Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/18 (Z. L. i drugi)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-59/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-59/18, rješavajući apelacije Zafera Like i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zafer Lika protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 266431 13 Rsž od 18. oktobra 2017. godine, Maida Ibrahimkadić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 266428 13 Rsž od 13. oktobra 2017. godine, Sedina Mešanović, Belma Duvnjak, Lejla Logo Baždar, Ferida Nalić i Đenana Dervišević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 265675 13 Rsž od 24. novembra 2017. godine i Suzana Timarac protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214642 13 Rsž od 19. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-59/18
1. Zafer Lika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 266431 13 Rsž od 18. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, preinačena je prvostepena odluka, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u djelu u kojem je tražio da se obaveže tužena (JU O. Š. „Avdo Smailović“ Sarajevo) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike manje isplaćene plaće, na ime razlike toplog obroka i na ime razlike regresa, sve to za određene vremenske periode. AP-60/18
2. Maida Ibrahimkadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266428 13 Rsž od 13. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, preinačena je prvostepena odluka na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u djelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (JU O. Š. „Avdo Smailović“ Sarajevo) da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće i na ime razlike regresa, sve to za određene vremenske periode, dok je tužena obavezana da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime razlike naknade za ishranu u toku rada, za određeni vremenski period (koji iznos je manji od iznosa koji je bio dosuđen prvostepenom odlukom). AP-673/18
3. Sedina Mešanović, Belma Duvnjak, Lejla Logo Baždar, Ferida Nalić i Đenana Dervišević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog sud broj 65 0 Rs 265675 13 Rsž od 24. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u djelu u kojem su tražili da se obaveže tužena (JU O. Š. „Edhem Mulabdić“ Sarajevo) da apelantima isplati razliku plaće, razliku toplog obroka i razliku regresa, za određene vremenske periode.
AP-1077/18
4. Suzana Timarac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 214642 13 Rsž od 19. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se obaveže tužena (JU O. Š. „Nafija Sarajlić“ Sarajevo) da apelantici na ime razlike neisplaćenih plaća, za određeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-59/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
6. U obrazloženju osporenih odluka, Kantonalni sud je naveo, u suštini, da apelanti potražuje razliku plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu. Naime, da je članom 9. Općeg kolektivnog ugovora, izmijenjen članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, predviđeno da usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlade F BiH najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora, utvrđena isključiva nadležnost Vlade F BiH da svojom Odlukom utvrđuje najnižu bruto satnicu, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim je istaknuto, da činjenica da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka, a na osnovu kojih bi Vlada F BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, ne znači da je sudu dato ovlaštenje da u redovnom postupku, prostom računicom, vrši usklađivanje najniže bruto satnice. Naglašeno je da je takav stav zauzeo Vrhovni sud Federacije BiH u odluci o spornom pravnom pitanju od 27. januara 2017. godine. Takođe, u pojedinim osporenim odlukama je navedeno da je odredbom člana 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo ugovoreno da naknade plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. Kantonalni sud je ocijenio da apelantima (AP-59/18, AP-60/18 i AP-673/18) razlike naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora ne pripadaju po Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BIH, po načelu povoljnosti u smislu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, odnosno da navedene naknade imaju karakter ličnih primanja. Naime, da se ta vrsta naknade isplaćuje na osnovu Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja i da to jeste lični dohodak zaposlenika u smislu člana 5. tačka 11. Zakona o porezu na dohodak, jer se prihodi preko iznosa utvrđenih na osnovu Kolektivnih ugovora za tu vrstu naknada oporezuju prema Zakonu o porezu na dohodak. Nadalje, da su Uredbom o naknadama koje nemaju karakter plaće, članom 1. uređeni uvjeti, kriteriji i način ostvarivanja naknada i drugih materijalnih prava koja pripadaju rukovodećim i ostalim državnim službenicima i namještenicima u kantonalnim organima uprave koja nemaju karakter plaća, a čija visina i način ostvarivanja nisu u potpunosti regulisani Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Kantona Sarajevo. Kantonalni sud je ukazao da su prema toj uredbi naknade koje nemaju karakter plaća: naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad, rad u dane državnih praznika, mjesečna karta za prijevoz sa posla na posao, naknada za slučaj bolesti na radu, teške invalidnosti i teške bolesti, te da se te naknade i materijalna prava ostvaruju donošenjem rješenja rukovodioca organa uprave. Stoga, da je pogrešan zaključak da topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora nemaju karakter ličnih primanja.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe kolektivnih ugovora koje bi po apelantima trebalo primijeniti u konkretnim slučajevima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnim slučajevima, a imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svih odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena zakona bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2303/17 od 15. novembra 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-3936/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman