Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5486/15 (I. M. i A. R.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
- Troškovi i izdaci
- Obligaciono- pravni odnosi
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5486/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5486/15, rješavajući apelaciju Ive Mićanovića i Amera Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ive Mićanovića i Amera Ramića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 042380 15 Gž od 30. oktobra 2015. godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivo Mićanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Amer Ramić (u daljnjem tekstu: drugoapelant - zajedno: apelanti) iz Distrikta Brčko, koje zastupa drugoapelant, podnijeli su 10. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 042380 15 Gž od 30. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je odgovor dostavio 9. februara 2018. godine, a tužilac 16. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 042380 12 P od 10. oktobra 2013. godine, u postupku u kojem je prvoapelantu postavljen privremeni zastupnik-drugoapelant, ali kojeg je na glavnoj raspravi zastupala zamjenica privremenog zastupnika, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se raskine Ugovor o sanaciji stambene jedinice broj 11-372-1441/06-51 od 13. oktobra 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen u Brčkom između tužioca kao davaoca donacije i prvoapelanta kao korisnika donacije, te da se dosljedno tome prvoapelant obaveže da tužiocu isplati ukupan iznos doniranih novčanih sredstava u iznosu od 8.153,00 KM zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka, uz obrazloženje da tužilac u toku postupka nije proveo niti jedan dokaz kojim bi učinio vjerovatnim da je predmetna donacija i isplaćena prvoapelantu.
6. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Rješenjem broj 96 0 P 042380 13 Gž od 5. augusta 2014. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud postupak proveo u prisustvu zakonske zastupnice tužioca i „zamjenice privremenog zastupnika“ prvoapelanta i pozivajući se na rezultate rasprave (materijalne dokaze koje je priložio i izveo tužilac i kojim se nije prigovaralo, dok prvoapelant nije predložio, a onda ni proveo niti jedan dokaz, a dokazi su trebali potvrditi zahtjeve i navode stranaka) odbio tužbeni zahtjev tužioca. Međutim, prema mišljenju tog suda, niti je prvostepeni sud mogao provesti postupak u prisustvu „zamjenice privremenog zastupnika prvoapelanta“, niti je za odbijanje tužbenog zahtjeva imao podlogu (razloge) u odgovoru na tužbu i u predloženim i izvedenim dokazima, već naprotiv paušalno osporavanje tužbenog zahtjeva i sadržaj provedenih dokaza ne opravdava odbijanje tužbenog zahtjeva, zbog čega je taj sud i donio rješenje kao u dispozitivu.
7. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 96 0 P 042380 14 P 2 od 19. februara 2014. godine kojom je u cijelosti odbio naprijed precizirani tužbeni zahtjev tužioca, te obavezao tužioca da privremenom zastupniku prvoapelanta naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da se tim, dvostrano obaveznim, ugovorom tužilac kao investitor obavezao da donira prvoapelantu kao korisniku novčana sredstva u iznosu od 8.153,00 KM, gotovinskom uplatom na njegov žiroračun odmah po potpisivanju ugovora, a sredstva su bila namijenjena za sanaciju i dovršenje stambene jedinice koja je vlasništvo prvoapelanta. Predmetnim ugovorom se prvoapelant obavezao da kao korisnik tih sredstava u roku od tri mjeseca od prijema novčanih sredstava sredstva uloži u sanaciju-dovršenje stambene jedinice prema predmjeru i predračunu radova (član 3. predmetnog ugovora). Obrazloženo je da se prema članu 4. predmetnog ugovora investitor (ovdje tužilac) obavezao će imenovati nadzorni organ koji će vršiti kontrolu utroška dodijeljenih novčanih sredstava u roku od tri mjeseca od dana prijema novčanih sredstava, s tim da tužilac shodno navedenom ugovoru ima pravo jednostranog raskida ugovora i pravo na povrat ukupnog iznosa dodijeljenih novčanih sredstava ukoliko utvrdi da korisnik (ovdje prvoapelant) dodijeljena novčana sredstva ne koristi namjenski, odnosno ukoliko u roku iz člana 3. predmetnog ugovora prvoapelant ne uloži dodijeljena novčana sredstva u sanaciju-dovršenje stambene jedinice. Utvrđeno je da je predmetni ugovor u ime tužioca potpisala šefica Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja, a u ime korisnika - prvoapelanta ugovor je potpisalo lice koje je označeno kao punomoćnik, nečitkim potpisom, a to lice, u dijelu ugovora u kojem su navedene ugovorne strane, nije označeno kao punomoćnik, niti su uneseni bilo kakvi podaci koje mora sadržavati svaka punomoć (broj i datum davanja punomoći, obim ovlasti punomoćnika i sl.), već je kao ugovorna strana označen prvoapelant.
8. Nadalje je navedeno da je uvidom u zapisnik od 4. maja 2009. godine, na koji se tužilac poziva kao na ključni dokaz osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, sud utvrdio da je Tomislav Mićanović, koji je označen kao punomoćnik prvoapelanta, izjavio da apelant živi u Švicarskoj, rijetko dolazi u zemlju, te da u augustu 2009. godine planira doći na odmor i započeti radove na svom stambenom objektu. Iz sadržaja ove izjave, kako je obrazložio taj sud, ne može se izvesti zaključak da je tužilac isplatio prvoapelantu iznos novčanih sredstava na koji se obavezao ugovorom, niti da će prvoapelant početi izvođenje planiranih radova tim sredstvima. Osnovni sud je istakao da u toku provedenog postupka tužilac nije izveo ni jedan dokaz kojim bi dokazao da je, u skladu sa čl. 1. i 2. predmetnog ugovora, zaista izvršio svoju obavezu koja se odnosi na uplatu gotovinskog iznosa od 8.153,00 KM na žiroračun prvoapelanta ili njegovog punomoćnika, a nije predloženo ni saslušanje punomoćnika prvoapelanta koji je potpisao predmetni ugovor, što je bilo nužno učiniti, imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja. Propuštanjem da predloži i izvede ovaj dokaz kojim bi se razjasnile okolnosti vezane za punomoć, obim ovlasti po punomoći i druge relevantne okolnosti, prema mišljenju Osnovnog suda, tužilac je postupio suprotno odredbama čl. 7. i 239. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se odnose na obavezu stranke da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev postavljen u postupku i na teret dokazivanja tih činjenica. Sud je, kako je navedeno, u skladu s odredbama člana 122. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da se na strani tužioca nisu stekli zakonski uvjeti da traži raskid ugovora i da mu prvoapelant isplati iznos od 8.153,00 KM jer je navedenom zakonskom odredbom propisano da u dvostranim ugovorima ni jedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni svoju obavezu. Također, prema obrazloženju presude, iz svega navedenog proizlazi da se na strani tužioca nisu stekli ni uvjeti da, saglasno odredbama čl. 124. i 132. st. 2. i 5. ZOO, traži raskid predmetnog ugovora i vraćanje ugovorene sume novca sa zateznom kamatom, zbog čega je taj sud odlučio kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 042380 15 Gž 2 od 30.oktobra 2015. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je raskinuo predmetni ugovor, obavezao prvoapelanta da tužiocu isplati donirana novčana sredstva u iznosu o 8.153,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud našao osnovanim žalbene tvrdnje tužioca jer je ustanovio da je prvostepeni sud zbog pogrešne ocjene isprava, odnosno materijalnih dokaza na kojima je tužilac zasnovao svoj tužbeni zahtjev pogrešno zaključio da tužilac nije ispoštovao svoju ugovornu obavezu, odnosno da prvoapelantu nije isplatio odobrena novčana sredstva. Apelacioni sud je naveo da su tužilac kao investitor i prvoapelant kao korisnik doniranih novčanih sredstava sklopili predmetni ugovor i da je obaveza tužioca bila da odmah po potpisivanju predmetnog ugovora isplati prvoapelantu cijeli iznos doniranih sredstava, da je prvoapelant ovlastio svog brata Tomislava Mićanovića da preduzima sve radnje pred nadležnim organima radi ostvarenja njegovih prava na njegovoj nepokretnoj imovini, da je njegov brat u njegovo ime sklopio predmetni ugovor i na zapisnik sastavljen 4. maja 2009. godine potvrdio da će prvoapelant u augustu te godine u svoj stambeni objekat uložiti donirana novčana sredstva. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da prvoapelantov zastupnik nije argumentirano osporio, a pogotovo nije pobio navedeno pa je, prema mišljenju tog suda, utoliko pogrešan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
10. Ovo stoga, kako je obrazloženo, i jer prvostepeni sud zapisnik sastavljen 4. maja 2009. godine (njegov sadržaj) nije vrednovao i ocjenjivao zajedno sa svim ostalim materijalnim dokazima, prvenstveno s predmetnim ugovorom i punomoći, te je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pogrešno gradio zaključak o istinitosti činjenica na kojima tužilac zasniva svoj tužbeni zahtjev (da je izvršio svoju ugovornu obavezu i prvoapelantu isplatio donirana novčana sredstva, a da ih prvoapelant nije utrošio u sanaciju svog stambenog objekta), a što je rezultiralo pogrešnim zaključkom o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da prema terminologiji odredbe člana 89. ZOO o punomoći, prihvaćanjem punomoći Tomislav Mićanović (punomoćnik) stekao je pravnu moć da pravnim poslovima koje sklopi u ime prvoapelanta (vlastodavca) direktno stječe za njega prava i obaveze, te je s obzirom na obim ovlaštenja koja mu je apelant dao imao i ovlaštenje davati izjave o ispunjenju tih obaveza, što čini sadržaj spomenutog zapisnika od 4. maja 2009. godine iz kojeg je očito da je prvoapelant primio novčana sredstva, ali da ih do tada nije investirao u sanaciju stambenog objekta (da će to uraditi u augustu kada dođe na odmor). Iz navedenog, prema mišljenju Apelacionog suda, proizlazi da je tužilac ispunio svoju obavezu, a prvoapelant nije, zbog čega pravo raskinuti ugovor pripada tužiocu jer ako ugovor u potpunosti ispuni samo jedna ugovorna strana, kao ovdje tužilac, i kada zbog toga dođe do raskida ugovora zbog neispunjenja ugovornih obaveza druge ugovorne strane, uključujući i raskid ugovora s fiksnim rokom, ugovorna strana koja je ispunila svoju obavezu ima pravo na povrat onoga što je dala (institut raskida ugovora zbog neispunjenja sadržan je u odredbama čl. od 124. do 132. ZOO).
11. Apelacioni sud je naveo da su pravila o pravnim učincima raskida ugovora zbog neispunjenja, uključujući i ugovor s fiksnim rokom i slučaj kada povjerilac održi ugovor na snazi nakon isteka roka, sadržana u odredbi člana 132. ZOO, te bez izuzetaka i ograničenja propisuju da raskidom ugovora prestaje ugovor, a ugovorne strane se oslobađaju svojih obaveza, osim obaveze vraćanja datog. Dakle, kako je tužilac ispunio svoju obavezu, a prvoapelant ni nakon što mu je tužilac prolongirao rok ispunjenja obaveze (da utroši donirana novčana sredstva u sanaciju svog stambenog objekta po proteku roka od tri mjeseca) i tako pokušao ugovor održati na snazi, u takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, prema obrazloženju tog suda, tužilac je ovlašten raskinuti predmetni ugovor i zahtijevati od prvoapelanta povrat onoga što je dao (novčanog iznosa od 8.153,00 KM), ali isto tako je ovlašten zahtijevati i zakonsku zateznu kamatu koja u konkretnom slučaju teče od podnošenja tužbe, kako je traženo, što je u svakom slučaju u interesu prvoapelanta (odredba člana 132. u vezi s odredbom člana 277. ZOO). Prema tome, kako je prvostepeni sud svoj zaključak o istinitosti i neistinitosti spornih činjenica (da je ili nije tužilac izvršio svoju ugovornu obavezu isplatom doniranih novčanih sredstava prvoapelantu) gradio pogrešnom ocjenom sadržaja gore spomenutih isprava (materijalnih dokaza), a kako je pravilnom ocjenom njihovog sadržaja valjalo drugačije zaključiti i utvrditi da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu, a da prvoapelant nije i kako je tužilac upravo na tome insistirao i u žalbi, to je valjalo njegovu žalbu kao osnovanu uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti usvajanjem tužbenog zahtjeva kao u izreci ove presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da je Apelacioni sud preinačio prvostepenu presudu i obavezao prvoapelanta na povrat sredstava tužiocu iako tužilac ničim nije dokazao da je navedena donatorska sredstva isplatio prvoapelantu, niti tako nešto proizlazi iz bilo čega u predmetu. Navode i da se Apelacioni sud uopće nije dotakao pitanja naknade troškova drugoapelantu iako je on postavljen za privremenog zastupnika prvoapelantu na zahtjev tužioca i tužilac ima obavezu da te troškove naknadi drugoapelantu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Apelacioni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima i argumentima datim u osporenoj presudi i da zbog toga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana jer je nesporno da nije bilo kršenja prava apelanata u postupku, te da je pogrešan stav drugoapelanta da mu je tužilac trebao naknaditi troškove postupka jer ZPP ne propisuje davanje nagrade privremenom zastupniku koji prema tom zakonu ima isti status kao i zakonski zastupnik.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 122. stav 1.
1)U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je šta drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla.
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 45.
(1) Ako se u toku postupka pred Osnovnim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili obje stranke, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.
(2) Pod uslovom iz stava 1 ovog člana sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika naročito u slučajevima:
1) ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika;
2) ako postoje protivni interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika;
3) ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika;
4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema opunomoćenika;
5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju opunomoćenika u Brčko distriktu, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo izvršiti.
(3) O postavljanju privremenog zastupnika sud će bez odlaganja obavijestiti organ starateljstva, kao i stranke kad je to moguće.
Član 46.
(1) Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika.
(2) Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik obavlja sve dok se tuženi ili njegov opunomoćenik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staratelja.
Član 49. stav 1.
(1)Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko opunomoćenika Član 58. stav 4.
(4) Sud je dužan da tokom cijelog postupka pazi da li je lice koje se pojavljuje kao opunomoćenik ovlašteno za zastupanje. Ako sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao opunomoćenik nije ovlašteno za zastupanje, ukinut će parnične radnje koje je to lice preduzelo, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 042380 15 Gž 2 od 30.oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjeta iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje obaveze prvoapelanta na povrat novčanog iznosa tužiocu i pravo drugoapelanta na naknadu troškova postupka kao privremenog zastupnika prvoapelanta, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu prava od strane Apelacionog suda koji je preinačio prvostepenu presudu, usvojio tužbeni zahtjev tužioca i obavezao prvoapelanta da tužiocu vrati potraživani novčani iznos, te da mu naknadi troškove postupka, a da pri tome nisu nadoknađeni troškovi koje je povodom postupka, kao privremeni zastupnik, imao drugoapelant. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
27. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju preinačio nižestepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužioca na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je svoju odluku zasnovao isključivo na tumačenju zapisnika sastavljenog kod tužioca u kojem je, između ostalog, navedeno da je poimenično navedeno lice, koje je označeno kao punomoćnik prvoapelanta, izjavilo da apelant živi u Švicarskoj, rijetko dolazi u zemlju, te da u augustu 2009. godine planira doći na odmor i započeti radove na svom stambenom objektu.
28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. ZPP prema kojima su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a članom 8. istog zakona da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a pri tome će sud savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Osim toga, članom 122. stav 1. ZOO je propisano da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla.
29. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da Apelacioni sud nije uzeo u obzir da u toku postupka pred prvostepenim sudom, kako je i konstatirao prvostepeni sud u presudi koju je žalbeni sud preinačio (a ni u postupku pred tim sudom), tužilac nije proveo niti jedan dokaz, niti je ponudio bilo kakav argument iz kojeg bi nesporno proizlazilo da je tužilac prvoapelantu isplatio ugovoreni iznos shodno predmetnom ugovoru (na žiroračun prvoapelanta), čiji povrat tužilac traži tužbom, već da je Apelacioni sud svoju odluku zasnovao isključivo i samo na vlastitom tumačenju navedenog zapisnika. Ustavni sud, međutim, zapaža da ni iz navedenog zapisnika, kao što je utvrdio prvostepeni sud, također, nije moguće utvrditi da li su sporna sredstva isplaćena prvoapelantu s obzirom da iz tog zapisnika jedino proizlazi da je punomoćnik prvoapelanta (čija je punomoć prema zaključku prvostepenog suda donesenom na osnovu provedenih dokaza, također, upitna) informirao tužioca da prvoapelant živi u inostranstvu (zbog čega mu je i postavljen privremeni zastupnik jer mu nije bilo moguće izvršiti dostavljanje sudskih dokumenata) i da će u augustu 2009. godine doći da započne radove na predmetnom objektu.
30. Dovodeći navedene činjenice u kontekst s citiranim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Apelacioni sud, donoseći osporenu odluku na način da prethodno nije razjasnio pitanje da li je isplata spornog novčanog iznosa zaista i izvršena, o čemu je teret dokazivanja bio na tužiocu, pogotovo što je ugovoreno da će isplata biti izvršena na račun prvoapelanta (i da li je predmetna punomoć validna), proizvoljno primijenio kako navedene odredbe ZPP tako i ZOO. Štaviše, Ustavni sud ne smatra dovoljnim ni obrazloženje žalbenog suda, prema kojem je taj sud našao osnovanim tvrdnje tužioca, iznesene u žalbama i prvostepenom postupku, kojima tužilac istrajava u tvrdnji da je iznos „doniranih“ novčanih sredstava isplatio apelantu, pozivajući se na zapisnik koji je tužilac sačinio 4. maja 2009. godine jer je taj sud ustanovio da je prvostepeni sud zbog pogrešne ocjene isprava na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev pogrešno zaključio da tužilac nije ispoštovao svoju ugovornu obavezu i tuženom isplatio odobrena novčana sredstva. Ovo i iz razloga što je tužilac umjesto istrajavanja u tvrdnji da je prvoapelantu isplatio ugovorena sredstva bio dužan pružiti materijalni dokaz da je to učinio.
31. Pored toga, drugostepeni sud je, čini se, zanemario činjenicu da je tužilac javna vlast i da mu je ključni argument u prilog tvrdnji da je izvršio isplatu sredstava, koja su odobrena prvoapelantu, zapisnik od 4. maja 2009. godine, koji je sam sačinio, i u kojem opet prvoapelantov brat kao njegov punomoćnik ne potvrđuje tvrdnju tužioca. Naime, drugostepeni sud, u prilog svog stava kako je pogrešan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, tvrdi da je prvoapelantov brat u navedenom zapisniku izjavio „da će tuženi (prvoapelant) u augustu te godine u svoj stambeni objekat uložiti donirana novčana sredstva“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio kako je prvoapelantov brat u navedenom zapisniku izjavio „da tuženi (prvoapelant) živi u Švicarskoj, rijetko dolazi u zemlju, te da planira, u augustu mjesecu 2009. godine, doći na odmor i započeti radove na svom stambenom objektu“, pa da se iz sadržaja te izjave ne može izvesti zaključak da je tužilac isplatio tuženom iznos novčanih sredstava na koji se obavezao ugovorom, niti da će apelant početi izvođenje planiranih radova tim sredstvima. U ovakvoj situaciji, prema stavu Ustavnog suda, čini se potpuno neosnovanim zaključak drugostepenog suda prema kojem je: „Stoga što prvostepeni sud zapisnik sastavljen 4. maja 2009. godine (njegov sadržaj) nije vrednovao i ocjenjivao zajedno sa svim ostalim materijalnim dokazima, prvenstveno sa ugovorom i punomoći, pogrešno gradio zaključak o istinitosti činjenica na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev (da je izvršio svoju ugovornu obavezu i isplatio tužitelju (prvoapelantu) 'donirana' novčana sredstva, a da ih prvoapelant (tuženi) nije utrošio u sanaciju svoga stambenog objekta), što je rezultiralo pogrešnim zaključkom o neutemeljenosti zahtjeva.“ Ovo iz razloga što drugostepeni sud ne interpretira sadržaj zapisnika od 4. maja 2009. godine jednako kao i prvostepeni, a čak i da to čini, tj. da zapisnik glasi onako kako ga je interpretirao drugostepeni sud, to prema pravilima tumačenja pravnih normi nikako ne bi moglo proizvesti zaključak da i takva izjava prvoapelantovog brata može potvrditi da je tužilac apelantu isplatio ugovorena sredstva. Pored toga, drugostepeni sud ne obrazlaže ni kako ugovor i punomoć mogu dokazati da je tužilac izvršio svoju ugovornu obavezu i isplatio prvoapelantu sredstva koja su predmet ugovora, a da prvoapelant ta sredstva nije namjenski utrošio.
32. Stoga se čini preuranjenim i paušalnim zaključak drugostepenog suda kojim ističe: „Kada je to tako, da je tužitelj ispunio svoju obavezu, a tuženi (prvoapelant) nije, pravo raskinuti ugovor pripada tužitelju koji je ispunio svoju ugovornu obavezu, a prava tuženog (prvoapelanta) prosuđuju se prema odredbama ZOO o raskidu ugovora zbog neispunjenja, kao jednom od mogućih i dopuštenih načina prestanka dvostranoobaveznih i naplativih ugovora“ jer je za ovakav zaključak neophodno najprije pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje, što u konkretnom slučaju nesporno drugostepeni sud nije učinio, a pri tome nije prihvatio ono činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud.
33. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta osnovani i da je presudu Apelacionog suda potrebno ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak. Pri tome, Ustavni sud naglašava da se u ovoj odluci neće baviti apelacionim navodima koje je istakao drugoapelant -njegovom pravu na naknadu troškova postupka kao privremenom zastupniku prvoapelanta s obzirom da će to pravo drugoapelanta u konačnici zavisiti od nove odluke redovnog suda i da bi Ustavni sud, kada bi postupio suprotno, prejudicirao odluku redovnog suda.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti kršenje ovog prava svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da je pravo na pravično suđenje prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati pitanje kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Apelacioni sud proizvoljno primijenio pravo tako što je preinačio presudu nižestepenog suda i usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a da pri tome nije razjašnjeno pitanje da li je tužilac dokazima provedenim u toku postupka dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman