Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5377/17 (S. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5377/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5377/17, rješavajući apelaciju Stoje Borovina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Stoja Borovina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 036110 15 Rev od 7. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stoja Borovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, podnijela je 20. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Rs 036110 15 Rev od 7. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu iz organizacionih razloga od 14. februara 2013. godine i odluka o izmjenama iste odluke od 4. marta 2013. godine tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina) i da se naloži tuženom da vrati apelantkinju u radni odnos i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da joj isplati naknadu na ime izgubljene plate za određeni vremenski period. Takođe, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelantkinje koji se odnosi na raspored na radno mjesto koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tuženog u periodu od 4. avgusta 1995. do 9. aprila 2013. godine na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a da joj je radni odnos prestao na osnovu odluke o otkazu ugovora o radu iz organizacionih razloga od 14. februara 2013. godine, koja je odlukom od 4. marta 2013. godine izmijenjena u pogledu trajanja otkaznog roka i u pogledu datuma isteka otkaznog roka. Takođe, utvrđeno je da je tuženi donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 21. januara 2013. godine po kojem je radno mjesto, na kojem je bila raspoređena apelantkinja, ukinuto. Dalje, utvrđeno je da je protiv odluke o otkazu ugovora o radu apelantkinja prigovorila, a da je na prigovor odgovorila tužena aktom direktora od 2. aprila 2013. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu – prečišćeni tekst propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Vrhovni sud je naveo da je donošenjem novog Pravilnika tuženi napravio unutrašnju reorganizaciju na koju je ovlašten, te da, nasuprot apelantkinjinom stavu, nije postojala obaveza tuženog da ovu reorganizaciju opravdava ekonomskim razlozima, a nemogućnost novog rasporeda apelantkinje na neko drugo radno mjesto je obrazložena činjenicom da ne postoji radno mjesto na kome bi njena stručna sprema bila odgovarajuća. Vrhovni sud je ukazao da nije postojala obaveza tuženog da u smislu odredaba člana
138. Zakona o radu izradi Program zbrinjavanja radnika, iz razloga što nije došlo do otkaza ugovora o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, te bi samo u tom slučaju tuženi bio obavezan da u smislu odredaba člana 139. Zakona o radu obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, pored ostalog, o mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da odredbama člana 117. Zakona o radu nije propisana forma zahtjeva za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, niti forma u kojoj poslodavac treba da odluči o zahtjevu radnika. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan apelantkinjin prigovor da tuženi nije odgovorio na njen prigovor u smislu odredaba člana 117. Zakona o radu, iz razloga što je podneskom direktora tužene od 2. aprila 2013. godine koji je naslovljen kao odgovor na prigovor odlučeno o apelantkinjinom zahtjevu u zakonskom roku od 30 dana, s obzirom da iz sadržaja podneska proizilazi da je zahtjev ocijenjen kao neosnovan, te da se odgovor ima smatrati odlukom poslodavca u smislu navedene zakonske odredbe.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je tuženi neosnovano i jednostrano donio odluku o otkazu ugovora, te da je isključivi krivac za nezakoniti otkaz. Apelantkinja navodi da je tokom postupka dokazala da joj je radni odnos prestao suprotno relevantnim odredbama Zakona o radu. Takođe, apelantkinja navodi da je drugostepeni sud imao različite kriterije kada je odlučivao u istoj ili sličnoj situaciji i donio dvije sasvim suprotne odluke. Apelantkinja, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelantkinje da su redovni sudovi povodom istog ili sličnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman