Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3789/15 (E. Č. i D. Č.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3789/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3789/15, rješavajući apelaciju Esada Čavalića i Derviša Čavalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Čavalića i Derviša Čavalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001872 15 Kž od 25. maja 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 001872 14 K od 19. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Čavalić i Derviš Čavalić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupaju Vasvija Vidović i Mirna Delalić, advokati iz Sarajeva i Tuzle, podnijeli su 29. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 001872 15 Kž od 25. maja 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 001872 14 K od 19. septembra 2014. godine. Apelanti su na zahtjev Ustavnog suda 29. januara 2018. godine dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) kao učesnika u postupku zatraženo je 1. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 16. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 001872 12 K od 31. maja 2013. godine apelanti su proglašeni krivim što su radnjama opisanim u tačkama 1, 2, 3. i 4. izreke presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 001872 13 Kž od 5. februara 2014. godine žalbe apelanata su uvažene i Presuda Okružnog suda broj 13 0 K 001872 12 K od 31. maja 2013. godine je ukinuta te predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je istakao da je izreka presude nerazumljiva, s obzirom na to da u tačkama 1, 2. i 4. ni u uvodnom dijelu činjeničnog opisa nije naznačen status oštećenih lica, već je navedeno da su oštećeni zatvorenici (tačke 1. i 4) ili je navedeno samo ime i prezime oštećenog (tačka 2). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je zaključak prvostepenog suda u pogledu tačke 3. izreke presude i činjeničnog opisa doveden u sumnju.

7. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni sud u novom vijeću sastavljenom od sudije Izudina Berberovića, predsjednika vijeća, i sudija S. B. L. i V. P., članova vijeća, donio je Presudu broj 13 0 K 001872 14 K od 19. septembra 2014. godine. Tom presudom apelanti su proglašeni krivim što su u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, pa je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a drugoapelant na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

8. Naime, apelanti su proglašeni krivim što su u vrijeme oružanog sukoba u BiH kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV ženevska konvencija) kao pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO) u Derventi, vršili nečovječno postupanje prema civilima srpske nacionalnosti, nanosili im tjelesne povrede i povrede tjelesnog integriteta. Utvrđeno je da su apelanti na način opisan u tački 1. „26. aprila 1992. godine, u logoru koji se nalazio u zgradi Doma JNA u Derventi, zajedno sa drugim pripadnicima HVO-a“, tukli zatvorenog civila Blagoja Đuraša, nakon čega je „Blagoje Đuraš ubijen – zaklan u istoj prostoriji od strane drugih pripadnika HVO-a; zatim jer su (tačka 2. izreke) 29. maja 1992. godine na istom mjestu i na način opisan u toj tački fizički zlostavljali civila Peru Novakovića; te što su (tačka 3 izreke) u periodu maj - juni 1992. godine u logoru Rabić kod Dervente fizički zlostavljali zatvorene civile među kojim su i Luka Patković i Mile Kuzmanović“. Konačno, tom presudom je drugoapelant proglašen krivim što je na način opisan u tački 4. izreke u maju 1992. godine u logoru koji se nalazio u Domu JNA u Derventi prilikom ispitivanja zatvorenog civila Nedeljka Blagojevića fizički zlostavljao, što je nastavio i kada je Nedeljko Blagojević prebačen u logor Rabić.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo dokaze koje je proveo u toku postupka, te da je na glavnom pretresu saslušano 10 svjedoka optužbe, uključujući oštećene, kao i vještaka specijalistu sudske medicine i patologije, kao i više dokaza objektivne prirode (str. 3. i 4). S obzirom na to da je svjedok Sreten Jovanović u međuvremenu umro, sud je nakon saslušanja stranaka pročitao iskaz tog svjedoka iz istrage od 29. maja 2006. godine i 1. decembra 2008. godine. Navedeno je da su odbrane apelanata provele zajedničke dokaze saslušanjem devet imenovanih svjedoka te dokaze objektivne prirode (str. 4. presude) i da je na prvoapelantov prijedlog izvršeno suočenje imenovanih svjedoka optužbe. U presudi je (str. od 6. do 15) naveden sadržaj iskaza svjedoka optužbe i odbrane, kao i nalaza i mišljenja vještaka te dokaza objektivne prirode.

10. Okružni sud je istakao da je postojanje oružanog sukoba kao elementa bića krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ prihvatio kao općepoznatu činjenicu, budući da je na čitavom području BiH u kritičnom periodu postojao oružani sukob između oružanih snaga Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) sa jedne strane i Armije BiH i HVO-a sa druge strane, odnosno između oružanih snaga bosanskohercegovačkih Srba s jedne strane i oružanih snaga bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka i Hrvata s druge strane. Okružni sud je okolnost da je na području općine Derventa bilo oružanih sukoba utvrdio i na osnovu izjava svih saslušanih svjedoka kako optužbe tako i odbrane. Istaknuto je da se radilo o nemeđunarodnom oružanom sukobu, o kojem govori član 3. IV ženevske konvencije. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je na cijeloj teritoriji BiH trajao oružani sukob od 6. aprila 1992. godine (od proglašenja nezavisnosti) pa sve do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu 1995. godine. Nadalje, ukazano je da je Odlukom predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 30. juna 1992. godine proglašeno ratno stanje na teritoriji BiH. Također, kako je ukazao Okružni sud, Bosna i Hercegovina je kao pravni sljedbenik SFRJ ratificirala IV ženevsku konvenciju i prateći protokol, što predstavlja nespornu činjenicu, pa je obaveza svih bila poštovanje Ženevske konvencije i pratećeg protokola u vrijeme oružanog sukoba na ovom području. Navedeno je da „prilikom predočavanja materijalnih dokaza tužilaštva o oružanom sukobu na prostoru BiH odbrana izjavila i da za njih nije sporno da su na području BiH bili oružani sukobi u vrijeme obuhvaćeno optužnicom“.

11. Nadalje, Okružni sud je naveo da, iako nema formalne potvrde da su apelanti bili pripadnici oružanih snaga HVO-a (prema dopisu Ministarstva odbrane od 10. januara 2013. godine ne raspolažu VOB-om 8. jedinice 103. Derventske brigade HVO-a, zbog čega se nisu mogli izjasniti da li su apelanti bili postavljeni na neke dužnosti u navedenoj jedinici), postoje brojni dokazi koji potvrđuju njihov faktički status pripadnika vojne formacije HVO-a. Naime, svjedoci optužbe koji su lično identificirali apelante, od kojih su ih mnogi i lično poznavali prije oružanog sukoba, potvrdili su da su apelanti pripadali vojnoj policiji HVO-a čije se sjedište nalazilo u Domu JNA u Derventi i da su bili pod komandom Željka Pudića, komandanta vojne policije HVO-a, imali su maskirne uniforme i bijele opasače, mogli su ulaziti u prostorije u kojima su zatvoreni civili, izvoditi iz njih odabrane civile, ispitivati ih, prevoziti do drugih mjesta, gdje su civili također nezakonito pritvarani i slično. Istaknute činjenice su Okružni sud opredijelile da zaključi kakav je bio status apelanata, te se stoga nije mogla prihvatiti teza odbrane da apelanti nisu imali potrebno svojstvo.

12. Da su oštećeni bili lica pod međunarodnom humanitarnom zaštitom, odnosno civilna lica na koje se odnosio član 3. IV ženevske konvencije, Okružni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka – oštećenih, koji su izjavili da su u momentu kada su ih uhapsili pripadnici HVO-a, odnosno nezakonito lišeni slobode i sprovedeni najprije u Dom JNA, a zatim i u druge logore, bili civili, da nisu uopće bili naoružani (oštećeni Novaković, Patković, Blagojević), ili su bili odložili oružje i bili uhapšeni kod svojih kuća, a lično naoružanje predali na zahtjev pripadnika HVO-a (oštećeni Kuzmanović). Također, kako je navedeno, svi oštećeni su radi ostvarivanja svojih prava na liječenje i slično imali priznato učešće u VRS, ali upravo od datuma kada su zarobljeni, što govori u prilog činjenici da prije toga nisu bili vojno angažirani.

13. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da postoji povezanost izvršenog djela i oružanog sukoba. Okružni sud je kao podlogu za taj zaključak koristio iskaze svjedoka – oštećenih. Naime, u kontekstu zbivanja na području Dervente i šire (gotovo čitava teritorija BiH) postojala su područja na kojima su faktičku vlast imali pripadnici tačno određene strane u sukobu. Tako su svjedoci optužbe upravo opisali posebne uvjete koji su vladali na području Dervente, koja je po njihovom kazivanju bila pod komandom HVO-a i svi su bili dužni da se povinuju toj vlasti, a kako su civili koji su bili zatvarani u Dom JNA, na Rabić i dr., bili isključivo, ili najvećim dijelom, prema iskazima svjedoka, srpske nacionalnosti, jasno je da su bili pod upravom HVO-a i da su se morali milom ili silom povinovati njihovim odlukama ili bi u protivnom bili izloženi torturi, mučenju, nezakonitom zatvaranju, pa i lišenju života. Upravo su to okolnosti koje govore u prilog zaključku Okružnog suda da su djela mučenja civila, nečovječnog postupanja, nanošenja tjelesnih povreda i povreda tjelesnog integriteta i slično učinjena upravo u vezi sa oružanim sukobom.

14. Nadalje, Okružni sud je činjenično stanje opisano u prvoj tački izreke presude utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Luke Patkovića, Mile Kuzmanovića, Ostoje Šarčevića, Vujadina Đekića i Slaviše Đuraša, kao i nalaza i mišljenja dr. Ljubomira Curkića i pobrojanih materijalnih dokaza o ekshumaciji tijela Blagoja Đuraša, obdukciji i identifikaciji. Okružni sud je naveo da je prihvatio iskaze navedenih svjedoka kao uvjerljive i međusobno saglasne, te potvrđene i ostalim provedenim dokazima. Istaknuto je da određena odstupanja u odnosu na iskaze svjedoka iz istrage, koja su u presudi opisana, nisu utjecala na vjerodostojnost njihovog kazivanja, s obzirom na to da su svjedoci objasnili razlike protekom vremena i zaboravljanjem detalja nakon dvadeset godina, što je sasvim razumljivo jer se radi o visoko traumatičnim doživljajima. Okružni sud je naveo da su svjedoci Patković, Kuzmanović i Đekić u sudnici jasno prepoznali apelante kao lica koja su udarala Đuraša, a da je svjedok Šarčević (prilikom udaranja) zapazio drugoapelanta i Nihada Čavalića. Nakon pojašnjenja, sud je zaključio da između ovih iskaza nema suštinske razlike, a da se okolnost kojeg su brata Čavalića, prvoapelanta ili Nihada, ova dva svjedoka vidjeli da tuče oštećenog Đuraša može objasniti time što su svjedoci događaj posmatrali iz različitih pozicija, te nisu nužno morali ili mogli da vide sve one koji su tukli oštećenog.

15. U odnosu na drugu tačku izreke presude, sud je utvrdio činjenično stanje prihvatajući iskaz samog oštećenog, Pere Novakovića, kao i iskaze svjedoka Petra Jukića („Peru je vidio 30. ili 31. maja u Domu JNA“), Ostoje Šarčevića (koji je zajedno sa njim uveden u prostoriju na spratu i bio i sam podvrgnut fizičkom mučenju, te na opisani način i uz objašnjene razlike koje su iskristalizirane i usaglašene prilikom suočenja), te nalaz vještaka sudske medicine o konstatiranim povredama. Prema materijalnim dokazima optužbe, koje je sud prihvatio nalazeći da su autentični, izdati ili sačinjeni od ovlaštenih organa, Okružni sud je ocijenio da je Peri Novakoviću, prema uvjerenju od 22. augusta 1995. godine, priznato svojstvo zarobljenog lica, počevši od 29. maja 1992. godine, što je taj oštećeni i sam naveo u svom iskazu. Prije tog vremena oštećeni nije bio vojno angažiran, pa sud prihvata da je oštećeni bio civilno lice.

16. Činjenično stanje u odnosu na treću tačku izreke presude sud je utvrdio putem svjedočenja oštećenih Luke Patkovića, Mile Kuzmanovića, kao i svjedoka Mirka Nožice i Petra Jukića. Obojica oštećenih su nedvosmisleno izjavili da u ih izvodila lica koja su znali kao braću Čavaliće, a što su čuli od drugih zatvorenika u logoru ili čuvara logora. Za sud je bio posebno bitan detalj koji potvrđuje da su upravo apelanti izvodili i udarali oštećene, a ne i njihov brat Nihad, izjava oštećenog Kuzmanovića da je od ranije poznavao dobro Nihada, a da apelante nije poznavao. Slijedom toga Okružni sud je zaključio da njega nikako nije mogao udarati Nihad Čavalić, jer bi ga prepoznao, nego ostala dva brata – apelanti, kako su mu to govorili drugi koji su ih poznavali. Također, potvrdu da se radi konkretno o drugoapelantu sud nalazi i u izjavi oštećenog Patkovića koji je pri izvođenju iz hangara, dok ga je tuklo više lica, čuo kako neko od njih govori: „Nemoj više Sajo, ubićeš ga“, jer je Saja bio drugoapelantov nadimak.

17. Kad je u pitanju oštećeni Nedjeljko Blagojević, koji je kao oštećeni naveden u tački 4. precizirane optužnice, sud je našao dokazanim da je drugoapelant sam fizički zlostavljao ovog oštećenog kako u Domu JNA tako i u logoru na Rabiću, te je sud činjenično stanje u odnosu na navedeno utvrdio u tački 4. izreke presude na osnovu iskaza tog oštećenog, kao i spomenutih svjedoka koji su ga vidjeli povrijeđenog.

18. Okružni sud je naveo da je iskaze svjedoka optužbe prihvatio kao uvjerljive, međusobno saglasne i potvrđene ostalim provedenim dokazima. Okružni sud je ukazao da u tim iskazima postoje određene nedorečenosti te manje razlike i praznine u sjećanju, ali da je te izjave ocijenio kroz prizmu izuzetno velikog vremenskog perioda od kada su se ta djela događala. Posebno je sud naveo da je ocijenio da su svi svjedoci izuzetno emotivno preživljavali čak i davanje izjave na glavnom pretresu, zbog čega su bili konfuzni i zbunjeni. Također, kako je ukazao Okružni sud, jasno je da su saslušani svjedoci zbog izuzetnih traumatičnih iskustava nastojali da ta iskustva potisnu iz sjećanja, te je njihove izjave trebalo sagledati i iz tog ugla. Ocijenjeno je da su se čak i detalji o kojima se nisu složili svjedoci Savo Cvjetković i Pero Novaković, te svjedoci Ostoja Šarčević i Vujadin Đekić, zbog čega je sud dopustio njihovo suočenje, pokazali prilikom suočenja kao usaglašeni.

19. Nadalje, Okružni sud je utvrdio identitet apelanata i da su apelanti državljani BiH na osnovu kartona ličnih karata i izvoda iz matične knjige rođenih. Pored toga, Okružni sud je naveo da je izvršio uvid i u zapisnik o prepoznavanju lica od 23. januara 2013. godine od strane svjedoka Ostoje Šarčevića, ali taj zapisnik nije prihvatio kao dokaz i posebnu istražnu radnju, nego je ocijenio činjenicu da su taj svjedok kao i ostali svjedoci-oštećeni (oni koji su od ranije poznavali apelante) u svojim iskazima na suđenju potvrdili da su upravo apelanti lica koja su ih zlostavljala, što je sud ocijenio kao dio iskaza svjedoka i u vezi sa ostalim provedenim dokazima.

20. Okružni sud je naveo da nije prihvatio dokaze odbrane o alibiju apelanata. Naime, svjedoci koji su dali iskaze u kojima su istakli da su apelanti od polovine maja 1992. godine napustili Derventu i boravili u Hrvatskoj, u Puli, najbliži su rođaci apelanata ili njihovi prijatelji i komšije, koji su svjedočili o boravku apelanata na saglasan način i potpuno jednako, iako je od dešavanja proteklo više od dvadeset godina, te iako je malo vjerovatno da bi se čak i komšije u Puli sjećale tačnog vremena kada su članovi porodice Čavalić stigli u stan svjedokinje S. M. Nasuprot ovakvim izjavama stoje izjave svjedoka-oštećenih i drugih svjedoka očevidaca koji su bili prisutni u Domu JNA i logoru Rabić u toku maja, sve do kraja, te su sigurni da su apelanti bili na navedenim mjestima i krajem maja, odnosno početkom juna, odnosno da su fizički maltretirali zatvorena civilna lica i početkom, ali i krajem maja 1992. godine. Okružni sud je potom pojasnio zašto nije prihvatio ni iskaz svjedoka Predraga Nikolića, koji je „oko mjesec dana ostao u Domu JNA“, ali da apelante tamo nije vidio poslije 15. maja 1992. godine. Ovaj iskaz opovrgnut je iskazima saslušanih svjedoka optužbe, i to prije svega Petra Jukića, koji je naveo da su zatvorenici u Domu JNA ili samo prenoćili ili ostajali najviše desetak dana, gdje su praktično ispitivani, a nakon toga bili prebačeni u druge logore, prvenstveno u logor Rabić. Nije prihvaćen ni iskaz svjedoka Nedžada Silajdžića da su apelanti bili konstantno sa njim u njegovoj kući, da su se zajedno skrivali i zajedno išli u Dom JNA samo radi obroka koje su tamo dobijali od Nihada Čavalića i Nihade Behafžić, koji su radili u kuhinji Doma, te da su otišli iz Dervente oko 15. maja 1992. godine, upravo iz istog razloga zbog kojeg se nisu mogli prihvatiti i ostali iskazi koji su upravljeni na davanje alibija apelantima, kako je to već obrazloženo. Izjavu svjedoka opovrgli su upravo oštećeni, lica koja su kao zatvoreni civili viđali apelante u Domu JNA i Rabiću i nakon polovine maja.

21. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je tokom dokaznog postupka tužilac van svake razumne sumnje dokazao da se u radnjama apelanata stječu sva obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, a u vezi sa članom 22. istog zakona, te ih je proglasio krivim.

22. Odlučujući o žalbama Okružnog tužilaštva i branilaca apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 001872 15 Kž 2 od 25. maja 2015. godine kojom je odbio kao neosnovane sve žalbe i potvrdio Presudu Okružnog suda broj 13 0 K 001872 14 K 2 od 19. septembra 2014. godine.

23. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode da je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, predsjednik prvostepenog vijeća – sudija Izudin Biberović nije postupao kao tužilac u ovom predmetu u fazi istrage koja se sprovodila protiv apelanata, već je postupao kao tužilac u postupku protiv drugih osumnjičenih lica, zbog čega su neosnovani prigovori apelanata da nije mogao u ovom krivičnom predmetu vršiti sudijsku dužnost i da se morao izuzeti. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da riječi koje je predsjednik prvostepenog vijeća izgovorio prilikom saslušanja na glavnom pretresu svjedoka Mila Kuzmanovića, kao ni cijeli tok prvostepenog postupka, zajedno sa pobijanom presudom, ne ostavljaju utisak da su na bilo koji način prekršeni principi nepristranosti suda i pretpostavke nevinosti.

24. Utvrđeno je da prvostepeni sud nije prekoračio optužbu, s obzirom na to da se pobijana presuda odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj i kasnije izmijenjenoj optužnici, te je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, pa je na bazi takvih utvrđenja izvršena neznatna korekcija u činjeničnom opisu djela na način što je u tački 3. izreke pobijane presude dodata riječ „civili“, koja je ostala u okviru istih događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene i izmijenjene optužnice. Ovo posebno ako se ima u vidu da je riječ „civili“ sadržana i u optužnici i to kako u uvodnom dijelu činjeničnog opisa tako i u samoj tački 3.

25. Ocijenjeni su neosnovanim i prigovori da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, na način što je prepoznavanje apelanata od svjedoka-oštećenih i od drugih svjedoka izvršeno na glavnom pretresu, nezakonit dokaz, jer je provedeno suprotno odredbi člana 150. st. 3. i

4. ZKPRS. Ovo iz razloga što na pretresu pred prvostepenim sudom nije ni provedeno prepoznavanje apelanata u smislu odredbe člana 150. st. 3. i 4. ZKPRS, kako to pogrešno smatra žalba, već su pojedini svjedoci u sklopu svojih svjedočenja na glavnom pretresu iskazali da u sudnici prepoznaju apelante.

26. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanata i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Krivičnog zakona, sadrži razloge i o postojanju nemeđunarodnog oružanog sukoba i o postojanju povezanosti djela i oružanog sukoba i o tome da su žrtve krivičnog djela za koje se apelanti terete bile u rukama strane u sukobu, i to one strane u sukobu kojoj nisu bili lojalni. Osim toga, ukazano je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo razloge u pogledu svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, i to na veoma jasan i razumljiv način, onda su, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani i prigovori da pobijana presuda nije obrazložena i utemeljena na dostatnim razlozima. Pri tome, prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane, zbog čega, suprotno navodima iz ove žalbe, nije prekršen princip in dubio pro reo. Također je prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, zbog čega su neosnovani i prigovori žalbe da je odbrana na bilo koji način tokom prvostepenog postupka dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, niti da je došlo do povrede principa jednakosti oružja.

27. Činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno istaknutim prigovorima, po ocjeni Vrhovnog suda zasnovana su na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS. Prije svega, ukazano je da je prvostepeni sud na str. 18, 19. i 20. obrazloženja pobijane presude dao detaljne i valjane razloge za postojanje predmetnog krivičnog djela, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, a to su da je u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela postojao nemeđunarodni oružani sukob, da su radnje apelanata povezane sa oružanim sukobima, da su apelanti krivično djelo počinili kao pripadnici oružanih snaga HVO-a, dok su žrtve civilna lica, po nacionalnosti Srbi, koja su bila u rukama oružanih snaga HVO-a, što nesporno proizlazi iz činjeničnog utvrđenja pobijane presude.

28. Nadalje, pobijana presuda je detaljno iznijela sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne tako i subjektivne prirode, sve te dokaze pravilno ocijenila i izvela konačan, a po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da su apelanti učinili krivično djelo koje im optužba stavlja na teret. Posebno je pobijana presuda na str. 8, 9, 10, 11, 12. i 20. analizirala sadržaj iskaza svjedoka Luke Patkovića, Mila Kuzmanovića, Ostoje Šarčevića, Vujadina Đekića i Slaviše Đuraša, te ih pravilno dovela u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka, a u vezi sa radnjama iz tačke 1. izreke presude i na osnovu njih pravilno zaključila da su apelanti zajedno sa još nekoliko lica pripadnika HVO-a tukli nogama i rukama zatvorenog civila Blagoju Đuraša i pritom mu zajedno nanijeli tjelesnu povredu, bliže opisanu u izreci pobijane presude. Isto tako, pobijana presuda je posebno i detaljno analizirala i sadržaj iskaza svjedoka Pere Novakovića u vezi sa radnjama iz tačke 2. izreke presude. Tako je pobijana presuda iskaz ovog svjedoka dovela u vezu sa iskazima svjedoka Petra Jukića i Save Cvijetkovića, sve te iskaze pravilno ocijenila i pravilno zaključila da su optuženi preduzeli i radnje iz tačke 2. izreke pobijane presude. Iskazi ovih svjedoka, pobijana presuda je na str. 6, 7, 11, 12. i 20. detaljno analizirala i pravilno ocijenila, pravilno zaključivši dokazanim da su apelanti preduzeli i radnje iz tačke 2. izreke presude.

29. Pobijana presuda je također osnovano prihvatila vjerodostojnim i iskaz svjedoka oštećenih Luke Patkovića i Mile Kuzmanovića u vezi sa radnjama iz tačke 3. izreke presude, kao i iskaz oštećenog Nedeljka Blagojevića, te njihove iskaze dovela u vezu sa iskazima svjedoka Mirka Nožice i Petra Jukića, a zatim je sve te iskaze pravilno ocijenila i pravilno zaključila da su apelanti preduzeli i radnje iz tačke 3, te drugoapelant i radnju iz tačke 4. izreke pobijane presude.

30. Ukazano je da činjenica da prvostepeni sud nije ocijenio dokaze na način na koji odbrana to ocjenjuje, te da nije posebno analizirala svaki segment iskaza koji su svjedoci dali, bilo tokom mnogobrojnih saslušanja u fazi istrage, bilo na glavnom pretresu, ne čini pobijanu presudu manjkavom i nepotpunom, već jasnom i koncentriranom na bitne elemente krivičnog djela za koje se optuženi terete. Također, pobijana presuda je analizirala i po ocjeni Vrhovnog suda pravilno ocijenila iskaze svjedoka odbrane kao neprihvatljive u dijelu koji se odnosi na tvrdnju odbrane da su apelanti bili prisutni samo u zgradi Doma JNA, gdje su samo raznosili hranu, a da su od polovine maja 1992. godine napustili Derventu i bili u Hrvatskoj, jer iskazi većine saslušanih svjedoka optužbe potvrđuju upravo suprotno, pa je očigledno da su svjedoci odbrane svoje iskaze dali s ciljem da pomognu apelantima u izbjegavanju krivice.

31. Prigovori kojima se osporava status apelanata Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. Ovo stoga što sama činjenica što se apelanti prema uvjerenjima Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata ne vode u službenim evidencijama organizacijskih cjelina za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze, te da nisu evidentirani podaci o angažiranju optuženih u Oružanim snagama u periodu od 1991. do 1996. godine ne znači da oni u kritičnom vremenskom periodu nisu bili pripadnici oružanih snaga HVO-a, s obzirom na to da iz saglasnih iskaza mnogobrojnih svjedoka optužbe proizlazi upravo suprotno, tj. da su apelanti bili pripadnici oružanih snaga HVO-a, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.

32. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori kojima se osporava status civila oštećenih. Naime, shodno odredbi člana 3. ženevskih konvencija, kao jedan od preduvjeta za postojanje samog krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret nužno je da se utvrdi da li su njihove radnje bile usmjerene prema zaštićenoj kategoriji – civilima. Iz sadržaja odredbe zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija proizlazi da zaštićenu kategoriju stanovništva čine lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i/ili lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, ranjavanja, lišavanja slobode ili bilo kojeg drugog razloga. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da sama činjenica što je nekim licima potvrđeno učešće u ratu, odnosno potvrđen im je status borca, ne znači, sama po sebi, da takva lica u vrijeme izvršenja krivičnog dijela nisu imala status civila. Osim toga, i pored činjenice što je oštećenima priznato učešće u ratu, oni su, i po ocjeni Vrhovnog suda, u periodu iz optužnice imali status civila, s obzirom na to da iz njihovih saglasnih izjava, te iz izjave svjedoka Slaviše Đuraša (sin oštećenog Blagoje Đuraša, koji je bio kategoričan da je njegov otac bio civil), proizlazi da im je samo formalno priznato učešće u ratu od dana zarobljavanja, a da su u vrijeme zarobljavanja bili civili, da nisu imali uniforme, da troje oštećenih nije imalo nikakvo naoružanje, te da nisu učestvovali u pružanju otpora neprijateljskoj najezdi (u smislu člana 50. Protokola I uz Ženevsku konvenciju). Dakle, svi oštećeni su iskazali da u momentu zarobljavanja nisu bili pripadnici bilo kakve vojne formacije, ni na koji način nisu učestvovali u ratnim dešavanjima, nisu nosili nikakve uniforme, niti su imali oružje, osim oštećeni Mile Kuzmanović i Luka Patković (koji su imali lično naoružanje i položili su ga kada su pozvani da se predaju). Ovo stoga što, sa jedne strane, oštećeni Pero Novaković, Blagoja Đuraš i Nedeljko Blagojević u momentu zarobljavanja nisu imali nikakvo naoružanje, dok činjenica što su oštećeni Mile Kuzmanović i Luka Patković u momentu zarobljavanja kod sebe imali oružje sama za sebe ne znači da nisu imali status civila, s obzirom na to da su položili oružje. S druge strane, kako je dalje elaborirao Vrhovni sud, „čak i kada bi se prihvatilo“ da oštećeni Kuzmanović i Patković nemaju status civila, jasno je da se u konkretnom slučaju ne može uzeti da postoji realni stjecaj krivičnih djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, već da postoji samo jedno krivično djelo, jer je samo jednom povrijeđeno zaštićeno dobro i ostvarena samo jedna zabranjena posljedica, a radnje koje bi eventualno imale obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika apelanti su preduzimali prema licima – oštećenim Kuzmanoviću i Patkoviću.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

33. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega, apelanti ističu da je u ponovljenom krivičnom postupku pred Okružnim sudom kao predsjednik vijeća učestvovao sudija Izudin Berberović koji je prije nego što je bio izabran za sudiju vršio dužnost tužioca u Okružnom tužilaštvu, koje je postupalo u istrazi u krivičnom predmetu protiv apelanata, koja je pored apelanata obuhvaćala i druga osumnjičena lica. Stoga se, prema stavu apelanata, ovaj sudija morao izuzeti. Također, apelanti navode da je tokom glavnog pretresa pred Okružnim sudom 22. aprila 2014. godine ovaj sudija „ispoljio pristranosti i prekršio presumpciju nevinosti“ kada je u pogledu učesnika krivičnog događaja rekao „kako on zna iz drugih predmeta ko je sve tu učestvovao“. Nadalje, apelanti smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelanti ističu da nisu postojali objektivni elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te da stoga nisu mogli biti proglašeni krivim za to krivično djelo. U tom kontekstu apelanti navode da Okružni sud nije dao obrazloženje da je na relevantnom području u inkriminiranom vremenskom periodu postojao oružani sukob i kakav je bio karakter tog oružanog sukoba. Također, apelanti navode da ni Okružni sud ni Vrhovni sud nisu obrazložili na osnovu čega su izveli zaključak da se radi o nemeđunarodnom, odnosno unutrašnjem oružanom sukobu, a ne međunarodnom. Dalje, Okružni sud ni Vrhovni sud nisu obrazložili postojanje tzv. nexusa, odnosno veze između krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret i oružanog sukoba. Da bi uopće mogao primijeniti odredbe IV ženevske konvencije, Okružni sud i Vrhovni sud su morali utvrditi da li su žrtve u ovom predmetu bile u rukama strane u sukobu, kako bi bile zaštićene relevantnim odredbama Ženevske konvencije. Pored toga apelanti ističu da redovni sud nije utvrdio da su oni krivično djelo počinili kao „pripadnici HVO-a“, te da tužilaštvo u toku cjelokupnog postupka nije izvelo niti jedan materijalni dokaz o statusu apelanata, a što je bilo dužno učiniti. Prigovaraju utvrđenju suda koji se tiče statusa oštećenih kao civila, pogotovo u pogledu oštećenih Kuzmanovića i Patkovića. Nadalje apelanti ističu da je u konkretnom predmetu došlo do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku i prilikom postupanja Okružnog suda u ponovljenom postupku, ali i Vrhovnog suda prilikom razmatranja žalbi branilaca apelanata. Nadalje, apelanti ističu da su u svojim žalbama ukazivali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u pogledu prepoznavanja apelanata od saslušanih svjedoka optužbe, tj. Vrhovni sud ovom pitanju nije posvetio nikakvu pažnju. Naime, iskazi oštećenih se u pogledu identiteta apelanata značajno razlikuju, govore o licima sa drugim imenima, nadimcima i slično, pri čemu je očigledno da su se u prostorijama Doma JNA i na Rabiću nalazila i lica koja su fizički jako slična apelantima i koja su svjedoci miješali sa apelantima. Proizvoljno utvrđeno činjenično stanje je i o alibiju apelanata te navode da je stav Vrhovnog suda da su svjedoci odbrane dali iskaze kako bi apelantima pomogli da izbjegnu krivnju u cijelosti proizvoljan i nije zasnovan na bilo kakvih dokazima. Štaviše, Vrhovni sud uzima kao nevjerodostojne te iskaze, jer su u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka optužbe i odbrane čiju analizu apelanti vrše u apelaciji. I stoga su, kako apelanti naglašavaju i Vrhovni i Okružni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje kada su odbacili alibi apelanata i kada nisu vjeru poklonili svjedocima odbrane, čije iskaze citiraju u apelaciji, a na koji način su prekršili pravo na pravično suđenje, ali počinili i povredu načela in dubio pro reo. Dalje, apelanti su ukazali da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na radnje za koje su proglašeni krivim te su izvršili analizu iskaza svjedoka i doveli ih u vezu, iz koje analize, prema njihovom stavu, ne proizlazi da su počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Naročito apelanti ističu da su svjedoci saslušani na okolnosti tačke 1. izreke presude izrazito kontradiktorni. Njihove izjave iz istrage kako u ovom tako i u drugim postupcima, opisujući apsolutno isti događaj, te njihovo svjedočenje pred Okružnim sudom je u pojedinim dijelovima dijametralno suprotno. U vezi sa svim prethodno navedenim, apelanti su posebno naglasili da je ovaj predmet karakterističan i po tome što „svjedoci konstantno međusobno razgovaraju o ovim događajima“ pri čemu je rezultat svega toga da oni konstantno nadograđuju svoje iskaze i mijenjaju ih, što je očito iz svih prezentiranih razlika u njihovim iskazima.

b)Odgovor na apelaciju

34. Okružni sud je istakao da su sve navodne povrede na koje je ukazano apelacijom bile predmet svestrane provjere i ocjene u redovnom postupku. Istaknuto je da predsjednik vijeća u Okružnom tužilaštvu nije preduzimao pravne radnje u toku istrage protiv apelanata. Naglašeno je da nije bilo povrede presumpcije nevinosti usljed proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja jer je obrazloženo na koji način je sud utvrdio činjenično stanje i detaljno obrazložio u presudi pozivajući se na provedene dokaze, a posebno odlučne činjenice bitne za postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

35. Vrhovni sud je istakao da su apelacioni navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, te da su o njihovoj neosnovanosti dati razlozi u presudi tog suda.

36. Okružno tužilaštvo je istaklo da je vodilo i vodi istrage vezane za ratne zločine na području Dervente u 1992. godini, uključujući i za djela koja su izvršena u Domu JNA, kojih je, imajući u vidu da su tu dovođena lica srpske nacionalnosti lišena slobode, bilo više, ali da u predmetu protiv apelanata kao tužilac nije postupao sudija Izudin Berberović. Napomenuto je i da apelanti nisu tražili izuzeće predsjednika vijeća tokom glavnog pretresa. Istaknuto je da su prvostepeni i drugostepeni sud u pobijanim presudama dali valjane, jasne i nedvosmislene razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu proizvoljni. Okružno tužilaštvo je istaklo da „apelanti u apelaciji izjave svjedoka izvlače iz konteksta, bez adekvatne povezanosti sa drugim dokazima.“ Činjenica da nisu prihvaćeni dokazi odbrane i da pobijane presude nisu išle u korist apelanata svakako nisu osnov da Ustavni sud preispituje pobijane presude na činjeničnoj osnovi.

V.Relevantni propisi

37. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142 Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

38. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, [...] postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, [...];

39. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Razlozi za izuzeće Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

[...]

g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak, [...] i

đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca Član 38. st.1 i 2.

(1)Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.

(2)Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. a) do đ) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295 Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304 stav 7 Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 001872 15 Kž od 25. maja 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 15. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

43. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

45. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

48. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim i osuđeni za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje na način na koji to apelanti tvrde.

49. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom iz dva razloga. Prvo jer je predsjednik prvostepenog vijeća, koje ih je proglasilo krivim, bio sudija Izudin Berberović, koji je, prije nego što je izabran za sudiju, vršio dužnost tužioca u Okružnom tužilaštvu, a to tužilaštvo je postupalo u istrazi protiv apelanata i drugih osumnjičenih lica. Drugo, apelanti navode da je na glavnom pretresu 22. aprila 2014. godine tokom saslušanja jednog od svjedoka optužbe – oštećenog ovaj sudija „ispoljio pristranost i prekršio presumpciju nevinosti“ kada je u pogledu učesnika krivičnog događaja rekao kako on zna iz drugih predmeta ko je sve tu učestvovao.

50. Ustavni sud podsjeća da je „nepristranost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda postojanje nepristranosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristranosti se, također, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).

51. Evropski sud je ukazao kako postojanje nacionalnog postupka kojim se osigurava nepristranost, i to pravila koja uređuju izuzeće sudija, jest relevantan faktor. Takva pravila pokazuju brigu nacionalnog zakonodavca da ukloni sve razloge sumnje u pogledu nepristranosti sudije ili suda o kojemu je riječ i predstavljaju pokušaj osiguranja nepristranosti i uklanjanja uzroka takvih zabrinutosti (idem, Mežnarić protiv Hrvatske, stav 27). Stoga, kad domaće pravo nudi mogućnost za uklanjanje uzroka zabrinutosti u pogledu nepristranosti suda ili sudije, Sud smatra da se od podnosioca koji uistinu vjeruje da postoje takve dokazive okolnosti očekuje (a u smislu nacionalnog prava i zahtijeva) da im prvom prilikom prigovori. To bi prije svega omogućilo domaćim vlastima da ispitaju podnosiočeve prigovore u mjerodavno vrijeme i pobrinu se da njegova prava budu poštovana.

52. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da su odredbama člana 37. ZKPRS propisani razlozi za izuzeće sudija u krivičnom postupku, dakle relevantan zakon je propisao pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredaba, dakle člana 37. stav 1. tačka g) ZKPRS, proizlazi da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom krivičnom predmetu postupao kao tužilac, te (tačka đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu pristranost. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 38. stav 2. propisano da stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. od a) do đ) ZKPRS saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja.

53. U konkretnom predmetu, Ustavni sud podsjeća da je ponovljeni prvostepeni postupak protiv apelanata pred Okružnim sudom završen donošenjem presude 19. septembra 2014. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da tokom trajanja glavnog pretresa u kojem je suđenje protiv apelanata vođeno pred vijećem kojem je predsjedavao sudija Izudin Bereberović apelanti nisu tražili izuzeće ovog sudije zbog navodnog nedostatka nepristranosti tog sudije ili istakli prigovor koji bi se na drugi način ticao sastava pretresnog vijeća, iako su oni i njihovi branioci nesporno bili aktivni sudionici u ovom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude i žalbe na tu presudu, kao i odgovora na apelaciju Okružnog tužilaštva proizlazi da su apelanti prigovor koji se odnosi na navodni nedostatak nepristranosti sudije Izudina Berberovića prvi put uložili u svojoj žalbi podnesenoj Vrhovnom sudu protiv prvostepene presude koja je za njih bila nepovoljna.

54. Budući da je ZKPRS propisao postupak kojim se osigurava nepristranost suda pravilima koja uređuju izuzeće sudija, i to odmah „po saznanju“, Ustavni sud ne vidi nikakav razlog zašto apelanti nisu mogli podnijeti zahtjev za izuzeće sudije Izudina Berberovića, kad je taj sudija u ponovnom postupku preuzeo njihov predmet u rad, odnosno nakon 22. aprila 2014. godine kada je taj sudija, kako apelanti tvrde, „ispoljio pristranosti i prekršio presumpciju nevinosti“ jer je prilikom saslušanja jednog od svjedoka rekao kako on zna iz drugih predmeta ko je sve tu učestvovao. Štaviše, apelanti nisu nikada tvrdili da su bili spriječeni postaviti takav zahtjev ili na bilo koji drugi način prigovoriti sastavu raspravnog vijeća tokom trajanja glavnog pretresa dok je postupak bio u toku pred raspravnim vijećem kojim je predsjedavao sudija Izudin Berberović. Eventualna sumnja u pogledu djelotvornosti zahtjeva za izuzeće sudije ne oslobađaju apelante obaveze da pokušaju iskoristiti tu mogućnost. Dakle, apelanti su u ovom predmetu propustili iskoristiti priliku za ulaganje prigovora protiv sastava raspravnog vijeća ili navodnog nedostatka nepristranosti sudije Izudina Berberovića u raspravnoj fazi postupka. Na taj način onemogućili su redovne sudove da ispitaju da li postoji procesni nedostatak nepristranosti kod navedenog sudije. Stoga, zbog tog propusta, Ustavni sud ne može zaključiti kako je navodni procesni nedostatak kojemu se prigovara predstavljao miješanje u pravo apelanata na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ferenčić- Stoilova protiv Hrvatske (odl.), br. 33277/06, 13. marta 2008.; LB Interfinanz A.G. protiv Hrvatske, br. 29549/04, stavci 33-34, 27. marta 2008. i Trubić protiv Hrvatske (odl.), br. 44887/10, stav 32, 2. oktobra 2012. godine). Nezavisno do toga, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da sudija Izudin Berberović nije mogao vršiti sudijsku dužnost u predmetnom postupku jer je Vrhovni sud utvrdio da ovaj sudija nije postupao kao tužilac u prethodnom postupku protiv apelanata (člana 37. stav 1. tačka g) ZKPRS). Stoga, Ustavni sud ove navode apelanata smatra neosnovanim.

55. Nadalje, apelanti ističu da je u predmetnom postupku činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te su nepravilno primijenjeni pozitivnopravni propisi, naročito materijalno pravo. Osim toga, apelanti smatraju da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze odbrane, zbog čega je prekršen princip in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

56. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

57. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud apelante proglasio krivim što su radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Naime, Okružni sud je zaključio da je tokom dokaznog postupka tužilac van svake razumne sumnje dokazao da se sve dešavalo u vrijeme oružanog sukoba, da su apelanti bili pripadnici HVO-a, da su oštećeni bili civili i da postoji uzročna veza između preduzetih radnji apelanata, oružanog sukoba i oštećenih — civila, prema kojima su apelanti nečovječno postupali, nanoseći im velike fizičke i psihičke patnje, tjelesne povrede i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju kako postojanje općih elemenata tog krivičnog djela tako i da su oni počinili krivičnopravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriji BiH u inkriminirano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u BiH. Nadalje, Okružni sud je detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanata kao pripadnika „suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu“ tako i svojstvo oštećenih, te zašto prigovori apelanata suprotni tom utvrđenju nisu uvaženi.

58. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza kako onih koje je predlagalo Okružno tužilaštvo tako i onih koje su predlagali apelanti i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u odnosu na nanošenje „velikih fizičkih i psihičkih patnji, tjelesnih povreda i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja“ oštećenih. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena. Okružni sud je ukazao da u tim iskazima postoje određene nedorečenosti te manje razlike i praznine u sjećanju, ali da je te izjave ocijenio kroz prizmu izuzetno velikog vremenskog perioda od kada su se ta djela događala. Posebno je sud naveo da je ocijenio da su svi svjedoci izuzetno emotivno preživljavali čak i davanje izjave na glavnom pretresu, zbog čega su bili konfuzni i zbunjeni. Također, kako je ukazao Okružni sud, jasno je da su saslušani svjedoci zbog izuzetnih traumatičnih iskustava nastojali da ta iskustva potisnu iz sjećanja, te je njihove izjave trebalo sagledati i iz ovog ugla. Ocijenjeno je da su se čak i detalji o kojima se nisu složili svjedoci Savo Cvjetković i Pero Novaković, te svjedoci Ostoja Šarčević i Vujadin Đekić, zbog čega je sud dopustio njihovo suočenje, pokazali prilikom suočenja kao usaglašeni. Ukazano je da su razlike u svjedočenjima rezultat različitog ugla i vremena gledanja, odnosno činjenice da su svjedoci kada su svjedočili o licima koja su vršila fizičku torturu opisivali one koje su lično poznavali i zapamtili, što ne isključuje mogućnost da su iste radnje preduzimali i drugi prisutni koje svjedoci nisu uočili, bilo iz razloga što ih nisu poznavali od ranije, bilo zbog toga što nisu bili u prilici da vide sve što se događalo, jer su bili dalje od mjesta događanja, ili su i sami maltretirani i u borbi za vlastito preživljavanje previdjeli određene ljude ili događaje.

59. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto nije prihvatio dokaze odbrane da su apelanti do polovine maja 1992. godine napustili Derventu i boravili u Hrvatskoj u Puli. Okružni sud je istakao da su o tim okolnostima svjedočili najbliži rođaci apelanata ili njihovi prijatelji i komšije koji su svjedočili na saglasan način i potpuno jednako, iako je od dešavanja proteklo više od 20 godina, te iako je malo vjerovatno da bi se čak i komšije u Puli sjećale tačnog vremena kada su članovi porodice Čavalić stigli u stan svjedokinje Smiljke Milutinović. Nasuprot ovakvim izjavama stoje izjave svjedoka-oštećenih i drugih svjedoka očevidaca koji su bili prisutni u Domu JNA i logoru Rabić u toku maja, sve do kraja, te su sigurni da su apelanti bili na navedenim mjestima i krajem maja, odnosno početkom juna, odnosno da su fizički maltretirali zatvorena civilna lica i početkom ali i krajem maja 1992. godine. Okružni sud je potom pojasnio zašto nije prihvatio ni iskaze svjedoka Predraga Nikolića i Nedžada Silajdžića, za koje je zaključeno da su opovrgnuti iskazima saslušanih svjedoka optužbe.

60. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u redovnom postupku razmotreni i navodi apelanata o nezakonitosti zapisnika o prepoznavanju lica od 23. januara 2013. godine od strane svjedoka Ostoje Šarčevića, te da je Okružni sud istakao da taj zapisnik nije prihvatio kao dokaz. Naime, Okružni sud je, kako to proizlazi iz prvostepene presude, ocijenio činjenicu da su taj svjedok i ostali svjedoci-oštećeni (oni koji su od ranije poznavali apelante) u svojim iskazima na suđenju potvrdili da su upravo apelanti lica koja su ih zlostavljala, što je sud ocijenio kao dio iskaza svjedoka i u vezi s ostalim provedenim dokazima.

61. Najzad, apelanti tvrde da Vrhovni sud njihove žalbene navode nije uzeo u obzir. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati na slaganje s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). U ovakvim slučajevima suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio suštinski problem istaknut u žalbi, da je slaganje ili neslaganje sa odlukom nižestepenog suda zasnovano na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da je žalba, prije nego što ju je sud odbio, bila predmet razmatranja tog suda (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002)). Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je Vrhovni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, dao jasno i argumentirano obrazloženje. Imajući u vidu navedene principe u obrazloženju odluke višeg suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.

62. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelanti suštinski istrajavaju i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

63. Što se tiče navodnog kršenja principa in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti, Ustavni sud zapaža da apelanti i ove navode zasnivaju na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da su ovi principi u predmetnom postupku prekršeni. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni, pa su stoga i ovi navodi apelanata neosnovani.

64. Konačno, u pogledu ostalih navoda apelanata, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.

65. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi navodi apelanata o tome da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član

6. Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje.

67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3789/15 (E. Č. i D. Č.) | Sudska praksa | Aktio