Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5540/17 (E. Č.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5540/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5540/17, rješavajući apelaciju Ejuba Čamdžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ejub Čamdžić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 014535 15 U od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ejub Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 014535 15 U od 25. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) od 11. septembra 2015. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe tuženog, Tuzla od 10. novembra 2014. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju, kao neosnovan.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je apelant 2. decembra 2013. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju po odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 9. stav 1. navedenog zakona propisano da pravo na penziju prema ovom zakonu mogu ostvariti samo lica koja to pravo nisu ostvarila prema drugim propisima u Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Takođe, da je stavom 2. istog člana propisano da izuzetno od odredaba stava 1. ovog člana, lica koja su vršila dužnost komandanta ranga bataljona ili višeg ranga, načelnika štaba i zamjenika komandanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga i ako su navedene dužnosti vršili najmanje 12 mjeseci (nezavisno da li je to bilo u kontinuitetu), kao i pripadnici policije iz člana 4. tačka 1. ovog zakona mogu koristiti prava prema ovom zakonu ako je to za njih povoljnije. Imajući u vidu da je ranijim rješenjem prvostepenog organa od 19. decembra 2008. godine apelant ostvario pravo na invalidsku penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Kantonalni sud je ukazao da bi pravo po predmetnom zahtjevu apelantu moglo biti zakonito priznato samo u slučaju da je u postupku dokazao da ispunjava uslove iz člana 9. stav 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata, a što apelant nije učinio. Kantonalni sud je ukazao da iz tabelarnog dijela tačke 2. Pregleda naziva komandi, jedinica i sastava Armije BiH, HVO i HOS sa formacijskim dužnostima i formacijskim činovima u jedinicama ranga bataljona i više proizilazi da su za jedinicu pod nazivom Operativna grupa predviđene samo dvije formacijske dužnosti i to komandant i načelnik štaba, za koje su propisani formacijski činovi brigadir i pukovnik. U vezi s tim, ukazano je da je, prema uvjerenju Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, apelant kao pripadnik OS RBiH obavljao formacijsku dužnost pomoćnika komandanta za pozadinske poslove Operativne grupe 3 Kladanj, a u toj Operativnoj grupi nije obavljao formacijsku dužnost ni komandanta ni načelnika štaba, iz čega proizilazi da apelant kao pripadnik OS BiH nije vršio ni jednu formacijsku dužnost predviđenu Pregledom za formacijsku jedinicu Operativna grupa. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije imao niti jedan od formacijskih činova neophodnih za formacijske dužnosti komandanta i načelnika štaba operativne grupe, za koje su bili predviđeni činovi brigadira i pukovnika, dok je apelant imao formacijski čin major i to tek po naredbi od 15. maja 2000. godine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredaba člana 9. stav 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Apelant, u suštini, smatra da je dokazao da ispunjava uslove iz navedene zakonske odredbe.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman