Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/15 (M.P. iz Sarajeva i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Porez
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4043/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 4043/15, rješavajući apelaciju M.P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P., M.T., A.B.K., A.S., Dž.Š., Lj.U., R.Đ., A.P.M., A.N., A.A., S.S., N.M., A.C., V.R., M.D., J.J., A.D., S.H., M.Č., M.Š., M.H., D.M. i S.V. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 023795 15 Rsž 3 od 24. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.P. iz Sarajeva, M.T. iz Sarajeva, A.B.K. iz Sarajeva, A.S. iz Sarajeva, Dž.Š. iz Sarajeva, Lj.U. iz Istočnog Sarajeva, R.Đ. iz Foče, A.P.M. iz Sarajeva, A.N. iz Sarajeva, A.A. iz Sarajeva, S.S. iz Sarajeva, N.M. iz Sarajeva, A.C. iz Sarajeva, V.R. iz Sarajeva, M.D. iz Ilidže, J.J. iz Sarajeva, A.D. iz Sarajeva, S.H. iz Sarajeva, M.Č. iz Sokoca, M.Š. iz Sarajeva, M.H. iz Sarajeva, D.M. iz Sarajeva i S.V. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Rs 023795 15 Rsž 3 od 24. juna 2015. godine. Apelanti su dostavili dodatnu dokumentaciju (dopune apelacije od 11. i 12. novembra 2015. godine, te 3. oktobra 2016. godine).

2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Rs 023795 12 Rs od 9. aprila 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 45 0 Rs 023795 13 Rsž od 7. juna 2013. godine, obavezan je Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike između isplaćenih i zagarantovanih neto plata za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2012. godine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži tuženom da apelantima obračunava i u poreznim evidencijama iskazuje plate apelanata u bruto iznosu, tako da apelantima isplaćuje plate utvrđene čl. 2. i 5. Zakona o plaćama i ostalim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) nakon odbitka poreza na dohodak, te utvrđeno da se smatra povučenom tužba tužiteljice N.B.

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2840/13 od 12. februara 2014. godine, usvojio apelacije tuženog, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ukinuo prethodnu navedenu presudu Kantonalnog suda zajedno sa ostalim osporenim presudama i predmete vratio nadležnim kantonalnim sudovima da po hitnom postupku donesu nove odluke.

4. Postupajući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je rješenjem broj 45 0 Rs 023795 14 Rsž 2 od 7. aprila 2014. godine, prekinuo postupak, te odredio da će se postupak nastaviti nakon što Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) donese odluku o postavljenom ustavnom pitanju (usklađenosti pojedinih odredbi Zakona o porezu na dohodak sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine).

5. Ustavni sud FBiH je donio presudu broj U-26/14 od 18. marta 2015. godine kojom je utvrdio da su odredbe člana 10. st. (2), (3) i (4), čl. 48. i 49. Zakona o porezu na dohodak u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Presudom je odbačen zahtjev Kantonalnog suda za postavljeno ustavno pitanje jer je o ustavnosti spornih odredbi Ustavni sud FBiH odlučio presudom broj U-12/14 od 9. decembra 2014. godine i broj U- 21/14 od 18. marta 2015. godine.

6. Nakon što je Ustavni sud FBiH donio navedenu presudu, Kantonalni sud je nastavio predmetni postupak i donio presudu broj 45 0 Rs 023795 15 Rsž 3 od 24. juna 2015. godine, kojom je žalba tuženog uvažena i presuda Općinskog suda preinačena, na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike između isplaćenih i zagarantovanih plata za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine, dok je žalba apelanata odbijena.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje je naveo da je visina plaća sudija u FBiH utvrđena posebnim Zakonom o plaćama pa se zaštitne odredbe Amandmana CVI odnose na taj zakon, a razlog i smisao donošenja navedenog amandmana je da se buduće umanjenje plaća sudija („na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno“) štiti od umanjenja koje bi nastalo izmjenama tog zakona ili donošenjem novog zakona čiji bi predmet regulisanja bile plaće sudija i tužitelja, a ne i zakona kojim se regulira način naplate poreza na dohodak za sve obveznike tog poreza u FBiH. Kantonalni sud je istakao da, iako je nesporno da je nakon početka primjene Zakona o porezu na dohodak došlo do umanjenja plaća sudija, Ustavni sud FBiH je u svojoj presudi broj U-12/14 od 9. decembra 2014. godine iznio stav da „matematički efekti koji nastaju u pogledu visine plaća sudija primjenom osporenih odredaba Zakona o porezu na dohodak ne mogu se smatrati umanjenjem plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine“. S obzirom da su odredbe Zakona o porezu na dohodak u saglasnosti sa Amandmanom CVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud je zaključio da je umanjenje plaće apelantima imalo osnov u Zakonu o porezu na dohodak, te je stoga preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata. Nadalje, imajući u vidu prethodno iznesene razloge, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanom žalbu apelanata da im se obračunava i u poreznim evidencijama iskazuje plaća u bruto iznosima i isplaćuju plaće utvrđene čl. 2. i 5. Zakona o plaćama nakon odbitka poreza na dohodak.

8. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je rješenjem broj 45 0 Rs 023795 15 Rev od 4. augusta 2016. godine revizije odbacio.

9. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je Kantonalni sud prekršio odredbe Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o primjeni tog zakona, kada je zanemario da prema odredbama tih propisa nosioci sudijske funkcije nisu obveznici poreza na dohodak (kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud), jer se vršenje sudijske funkcije ne može izjednačiti sa vršenjem nesamostalne djelatnosti, budući da sudije nemaju poslodavca i ne rade po ugovoru o radu već se imenuju na funkciju. Apelanti smatraju i da im plaća nije mogla biti umanjivana ni po kojem osnovu jer je Zakonom o plaćama zagarantirana kao fiksna te da je, s tim u vezi vještačenjem finansijske struke, utvrđeno da je plaća apelantima mogla biti isplaćena na način da se poštuju i odredbe Zakona o porezu na dohodak i Zakona o plaćama kako je precizirano u nalazu i mišljenju vještaka a da se pri tom ne dira u visinu zagarantirane plaće.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4044/15 od 27. februara 2018. godine odlučivao o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te zaključio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, „kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili utvrdio činjenice kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je obavezivanjem apelanata na plaćanje poreza na dohodak došlo do smanjenja plaća apelanata (sudija) suprotno odredbama Amandmana CVI na Ustav FBiH i da obaveže tuženog da im plaće iskazuje u bruto iznosima“ (stav 37. Odluke). U citiranoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „dovodeći u kontekst sve navedeno sa činjenicama predmetne apelacije i navodima apelanata vezanih za proizvoljnu primjenu odredbi člana 10. Zakona o porezu na dohodak, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ovo stoga jer je Kantonalni sud odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata u tom dijelu pozivajući se pri tom na presudu Ustavnog suda FBiH broj U-26/14 kojom je, kako je već rečeno, utvrđeno da obavezivanje apelanata na plaćanje poreza na dohodak ne predstavlja umanjenje plaće apelanata kakvo je isključeno Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Zbog toga, te kako su presude Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4044/15 od 27. februara 2018. godine, stav 33., dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/15 (M.P. iz Sarajeva i drugi) | Sudska praksa | Aktio