Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5072/17 (J. I.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5072/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5072/17, rješavajući apelaciju Jasne Ištuk, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasna Ištuk protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 038639 17 Kž od 13. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasna Ištuk (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Livna, koju zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnijela je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 038639 17 Kž od 13. oktobra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantkinja je oglašena krivom zbog krivičnog djela prevara iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te joj je izrečena uvjetna osuda kojom je apelantkinji utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelantkinja u vremenu provjere od dvije godine po pravosnažnosti presude ne počini novo, isto ili slično krivično djelo. U toku postupka utvrđeno je da je apelantkinja, kao zaposlenica Osnovne škola „Ivan Goran Kovačić“ u Livnu, prilikom ostvarivanja prava na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla poslodavcu dostavila ovjerene izjave u kojima je pod materijalnom i krivičnom odgovornošću navela da stanuje u mjestu Žirović, općina Livno, iako nije živjela na navedenoj adresi, već na adresi Sv. Ive bb u Livnu, na osnovu čega su joj za period od septembra 2011. do 1. novembra 2015. godine obračunavani i isplaćeni troškovi prevoza na posao i sa posla, na koji način je oštećen budžet Kantona 10 za iznos od 5.144,32 KM.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naveo, između ostalog, da je nesporno da je apelantkinja ostvarivala pravo na naknadu putnih troškova od septembra 2011. do 1. novembra 2015. godine, a što proizilazi iz platnih lista za apelantkinju, kao i iz njene izjave u kojoj je navela da će od 1. novembra 2015. godine privremeno boraviti u Livnu, zbog renoviranja kuće u Žiroviću (da bi se obustavila naknada troškova prevoza). Dalje, Općinski sud je naveo da je svjedok D. J. (od 1. septembra 2007. godine do jula 2012. godine bio ravnatelj OŠ „Ivan Goran Kovačić“) nedvojbeno istakao da mu je tajnik škole u više navrata sugerisao da mu se djelatnici škole žale da je apelantkinja preselila u grad, ali da i dalje ostvaruje pravo na prevoz. Dalje, Općinski sud je naveo da je svjedok izjavio da se lično uvjerio da apelantkinja stanuje u gradu u svojoj kući koja se nalazi u ulici Sv. Ive bb, iz kojih razloga joj je obustavio isplatu za prevoz. Takođe, navedeno je da je svjedok S. O. (apelantkinjin susjed) potvrdio ove činjenice, koji je izjavio da živi u ulici Sv. Ive i da apelantkinju poznaje od prije pet do šest godina, da ona ima kuću odmah do njegove kuće, te da je apelantkinja preselila u kuću otprilike prije tri godine. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz energetske kartice JP HZ HB d.d. Mostar, poslovnica Livno od marta 2011. godine do decembra 2015. godine za M. I. (apelantkinjin muž) jasno proizilazi da apelantkinja živi na adresi Sv. Ive bb (očitana potrošnja električne energije). Općinski sud je ukazao da se lažno prikazivanje poduzima radi toga da se osoba dovede u zabludu i na taj način navede da nešto učini na štetu svoje ili tuđe imovine, a da se dovođenje u zabludu preduzima u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, za sebe ili drugog.
3. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je kantonalni tužitelj postavio zahtjev da se apelantkinji izda kazneni nalog i izrekne uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelantkinja u roku od jedne godine ne počini novo, isto ili slično krivično djelo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdi kaznu zavora u trajanju od tri mjeseca s rokom provjere od dvije godine, čime nije prekoračio optužnicu, slijedom čega su neosnovani apelantknjini žalbeni navodi u tom pogledu. Kantonalni sud je ukazao da prvostepena presuda, u pogledu odlučnih činjenica, daje razloge na način kako je to propisano odredbama člana 305. stav 7. Zakona o krivičnom postupku, koje apelantkinja žalbenim prigovorima nije dovela u pitanje. Kantonalni sud je ukazao da je utvrđenje prvostepenog suda da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo zasnovano, prije svega, na iskazima svjedoka D. J. i S. O., te na energetskoj kartici JP HZ HB d.d. Mostar, poslovnica Livno od marta 2011. godine do decembra 2015. godine za M. I., iz koje proizilazi da je na adresi Sv. Ive bb u Livnu u tom periodu očitana potrošnja električne energije. Kantonalni sud je istakao da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, slijedom čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da odluke redovnih sudova ne sadrže argumente zbog kojih je ona osuđena. Takođe, apelantkinja ukazuje da je Kantonalni sud izostavio ocjenu i obrazloženje svoga zaključka o neosnovanosti žalbenih navoda. Osim toga, apelantkinja ukazuje da nije jasno koje obilježje krivičnog djela, za koje se tereti, proizilazi iz kojeg dokaza. Apelantkinja smatra da sud nema mogućnost da je teže kazni što nije prihvatila kazneni nalog, odnosno da sud izrekne težu ili drugačiju sankciju od one iz kaznenog naloga.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantkinjine žalbe podnesene protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman