Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5141/17 (B. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5141/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5141/17, rješavajući apelaciju Borka Marjanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borko Marjanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015195 15 Uvp od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borko Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 6. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015195 15 Uvp od 20. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 015195 14 U od 1. juna 2015. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina) od 14. avgusta 2014. godine. Rješenjem tuženog odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja tuženog, Filijala Banjaluka od 3. januara 2013. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju.

2. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog da su uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju u vrijeme podnošenja zahtjeva (25. avgust 2008. godine) bili regulisani tada važećim odredbama člana 75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojima je propisano, između ostalog, da pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja, odnosno 25 godina penzijskog staža, ili 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, ako mu je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva imao navršenu 61 godinu života i radni staž ostvaren u periodu od 8. oktobra 1964. do 31. marta 2007. godine sa prekidima, kao i poseban staž u dvostrukom trajanju u periodu od 1. avgusta 1994. do 10. decembra 1995. godine. Vrhovni sud je naveo da je staž upisan u matičnoj evidenciji apelanta i da sa utvrđenim posebnim stažom u dvostrukom trajanju (2 godine, 8 mjeseci i 20 dana) iznosi 36 godina, 4 mjeseca i 14 dana. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da se u spisu nalaze podaci da je apelant u periodu od 19. oktobra 1998. do 31. maja 2007. godine radio u PP „Drinić vodenica“, ali da iako je taj period upisan apelantu u radnu knjižicu, da prema podacima matične evidencije za period rada kod tog poslodavca od 1. aprila 2003. do 31. maja 2007. godine apelantu nije izvršena uplata doprinosa, iz kog razloga taj period rada nije priznat u ostvareni penzijski staž. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se spornom ukazala primjena odredaba člana 25. stav 2. Zakona o PIO, kojom je poslodavcu koji do dana stupanja na snagu tog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. istog člana, izuzetno dana mogućnost da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako na takav način radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je data uputa apelantu da utvrdi da li je poslodavac u međuvremenu izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa za apelanta. Vrhovni sud je naveo da je apelant postupio po uputama i pribavio novo uvjerenje iz matične evidencije od 21. septembra 2012. godine iz kojeg proizilazi da za sporni period za apelanta nije izvršena uplata doprinosa od strane tadašnjeg poslodavca, a što nije učinio ni apelant. Prema toma, Vrhovni sud je zaključio da na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju (25. avgust 2008. godine) apelant nije ispunjavao uslove propisane odredbama člana 75. Zakona o PIO. Vrhovni sud je ukazao da je apelant naveo da su tuženi i Poreska uprava imali zakonska sredstva za prinudnu naplatu doprinosa i što nije ni sporno, ali se radi o posebnom postupku i o čijem neprovođenju se ne može raspravljati u konkretnoj upravnoj stvari, dok je pravo pojedinačne uplate doprinosa imao i apelant, kao i poslodavac, a što nisu učinili, slijedom čega ovi apelantovi navodi nemaju uticaja zakonitost osporenog akta i pobijane presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim što je naveo hronologiju predmetnog postupka, apelant je ukazao da on ne može snositi posljedice neurednog plaćanja doprinosa od strane poslodavca. Apelant navodi da je u vrijeme podnošenja zahtjeva imao 40 godina, 6 mjeseci i 14 dana penzijskog staža. Suštinski, apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni materijalni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5141/17 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio