Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5303/15 (J. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5303/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5303/15, rješavajući apelaciju Jasenka Paloša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasenka Paloša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 137760 14 Rev od 10. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasenko Paloš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 137760 14 Rev od 10. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3155/12 usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku naloživši Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) da po hitnom postupku odluči o žalbi podnesenoj protiv Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 137760 07 P od 25. marta 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3155/12 od 12. februara 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tuženih „Remontaže“ d.d. iz Tuzle i Muradifa i Edine Osmanović (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi, drugotuženi i trećetužena) zatraženo je 2. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i punomoćnik drugotuženog i trećetužene su odgovor na apelaciju dostavili 10. odnosno 12. oktobra 2017. godine. Prvotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Apelant je prijeratni nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli u Ulici Oktobarske revolucije broj A-III, lamela VI (u daljnjem tekstu: stan I), koji je apelant ugovorom o zamjeni zaključenim 3. januara 1993. godine zamijenio za stan u Tuzli u Ulici Šabana Zahirovića broj 6 (u daljnjem tekstu: stan II) na kojem je stanarsko pravo imao Miralem Porobić, nakon čega je uslijedila još jedna zamjena stanova, i to 10. januara 1994. godine kada je apelant stan II zamijenio za stan u Tuzli u Ulici Mitra Trifunovića Uče broj 147 (u daljnjem tekstu: stan III) na kojem je stanarsko pravo imao drugotuženi. Vlasnik stana II i stana III je u relevantnom periodu bio prvotuženi, uz čiju saglasnost su izvršene zamjene.

7. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant nakon prve zamjene ušao u posjed stana II, a u posjed stana III nije jer je u januaru 1994. godine zbog ratnih dešavanja napustio Tuzlu i BiH. Miralem Porobić (prijeratni nosilac stanarskog prava na stanu II) i drugotuženi su nakon zamjene ušli u posjed zamijenjenih stanova na kojima su prvo ostvarili stanarsko pravo, a nakon čega su zamijenjene stanove i otkupili (stan I i stan II).

8. Apelant je zahtjev za povrat u posjed stana I (na kojem je imao konstituirano stanarsko pravo) nadležnoj Službi za stambena pitanja u Tuzli (u daljnjem tekstu: Služba) podnio 28. decembra 2004. godine (van zakonom propisanog roka), a 13. januara 2005. godine je u upravnom postupku zahtjev precizirao na povrat stana II.

9. Miralem Porobić je 2. jula 1999. godine nadležnoj Službi (blagovremeno) podnio zahtjev za povrat u posjed stana II (na kojem je bio prijeratni nosilac stanarskog prava), a imenovani je 15. marta 2000. godine povukao zahtjev za povrat stana II jer su se on i apelant saglasili da ostaju pri zamjeni stanova (zamjena stana I za stan II).

10. Postupak za povrat stana II pred Službom je prekinut 17. januara 2005. godine do rješavanja prethodnog pitanja pred nadležnim sudom (predmetni postupak).

11. Apelant u predmetnom parničnom postupku traži da se utvrdi da su ništavi sljedeći pravni poslovi: ugovor o zamjeni od 10. januara 1994. godine kojim je izvršena zamjena stana II za stan III između apelanta i drugotuženog, zatim ugovor o korištenju stana II koji je zaključio drugotuženi, te odluka prvotuženog o davanju saglasnosti za zamjenu stana II, ugovor o otkupu stana II na kojem postoji stanarsko pravo koji su tuženi međusobno zaključili, te shodno tome brisanje upisa prava vlasništva drugotuženog i trećetužene na stanu II u javnim evidencijama.

12. Nakon što je Kantonalni sud uvažio žalbe tuženih i prvostepenu preinačio odbivši u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je rješenjem od 13. decembra 2011. godine usvojio apelantovu reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno prava kada prilikom odlučenja nije uzeo u obzir odredbu člana 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), a što je za posljedicu dovelo do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ponovni postupak

13. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 32 0 P 137760 07 P od 25. marta 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 008967 13 Gž 2 od 13. novembra 2013. godine, utvrdio ništavosti pravnih poslova pobrojanih u prethodnim tačkama ove odluke, te naložio brisanje upisa prava vlasništva drugotuženog i trećetužene na stanu II u javnim evidencijama, uz obavezivanje tuženih na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

14. Tuženi su tokom postupka istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta tvrdeći da apelant nema aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog spora jer nikada nije ušao u posjed stana II, da na njemu nije stekao stanarsko pravo, odnosno da nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana I, za koji je jedino i legitimiran da podnese zahtjev za povrat.

15. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da apelant, shodno odredbama čl. 26. i 28. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), nije ostvario valjan pravni osnov za useljenje u stan III jer na osnovu ugovora o zamjeni stanova od 10. januara 1994. godine (kojim je apelant stan II zamijenio za stan III) na kome se nalazi apelantov potpis, što je utvrđeno grafološkim vještačenjem, apelant nikada nije uselio. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da kod apelanta nije postojala volja da useli u stan III i da u njemu živi, kako to propisuje odredba člana 28. ZOO, niti je na stanu III stekao stanarsko pravo shodno odredbi člana 11. ZOSO.

16. Zatim se Općinski sud pozvao na izmijenjenu odredbu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene („Službene novine FBiH“ broj 27/99) shodno kojoj se sva lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglim i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te shodno Uputstvu o primjeni Zakona o prestanku primjene koji je donio visoki predstavnik („Službene novine FBiH“ broj 43/99) imaju pravo povratka u svoj stan, bez obzira na okolnosti u kojima su ih napustili.

17. Dakle, kako je istakao Općinski sud, kod činjenice da apelant nije zaključio ugovor o zamjeni stanova u namjeri da zaista živi i stanuje u stanu III, prema ocjeni tog suda, kod apelanta nije ni postojala stvarna volja da zamijeni stan II za stan III u smislu odredbi čl. 26. i 28. ZOO.

18. Općinski sud je zatim iz provedenih dokaza, i to spisa Službe (predmet Miralema Porobića– prijeratnog nosioca stanarskog prava na stanu II) utvrdio da je Miralem Porobić zahtjev za vraćanje stana II u posjed podnio 2. jula 1999. godine, blagovremeno, u skladu sa čl. 4. i 5, a u vezi sa članom 19. Zakona o prestanku primjene („Službene novine FBiH“ br. od 11/98 do 29/03), kada se treba smatrati da je i apelant podnio zahtjev za povrat stana u skladu sa članom 2a. stav 3. Zakona o prestanku primjene, i to u odnosu na dva stana - stan I i stan II. Uzme li se pri tome u obzir, kako je naveo Općinski sud, da između apelanta i Miralema Porobića postoji saglasnost da ostaju pri zamjeni stana I i stana II iz 1993. godine, u takvim okolnostima se u odnosu na apelanta treba odlučiti o povratu stana II.

19. Nadalje je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da postupak za povrat stana II pred nadležnim stambenim organom uprave u Tuzli nije okončan, te je utvrdio da je Miralem Porobić odustao od zahtjeva za povrat stana II, ali da ta okolnost ništa ne mijenja kod činjenice da su se apelant i Miralem Porobić saglasili da ostaju pri izvršenoj zamjeni iz 1993. godine, shodno čemu je Miralem Porobić mogao odustati samo od zahtjeva za povrat stana I, pa stoga organi uprave moraju da odluče o apelantovom zahtjevu za povrat stana II. Shodno navedenom, Općinski sud je utvrdio da zahtjev za povrat stana II koji je Miralem Porobić blagovremeno podnio ima pravni učinak i na apelanta, odnosno smatra se da je i apelant blagovremeno podnio svoj zahtjev, pa je taj sud upravo iz tog razloga i odlučio kao u izreci presude.

20. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na odredbama člana 386. stav 1. i člana 387. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

21. Odlučujući o reviziji drugotuženog i trećetužene, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 137760 14 Rev od 10. septembra 2015. godine reviziju usvojio i nižestepene preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbijen, te je shodno tome apelant obavezan na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

22. Nakon što je ispitao nižestepene presude u svjetlu istaknutih revizionih prigovora Vrhovni sud je zaključio da se revizijom osnovano osporava zaključak nižestepenih sudova da je apelant aktivno legitimiran u sporu za utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni stana II i III od 10. aprila 1994. godine, shodno činjenici da je apelant zahtjev za povrat u posjed stana II podnio neblagovremeno.

23. U vezi s tim, Vrhovni sud se složio sa stavom nižestepenih sudova da je apelant, prema odredbi člana 2a. Zakona o prestanku primjene prije isteka roka iz člana 5. tog zakona, podnio zahtjev za povrat u posjed stana I, na kome je bio prijeratni nosilac stanarskog prava i koji je s Miralemom Porobićem mijenjao za stan II, odnosno taj sud je zaključio da se može smatrati da je i apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat svog stana u situaciji kada je zahtjev podnijela samo jedna stranka iz ugovora o zamjeni od 3. novembra 1993. godine.

24. Zatim je Vrhovni sud pojasnio da se ugovori o zamjeni stana gdje je zamjena izvršena u periodu od 1. aprila 1992 . do 7. februara 1998. godine, u skladu sa članom 2a. Zakona o prestanku primjene, smatraju važećim i nadležni organ će izvršiti obnovu ugovora o korištenju stana u dva slučaja, i to kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat prije isteka roka iz člana 5. Zakona o prestanku primjene i kada se stranke izjasne da ostaju pri zamjeni (stav 2. člana 2a. Zakona o prestanku primjene) i u slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5. (stav 3. člana 2a. Zakona o prestanku primjene).

25. Shodno navedenom zakonskom okviru, u pravnoj situaciji kada samo jedna strana iz ugovora o zamjeni podnese zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5. Zakona o prestanku primjene, kao što je to slučaj s Miralemom Porobićem koji je blagovremeno podnio zahtjev za povrat svog stana (stan II), smatra se da je i apelant (kao druga strana iz ugovora o zamjeni ) blagovremeno podnio zahtjev za povrat svog stana (stan I). Zatim je Vrhovni sud pojasnio da u okolnostima da je Miralem Porobić tokom 2000. godine u upravnom postupku odustao od zahtjeva za povrat stana II, izjava ugovarača na ročištu održanom u Službi 13. januara 2005. godine da ostaju pri izvršenoj zamjeni, te shodno tome apelantova izjava da svoj zahtjev precizira tako da traži povrat u posjed stana II, ne može se smatrati da je blagovremeno podnesen i zahtjev za povrat tog stana koji je predmet spora u konkretnom slučaju.

26. Pojašnjavajući takav stav, Vrhovni sud je naveo da se odredba člana 2a. Zakona o prestanku primjene ne može tumačiti na način na koji su je protumačili nižestepeni sudovi jer, prema ocjeni tog suda, na osnovu blagovremenosti zahtjeva za povrat stana koji je predmet ugovora o zamjeni, ugovarač ne može ostvariti pravo na povrat stana dobivenog zamjenom, odnosno ako je apelant prije isteka roka iz člana 5. Zakona o prestanku primjene podnio zahtjev za povrat svog prijeratnog stana (stan I) to ne znači da po isteku roka iz člana 5. (4 oktobar 1999. odnosno 19. april 2000. godine) može tražiti i povrat stana II koji je dobio zamjenom.

27. Prema ocjeni Vrhovnog suda, povrat stana II apelant je mogao tražiti samo u zakonskom roku i pod pretpostavkom iz člana 2a. Zakona o prestanku primjene vezano za ugovor o zamjeni s drugotuženim od 10. januara 1994. godine, pa kako taj zahtjev nije podnesen blagovremeno, niti je zahtjev za povrat stana III podnio drugotuženi vezano za drugi sporni ugovor o zamjeni, apelant, u situaciji kada je Miralem Porobić odustao od zahtjeva za povrat svog stana II, nije mogao „precizirati“ zahtjev za povrat stana II koji je dobio prvom zamjenom, da bi taj zahtjev bio blagovremen.

28. Vrhovni sud je još pojasnio da odredbe čl. 2. i 2a. Zakona o prestanku primjene nisu djelovale „automatski“ na sve zaključene ugovore, već samo po zahtjevu zainteresiranih stranaka, pa kako ugovarači iz ugovora o zamjeni od 10. januara 2004. godine (zamjena stana II za stan III) nisu podnosili zahtjev za povrat stanova prije isteka roka iz člana 5. Zakona o prestanku primjene takav se ugovor smatra važećim, odnosno takav ugovor nije ništav. Nepodnošenjem blagovremenog zahtjeva za povrat u posjed stana II (zahtjev za povrat stana II apelant je podnio 13. januara 2005. godine) apelant je na stanu II izgubio sva prava, pa shodno tome i aktivnu legitimaciju da u predmetnom postupku zahtijeva utvrđenje ništavosti ugovora vezanih za stan II. S obzirom na to da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana II u zakonom propisanom roku, apelant na stanu II nema nikakva prava, a to pravo je izgubio propuštanjem roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana II, pri čemu to pravo nije nadomjestio ostvarenim pravom za povrat svog stana (stan I) na kome je bio nosilac stanarskog prava prije prve zamjene, posebno kada je prijeratni nosilac stanarskog prava na stanu II, Miralem Porobić, odustao od zahtjeva za povrat tog stana.

29. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, i to odredaba čl. 2, 2a. i 5. Zakona o prestanku primjene i člana 103. ZOO, zbog čega je revizija usvojena i shodno tome je odlučeno kao u izreci presude primjenom odredbe člana 250. ZPP. Vrhovni sud je shodno navedenom odlučio i o troškovima cijelog postupka na osnovu člana 397. stav 2. ZPP, i to primjenom odredaba člana 386. stav 1, čl. 387. i 396. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U apelaciji se osporava stav Vrhovnog suda da apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana II, odnosno da zbog toga nema aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku, te se u tom pravcu iznose činjenice kojima se pojašnjavaju relevantne okolnosti vezane za sklapanje ugovora o zamjeni i ko je na kom stanu bio nosilac stanarskog prava. Tako apelant pojašnjava da je na stanu I imao stanarsko pravo, da je stan I tokom 1993. godine zamijenio s Miralemom Porobićem za stan II, u koji je apelant nakon zamjene uselio i privremeno ga napustio 1994. godine, zatim da su u stan II nakon njegovog privremenog napuštanja uselili drugotuženi i trećetužena kao zaposlenici prvotuženog, i to na osnovu ugovora o zamjeni od 10. januara 1994. godine, a prema apelantovim tvrdnjama, on takav ugovor nikada nije zaključio, pa tako tvrdi da su drugotuženi i trećetužena u stan uselili na osnovu ništavog ugovora, odnosno ugovora koji ne postoji. Zatim pojašnjava da je Miralem Porobić na osnovu ugovora o zamjeni iz 1993. godine uselio u stan I i da je nadležnoj Službi blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana II, te da su se njih dvojica saglasili da ostaju pri zamjeni stanova, pri čemu je on svoj zahtjev koji je podnio 2004. godine u odnosu na povrat stana I tokom 2005. godine precizirao na povrat stana II.

31. Na osnovu iznesenih činjenica, a posebno činjenice da je Miralem Porobić podnio zahtjev za povrat svog stana u posjed blagovremeno, te kako je apelant pred nadležnom Službom izjavio da ostaje pri zamjeni stana I za stan II, apelant se pozvao na odredbe člana 2a. st. 2. i 4. Zakona o prestanku primjene, koje je citirao i koje smatra primjenjivim u njegovom slučaju, odnosno pravilna primjena i tumačenje citiranih odredaba ukazuje da je apelant zahtjev za povrat stana II podnio blagovremeno shodno članu 5. istog zakona. Apelacijom se posebno ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci iznio drugačiji stav od onog iznesenog u ranijem rješenju tog suda od 10. septembra 2015. godine (rješenje kojim su ukinute prvostepena i drugostepena odluka i predmet vraćen na ponovni postupak), pa je na taj način Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, a shodno tome i ostala prava na koja se pozvao u apelaciji jer je apelantu trajno oduzeto pravo na povrat stana u posjed, a time i pravo da u Bosni i Hercegovini ima dom, čiji povrat traži duže od 10 godina, a o tome se Ustavni sud jasno izjasnio u Odluci broj AP 3155/12 od 12. februara 2014. godine.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. U iscrpnom odgovoru na apelaciju drugotuženi i trećetužena, između ostalog, navode da je drugotuženi s apelantom zaključio ugovor o zamjeni 10. januara 1994. godine koji je zaključen na zakonit način, bez prinude i uz saglasnost vlasnika stana (prvotuženog), a da su nakon zamjene u stan II uselili i u zakonskoj proceduri, nakon što je utvrđeno da apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana II, a Miralem Porobić odustao od zahtjeva za povrat stana II, Javno stambeno preduzeće u Tuzli je obnovilo ugovor o korištenju, nakon čega je stan II otkupljen i uknjižen u javnim evidencijama kao suvlasništvo drugotuženog i trećetužene. Prema ocjeni drugotuženog i trećetužene, iz navedenog je očito da je procedura oko stjecanja stanarskog prava i otkupa stana II izvršena u skladu sa zakonom i uz poštovanje institucija pravnog sistema, pri čemu su se pozvali na praksu Vrhovnog suda iz Odluke Rev 171/00 od 20. novembra 2000. godine i Odluke istog suda broj Rev 06-000665 od 17. jula 2007. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

34. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 56/01), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 2a.

Odredbe ovog zakona se takođe primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine u skladu sa Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (“Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99, u daljem tekstu: ZOSO). U slučaju kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5., nadležni organ rješava o zahtjevu u skladu sa ovim zakonom. U slučaju kada se stranke izjasne da ostaju pri zamjeni, nadležni organ u svakoj općini će ugovor o zamjeni smatrati važećim i izvršiće obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 18c. stav 2. tačka 4. ovog zakona.

U slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5., nadležni organ u svakoj općini će izvršiti obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 18c. stav 2. tačka 4. ovog zakona.

U slučaju kada je samo jedna stranka koja je zaključila ugovor o zamjeni podnijela zahtjev za povrat prije isteka roka iz člana 5., nadležni organ će o zahtjevu pismenim putem obavijestiti nadležni organ općine na čijoj teritoriji se nalazi zamijenjeni stan za koji zahtjev nije podnesen. Po prijemu obavijesti i ovaj nadležni organ će smatrati da je zahtjev za povrat stana koji je u njegovoj nadležnosti podnesen prije isteka roka iz člana 5., i o zahtjevu će odlučiti u skladu sa zakonom.

U slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni, nadležni organ će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH, br.

2/98 i 43/99) kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“, broj 42/98), teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedan od zamijenjenih stanova nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršene zamjene.

5. st. 2. i 3.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, prestaje mu stanarsko pravo.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 137760 14 Rev od 10. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 23. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

42. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

45. Ustavni sud primjećuje da apelant predmetnom apelacijom pokreće pitanje primjene i tumačenja odredbe člana 2a. Zakona o prestanku primjene, tvrdeći da je Vrhovni sud citiranu odredbu primijenio i protumačio na njegovu štetu. Ustavni sud zapaža da je primjena citirane odredbe bila ključna za utvrđivanje blagovremenosti podnošenja zahtjeva za povrat stana II od strane apelanta, a samim tim i apelantove aktivne legitimacije da u predmetnom postupku traži utvrđivanje ništavosti pravnih poslova vezanih za stan II, čiji povrat u posjed traži. Ustavni sud, također, podsjeća da su posljedice neblagovremenog podnošenja zahtjeva za povrat, u smislu člana

5. Zakona o prestanku primjene, gubitak svih prava na stanu. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u složenim činjeničnim okolnostima, kao sporno, postavilo pitanje da li je apelant primjenom odredbe člana 2a. Zakona o prestanku primjene podnio blagovremeno zahtjev za povrat stana II. Ustavni sud podsjeća da odredba člana 2a. stav 4. propisuje da kada samo jedna strana koja je zaključila ugovor o zamjeni podnese zahtjev za povrat prije isteka roka iz člana 5. smatra se da je i druga strana iz ugovora o zamjeni podnijela zahtjev za povrat prije isteka roka iz člana 5. Zakona o prestanku primjene. Naime, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi, primjenom citirane odredbe utvrdili da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana II i da je samim tim aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, imajući u vidu da je Miralem Porobić, blagovremeno, podnio zahtjev za povrat stana II, pri čemu okolnosti da je Miralem Porobić tokom 2000. godine odustao od zahtjeva za povrat stana II, a apelant svoj zahtjev iz 2004. godine za povrat stana I tek tokom 2005. godine precizirao kao zahtjev za povrat stana II, te da drugotuženi uopće nije podnio zahtjev za povrat stana III, nisu smatrali relevantnim za odlučenje.

46. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, došao do zaključka da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili i protumačili odredbu člana 2a. Zakona o prestanku primjene jer se, prema ocjeni tog suda, primjenom citirane odredbe nije mogao izvesti zaključak da je apelant blagovremeno podnio zahtjev i za stan II. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom pravcu naveo da se u okolnostima konkretnog slučaja, primjenom odredbe člana 2a. Zakona o prestanku primjene, moglo utvrditi samo da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana I, i to bez obzira na naknadni odustanak Miralema Porobića od zahtjeva za povrat stana II, ali da se isti zaključak nije mogao izvesti i za stan II jer citirana odredba nije mogla djelovati istovremeno na sve zaključene ugovore, već samo po zahtjevu zainteresiranih stranaka. Budući da je Vrhovni sud utvrdio da apelant, shodno odredbama čl. 2a. i 5. Zakona o prestanku primjene, nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana II (apelant je takav zahtjev precizirao tek 2005. godine), taj sud je utvrdio da apelant nema ni aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku da traži utvrđivanje ništavosti pravnih poslova vezanih za stan II jer je apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana II na tom stanu izgubio sva prava.

47. Imajući u vidu da Ustavni sud nije nadležan da tumači zakonske odredbe, već je to u pravilu zadatak redovnih sudova, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost u primjeni i tumačenju odredbe člana 2a. Zakona o prestanku primjene na način kako je to detaljno obrazložio i pojasnio Vrhovni sud u svojoj odluci.

48. Ustavni sud, također, podsjeća da bi tumačenje citirane odredbe na način kako su to učinili nižestepeni sudovi ugrozilo prava drugotuženog koji je u zakonskoj proceduri, nakon utvrđenja da je Miralem Porobić odustao od zahtjeva za povrat stana II, a apelant zahtjev za povrat tog stana podnio neblagovremeno (2005. godine) ishodio ugovor o korištenju stana II i njegov otkup od prvotuženog jer u takvim okolnostima za to nije bilo nikakvih zakonskih prepreka. Uz to, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da primjenom člana 2a. Zakona o prestanku primjene ostvari pravo na povrat svog prijeratnog stana (stan I), ali tu mogućnost nije iskoristio, pri čemu je pravo na povrat stana II mogao ostvariti samo blagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat tog stana, u smislu člana 5. Zakona o prestanku primjene, kada bi se odredba člana 2a. Zakona o prestanku mogla primijeniti i u odnosu na drugotuženog, koji uopće nije podnio zahtjev za povrat svog prijeratnog stana. Prema ocjeni Ustavnog suda, u takvim okolnostima drugotuženi ne bi imao ni zakonsku mogućnost za otkup stana II jer bi činjenica postojanja blagovremenog zahtjeva za povrat stana II onemogućila drugotuženog u ostvarivanju bilo kakvog prava na tom stanu.

49. U vezi s apelantovim prigovorima da je Vrhovni sud u osporenoj presudi iznio stav suprotan stavu tog suda u rješenju od 13. decembra 2011. godine Ustavni sud prigovor ne može prihvatiti opravdanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svom ranijem rješenju naveo da nižestepeni sudovi nisu mogli donijeti odluku bez primjene člana 2a. Zakona o prestanku primjene, pa je upravo to i bio razlog za ukidanje nižestepene presude i vraćanje na ponovno postupak, a u okolnostima konkretnog slučaja evidentno je da je u ponovnom postupku primjena citirane odredbe bila ključna za razjašnjenje sporne pravne situacije.

50. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

51. Budući da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i dom zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, a o tome se Ustavni sud izjasnio raspravljajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud iz istih razloga smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odredbu člana 2a. Zakona o prestanku primjene protumačio i primijenio na način koji, suprotno apelantovom stavu, u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

53. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni i tumačenju člana 2a. Zakona o prestanku primjene, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5303/15 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio