Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5293/17 (EXTREME EXPLORER d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5293/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5293/17, rješavajući apelaciju EXTREME EXPLORER d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio EXTREME EXPLORER d.o.o. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 074018 17 Pž od 24. oktobra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. EXTREME EXPLORER d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 14. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mals 074018 17 Pž od 24. oktobra 2017. godine. U konkrenom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je apelant obavezan da tužitelju na ime duga za korištenja mobitel usluga isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud 29. novembra 2011. godine donio presudu zbog propuštanja, kojom je obavezao apelanta da isplati tužitelju glavni dug sa kamatama. Dalje, da je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka i da je Kantonalni sud svojim rješenjem dopustio ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari i ukinuo prvostepenu presudu zbog propuštanja. Takođe je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da se tužitelj u cijelosti naplatio po navedenoj prvostepenoj presudi zbog propuštanja i to prije nego je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelant kao izvršenik, na osnovu odredbe člana 54. stav l. Zakona o izvršnom postupku, ima valjan pravni osnov za podnošenje prijedloga za protivizvršenje u istom izvršnom postupku, jer je u međuvremenu izvršna isprava ukinuta. Kako su protekli zakonom predviđeni rokovi za protivizvršenje (subjektivni rok od 30 dana od dana saznanja za izvršenje i objektivni rok od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka), Kantonalni sud je ukazao da apelant može podnijeti tužbu radi naknade štete protiv tužitelja, jer izvršna isprava više ne postoji, a tužitelj nema pravnog osnova da ponovo pokrene postupak izvršenja, jer više nema izvršni naslov za to. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je sud morao udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja, a pravnim sredstvima koja stoje na raspolaganju apelantu ne može doći do dvostrukog namirenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da ukoliko bi tužitelj na osnovu ove presude podnio prijedlog za izvršenje, a apelant u međuvremenu nije tražio protivizvršenje, apelant bi osnovano mogao isticati prigovor da dug ne postoji jer ga je već platio.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da drugostepeni sud "paušalno primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da nije jasno koju je odredbu navedenog zakona primijenio". Takođe, apelant smatra da je drugostepeni sud kod donošenja presude zanemario činjenicu da je obaveza ispunjena, a da samim tim nije bilo osnova da se apelant ponovno obvezuje na isplatu duga, koji je već plaćen.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman