanja posebnog staža u penzijski staž onim osobama koje su u relevantnom periodu učestvovale u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine, pa je stoga po mišljenju Vrhovnog suda nepravilan pravni stav drugostepenog suda da se toj kategoriji zaposlenika poseban staž osiguranja računa u penzijski staž samo po njihovom zahtjevu i sa njihovim pristankom. S obzirom da je tuženi pobijanom odlukom o prestanku ugovora o radu utvrdio da je apelant na dan 30. april 2011. godine imao ukupno 40 godina, 1 mjesec i 3 dana penzijskog staža, odnosno 43 godine, 9 mjeseci i 29 dana, kada se poseban staž računa u duplom trajanju, to je pravilno postupio kada je donio odluku o prestanku ugovora o radu apelantu zbog ispunjavanja uslova za odlazak u starosnu penziju po sili zakona. Budući da apelant iz naprijed navedenih razloga nema uslove da se vrati na posao, niti ima osnova da mu se nakon penzionisanja isplate plaće i doprinosi, to je prvostepena presuda kojom je i ovaj dio zahtjeva odbije, po ocjeni Vrhovnog suda pravilna i zakonita. Pošto je apelant izgubio parnicu, to je u smislu odredbe iz člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku obavezan da tuženom plati troškove sastava revizije.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ove navode obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi je napomenuo da je identično kao i prvostepeni sud, Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak, naročito u pogledu posebnog staža osiguranja koji mu je bez njegove volje i pristanka uračunat u penzijski staž. U vezi s tim je ukazao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-5584/10 koja se po njegovom mišljenju može primijeniti i na konkretan slučaj. Također je ukazao na nepravilnost odluke o troškovima postupaka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav(4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje koje se suštinski tiče posebnog staža po osnovu učešća u odbrani RBiH u periodu 1992 -1995 u pogledu uračunavanja u penzijski staž, te u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2774/16 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovni sud u konačnici odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se poništi odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju, uz obrazloženje da se u penzijski staž uračunava i vrijeme provedeno u obrambenom ratu te da apelantu kao ni osobama koje su uzele učešće u ratu, nije ostavljena mogućnost da odlučuju da li će se u penzijski staž uračunati i poseban staž, već samo da li će se uračunati u dvostrukom trajanju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao vrlo detaljno obrazloženje za stav koji je zauzeo, potvrđujući prvostepenu presudu, i to povodom svih prigovora koje je apelant ponovio i u apelaciji. Iako je Kantonalni sud zauzeo drugačiji stav od Općinskog i Vrhovnog suda u pogledu tumačenja relevantnih zakonskih odredbi i uračunavanja posebnog staža u ukupan staž osiguranja, Vrhovni sud je o nepravilnosti takvog pravnog stava a stoga i pogrešne primjene materijalnog prava od strane tog suda dao vrlo detaljna i jasna obrazloženja, kako je to već izneseno u ovoj odluci. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud razloge za usvajanje revizije obrazložio na način koji ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost , pri čemu je navođenjem sadržaja relevantnih odredbi Zakona o PIO i Zakona o radu FBiH, jasno obrazložio zbog čega stav Kantonalnog suda nije pravilan.

12. U pogledu apelantovog traženja da se na njegov slučaj primijeni Odluka Ustavnog suda broj AP-5584/10 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5584/10 od 29. juna 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud napominje da se u navedenoj odluci radilo apelantima iz kategorije zaposlenika policijske struke i da se sporno pravno pitanje ticalo staža osiguranja s uvećanim trajanjem i u tom kontekstu razlike plaća tih zaposlenika i to na teritoriji Republike Srpske. Imajući to u vidu kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji te se stoga odluka Ustavnog suda AP-5584/10 ne može primijeniti na konkretan predmet. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima postupka donesena u smislu odredbe iz člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj strani nadoknaditi troškove parničnog postupka, koji se u okolnostima konkretnog slučaja tiču troškova tuženog za sastav revizije. Kako je tuženi uspio u sporu povodom vanrednog pravnog lijeka, Ustavni sud ne smatra proizvoljnom odluku Vrhovnog suda u pogledu odluke o troškovima postupka.

13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio revizione prigovore kao i relevantne materijalno-pravne propise, te za svoju odluku, kojom je u smislu člana 386. stav 1. ZPP-a odlučeno i o troškovima postupka, dao detaljne jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

14. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5588/15 (F.T.) | Sudska praksa | Aktio