Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/16 („GT-SATELIT“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-54/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-54/16, rješavajući apelaciju „GT-SATELIT“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „GT-SATELIT“ d.o.o.
Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004922 15 Gž 3 od 21. oktobra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 004922 15 P 4 od 23. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „GT-SATELIT“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banja Luke, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 004922 15 Gž 3 od 21. oktobra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 004922 15 P 4 od 23. aprila 2015. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 004922 15 P 4 od 23. aprila 2015. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tuženi obavezani da mu solidarno isplate iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom tuženi su obavezani apelantu solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.950,00 KM. U obrazloženju presude, u odnosu na troškove postupka, je navedeno da se odluka o troškovima temelji na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da se oni sastoje od troškova punomoćnika tužioca i to po tarifnom broju 2 AT: nagrade za sastav tužbe 160,00 KM, za zastupanje na osam ročišta 1.280,00 KM, nagrade za sastav dvije žalbe na presude 480,00 KM, za odsustvo iz kancelarije za 10 sati 600,00 KM, paušal na naprijed navedeni iznos u visini od 25% 630,00 KM, troškovi sudske takse na tužbu i presudu od po 200.00 KM, i troškovi sudske takse na žalbu od 27. augusta 2014. godine od 400,00 KM, a što sve ukupno iznosi 3.950,00 KM.
3. Nadalje, Osnovni sud je naveo da apelantu nije mogao priznati troškove prevoza punomoćnika od sjedišta advokatske kancelarije u Banja Luci do sjedišta suda, jer isti nisu u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a neophodni za vođenje parnice. S tim u vezi, Osnovni sud je istaknuo da u sjedištu suda postoji veći broj advokata koji bi mogli zastupati apelanta, pa ukoliko apelant želi da ga zastupa advokat čija je kancelarija van sjedišta suda, ima obavezu sam snositi troškove koji su njegovom punomoćniku zbog toga prouzrokovani. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je apelantovom punomoćniku na ime nagrade za vrijeme odsustvovanja iz kancelarije radi prisustva na osam ročišta (za svaki započeti sat - ukupno 10 sati) priznao iznos od 600.00 KM. Pored toga, Osnovni sud je istaknuo da apelantu nije dosuđen ni iznos na ime takse na žalbu od 11. juna 2012. godine, jer ta taksa nije naplaćena, a u smislu odredbe člana 9. Zakona o sudskim taksama naplata takse zastarijeva u roku od dvije godine od dana nastanka taksene obaveze.
4. Protiv navedene presude, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 87 0 P 004922 15 Gž 3 od 21. oktobra 2015. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 23. aprila 2015. godine.
5. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant istaknuo da se povreda odredaba parničnog postupka prilikom odlučivanja o troškovima postupka ogleda u povredi odredbe čl. 383, 386. i 387. ZPP-a, te u odredbama čl. 2. i 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a pogrešna primjena materijalnog prava, po navodima žalbe, ogleda se u pogrešnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Međutim, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka kad nije priznao troškove prevoza punomoćnika od sjedišta advokatske kancelarije u Banja Luci do sjedišta suda, jer ti troškovi nisu, u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a, neophodni za vođenje parnice. Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da naprijed navedeni troškovi nisu neophodni za vođenje parnice jer u sjedištu suda postoji dovoljan broj advokata čije zastupanje ne bi iziskivalo dodatne troškove/troškove prevoza, te ukoliko stranka angažuje advokata čija je kancelarija van sjedišta suda, ima obavezu sama snositi troškove koji su njegovom punomoćniku zbog toga prouzrokovani. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na pravno shvatanje koje je zauzeo Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-2757/06 od 14. oktobra 2008. godine. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u slučaju kad punomoćniku, čija je kancelarija van sjedišta suda, nisu priznati troškovi prevoza pravilnom primjenom odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelantovi žalbeni prigovori nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost rješenja o troškovima postupka sadržanim u presudi Osnovnog suda od 23. aprila 2015. godine.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama navedenim u izreci ove odluke povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je između ostalog naveo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno proizvoljnom i diskriminatorskom primjenom prava (kako materijalnog tako i procesnog) od strane sudova, i to proizvoljnom primjenom odredbi o troškovima postupka ZPP-a (čl. 383, 386. i 387.), kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS (član 2. tarifni br. 2) i 9) i član 8.), u dijelu kojim su propisana prava advokata na troškove prevoza i odsustva iz kancelarije. Apelant je naveo da su osporenim odlukama sudovi povrijedili njegovo pravo da slobodno izabere svog advokata, te da je na taj način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na lica koja izaberu advokata iz sjedišta suda koje favorizuje sud, a ne advokata koji će po njegovom mišljenju najbolje zastupati njegove interese pred sudom. Dakle, apelant smatra da mu je na taj način ograničeno pravo da bira punomoćnika, što također predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što se njegova imovina nezakonito smanjila, pošto mu troškovi koje je imao nisu nadoknađeni iako na to ima pravo po zakonu. Konačno, apelant navodi da je pobijanim odlukama diskriminisan u odnosu na druga lica u sličnoj poziciji kao i advokati koji nemaju kancelariju na teritoriji suda koji donosi odluku, te se stvara prostor za monopolski položaj i nelojalnu konkurenciju. Konačno, apelant navodi da je članom I/4 Ustava BiH regulisan slobodan promet roba i usluga na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, a da je u postupku postupano suprotno navedenom članu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. jula 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Razmatrajući navode apelanta kojima osporava zaključak redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, u smislu člana 387. stav 1. ZPP-a prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, odbili apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegove advokatske kancelarije u mjesto sjedišta suda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je suprotno navodima apelacije, prvostepeni sud u obrazloženju presude u smislu odredbe člana 386. ZPP-a precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da naprijed navedeni troškovi nisu bili potrebni i nužni za vođenje parnice. Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika iz mjesta sjedišta suda (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine i AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) smatra da se obrazloženje iz konačne presude Okružnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Okružnog suda u navedenoj odluci zašto je zahtjev apelanta za naknadu troškova samo djelimično osnovan, a data obrazloženja su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud ukazuje da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku, i da isti zaista i predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenje parnice.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Također, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da mu je kao korisniku advokatskih usluga povrijeđen član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nalazi da Okružni sud i Osnovni sud na navedeni način, nisu onemogućili apelanta u izboru advokata koji je apelanta i zastupao tokom postupka, već su tumačeći relevantne zakonske odredbe samo našli da navedeni troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine također očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 9.).
13. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice. Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine člana 14. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-349/13 od 20. aprila 2016. godine, tačka 12.).
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman