Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4728/15 (Ž. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Stanovi JNA
  • Naknada
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4728/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4728/15, rješavajući apelaciju Željka Stanečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Željka Stanečića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Stanečić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 005917 13 U od 8. oktobra 2015. godine i Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPCBiH) broj R-302-2658-1/1-01- 680-335-1/06 od 23. oktobra 2007. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4728/15.

2. Apelant je 14. jula 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 005917 16 U 2 od 1. juna 2016. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2985/16.

3. Apelant je 8. oktobra 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 005917 16 Uvp - 2 od 15. septembra 2016. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3913/16.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija (tri) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4728/15.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 4. januara 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 4728/15, dok je odgovor na apelacije br. AP 2985/16 i AP 3913/16 zatražen 8. januara 2018. godine.

6. Sud BiH je dostavio odgovore na predmetne apelacije 11, 15. i 18. januara 2018. godine. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Apelacija broj AP 4728/15

8. Odlukom tadašnje Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 302-2658-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, Ulica Džemala Bijedića broj 42 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

9. Odlukom CRPCBiH (koja je ustanovljena na temelju Sporazuma između BiH, FBiH i RS o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC-a) broj R-302-2658-1/1-01-680/04 od 29. septembra 2006. godine odbijen je zahtjev tadašnjeg Ministarstva odbrane FBiH za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine. U obrazloženju je navedeno da je CRPCBiH „ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu, već o nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu provedbu“. Istaknuto je da se u predmetu nalazi ugovor o kupoprodaji - otkupu nekretnine in. broj 3513-3699-4 od 27. februara 1992. godine iz kojeg se vidi da je apelant otkupio predmetni stan, te da je s obzirom na član 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) isključena mogućnost primjene člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

10. Odlukom CRPC-a BiH broj R-302-2658-1/1-01-680-335/06 od 11. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Eme Sadiković, kao privremenog korisnika predmetnog stana, za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine. U obrazloženju je navedeno da se u spisu predmeta nalazi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 27. februara 1992. godine iz kojeg nesporno proizlazi da je apelant otkupio predmetni stan. Dalje je navedeno da je odredbom člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisan postupak ostvarenja prava kako za nositelja prava iz kupoprodajnog ugovora, tako i za nositelja prava raspolaganja na predmetnom stanu.

11. Osporenom odlukom CRPC-a BiH broj R-302-2658-1/1-01-680-335-1/06 od 23. oktobra 2007. godine stavljene su van snage odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine i odluke CRPC-a BiH od 29. septembra 2006. godine i 11. maja 2007. godine (stav I izreke) i odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana (stav II izreke).

12. U međuvremenu je Rješenjem Općine Novo Sarajevo broj 05-23-2059/08 od 24. novembra 2008. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana u Sarajevu, Ulica Džemala Bijedića broj 42 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da iz dokumentacije spisa proizlazi da je apelant 27. februara 1992. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana in. broj 3513-3699-4 sa SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je ugovor potpisan, ovjeren i prijavljen kod gradske Uprave državnih prihoda. Budući da apelant nije bio upisan u zemljišne knjige, niti je prema važećim zakonima stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu shodno odredbama čl. 10. i 12. Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, apelantov zahtjev za povrat stana je odbijen kao neosnovan.

13. Presudom Suda BiH broj U-1321/07 od 19. marta 2010. godine u postupku upravnog spora uvažena je apelantova tužba, te je osporena odluka CRPC-a BiH od 23. oktobra 2007. godine poništena u stavu II izreke kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana i u tom dijelu je predmet vraćen CRPC-u BiH na ponovno rješavanje, dok je u ostalom dijelu tužba odbijena.

14. Budući da je CRPCBiH istekao mandat, a nova komisija nije formirana, prema navedenoj presudi Suda BiH nije ni postupljeno. Stoga je apelant 7. maja 2010. godine podnio zahtjev za postupanje u skladu sa članom 64. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) s prijedlogom da Sud BiH donese odluku koja će u svemu zamijeniti konačni upravni akt.

15. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 005917 13 U od 8. oktobra 2015. godine apelantova tužba je uvažena, te je odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana (stav I izreke). Stavom II izreke je odlučeno da navedena presuda u svemu zamjenjuje konačni upravni akt. Apelacija broj AP 2985/16

16. Apelant je protiv presude Suda BiH od 8. oktobra 2015. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o zahtjevu za preispitivanje, donijelo Presudu broj S1 3 U 005917 15 Uvp od 29. februara 2016. godine kojom je zahtjev za preispitivanje uvažilo, pobijanu presudu od 8. oktobra 2015. godine ukinulo i predmet vratilo na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke Apelaciono vijeće je istaklo kako je utvrdilo da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita, jer je izreka presude protivrječna sama sebi s obzirom na to da se tužba uvažava, a da se apelantov tužbeni zahtjev odbija.

17. U ponovnom postupku Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 005917 16 U 2 od 1. juna 2016. godine kojom je zahtjev za donošenje konačnog upravnog akta uvažio, te je odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana (stav I izreke). Stavom II izreke odlučeno je da ta presuda u svemu zamjenjuje konačni upravni akt.

18. U obrazloženju odluke Sud BiH je istakao da je predmet konkretnog upravnog spora zakonitost odluke tužene CRPCBiH od 23. oktobra 2007. godine, kojom su stavljene van snage navedene odluke CRPC-a BiH i CRPC i odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, jer je tužena CRP BiH zaključila da apelant nema svojstvo izbjegle ili raseljene osobe u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, jer je ostao u oružanim snagama van BiH nakon 19. maja 1992. godine.

19. Dalje je navedeno da je Sud BiH, ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, u skladu sa odredbom člana 35. u vezi sa čl. 4. i 8. ZUS-a, utvrdio da je tužena pravilno utvrdila činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari. Utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant, kao tadašnji nosilac stanarskog prava, predmetni stan otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO, na osnovu odredaba Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, zatim, da je taj ugovor zaključen na način propisan zakonom i da je pravno obavezujući u smislu člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Nadalje je Sud BiH utvrdio da je tužena pravilno ocijenila dokaze i utvrdila činjenicu da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, te da se stoga, u smislu odredbe člana 3.a st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana. Navedena činjenica je, kako je zaključio Sud BiH, od odlučujućeg utjecaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu odredaba člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Pravo stupanja u posjed stana, kako je dalje navedeno, isključeno je odredbama člana 3.a. Zakona o prestanku primjene u svim slučajevima kada je nosilac prava na tzv. vojnom stanu ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, izuzev ako je dobio status izbjeglice u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine (stav 1. člana 3.a), odnosno kada je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga nastalih na teritoriji bivše SFRJ stekao stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 2. člana 3.a). U obrazloženju je dalje navedeno da je Sud BiH na nesumnjiv način utvrdio da se apelant nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja, dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Republike Srbije. Naime, kako proizlazi iz akta Republike Srbije - Ministarstva odbrane - Sektor za ljudske resurse - Uprava za tradiciju, standard i veterane broj 4051-22/01 od 28. aprila 2014. godine, apelant se nalazi u evidenciji stambenog organa. Navedene činjenice (da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, te da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja, dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Republike Srbije), kako je zaključio Sud BiH, od odlučujućeg su utjecaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Sud BiH je, također, istakao da je imao u vidu da su navedene odredbe bile predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom, koji je Odlukom broj U 83/03 utvrdio da član 3.a služi legitimnim ciljevima i da su odredbe iz oba stava u saglasnosti sa Ustavom BiH.

20. Pored toga, Sud BiH se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine u kojem je utvrđeno da je aplikacija očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da se mora odbaciti kao nedopuštena u skladu sa članom 35. stav 4. U konkretnom predmetu je utvrđeno da su aplikantovo pravo na vojni stan u Republici Srbiji utvrdili nadležni vojni organi u Republici Srbiji. Kako bi stekao to pravo, on se morao odreći ekvivalentnog prava na njegov prijeratni stan u Sarajevu. Imajući to u vidu, činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Republici Srbiji nije od značaja, te da, u svakom slučaju, on ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova.

21. Sud BiH se dalje pozvao na odredbu člana 39.e Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da nosiocu prava iz ugovora o otkupu stana koji je stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu pripada pravo da, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, dobije naknadu za stan od Federacije BiH. Istaknuto je da je Ustavni sud u više svojih odluka, a posebno u Odluci broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, razmatrajući pitanje pravične ravnoteže između javnog interesa i interesa nosilaca prava iz ugovora, utvrdio da je zadovoljena proporcionalnost i uspostavljena pravična ravnoteža između interesa nosilaca prava i javnog interesa odredbom iz člana 39e. navedenog zakona, kojom je nosiocima prava na „vojnim stanovima" onemogućen povrat u stan, jer im je istovremeno omogućena isplata naknade za faktičko lišavanje imovine. Navedeno je da je isti sud podržao stav Evropskog suda u presudi Đokić protiv BiH, da odredbe člana 39e. navedenog zakona, kojim je propisana metodologija utvrđivanja visine naknade, ne zadovoljava princip pravične ravnoteže u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ta naknada ne bi predstavljala ni približnu satisfakciju za lišavanje imovine. Dakle, i Evropski sud i Ustavni sud BiH u svojim odlukama iznose stanovište koje je potvrđeno i odlukom Ustavnog suda, donesenom povodom apelacije u konkretnom slučaju broj AP 3911/12 od 17. jula 2013. godine, da nosiocima prava na „vojnim stanovima", ako su ispunjeni uvjeti iz člana 39e. Zakona o prodaji stanova, umjesto prava na povrat stana i uknjižbu prava vlasništva, pripada pravo na naknadu za de facto eksproprijaciju, kako to naziva Evropski sud. Budući da je utvrdio da visina naknade, obračunata po metodologiji propisanoj ovim zakonom, ne zadovoljava kriterij pravičnosti, Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 15/11 naloženo je Parlamentu Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku BiH“ uskladi odredbu člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade sa članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sud BiH je istakao da nosioci prava iz pravno valjanog ugovora o otkupu stanova iz fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, koji su zaključili pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji, koji su stekli stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, umjesto prava na povrat stana u posjed, imaju pravo na naknadu u smislu člana 39.e stav 3. istog zakona.

22. Sud BiH je zaključio da iz spisa predmeta proizlazi da je očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog osporenom odlukom CRPC-a BiH, te je stoga uvažio apelantov zahtjev za donošenje konačnog upravnog akta i poništio osporenu odluku primjenom člana 34. stav

3. ZUS-a.

Apelacija broj AP 3913/16

23. Apelant je protiv odluke Suda BiH od 1. juna 2016. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 005917 16 Uvp - 2 od 15. septembra 2016. godine apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo kao neosnovan.

24. U obrazloženju odluke Apelaciono vijeće je istaklo da je pobijana presuda Suda BiH pravilna i zakonita, a apelantov zahtjev za njeno preispitivanje neosnovan, te je primjenom člana 54. stav 1. ZUS-a odbijen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant se u prilog svojim tvrdnjama pozvao na praksu Evropskog suda u predmetima Đokić protiv BiH i Mago i drugi protiv BiH. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede apelantovih prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu i ukine konačnu presudu Suda BiH od 15. septembra 2016. godine i odluku CRPC-a od 2. septembra 2003. godine ostavi na snazi. Alternativno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu apelantovog prava na imovinu i odluku dostavi Vladi Federacije BiH, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja apelantovog zahtjeva.

II.Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju broj AP 4728/15 naveo da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povreda Ustava BiH i Evropske konvencije na koje se apelant pozvao, da u cijelosti ostaje kod razloga datih u odluci, te smatrajući navode apelacije neosnovanim, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. U odgovoru na apelaciju broj AP 2985/16 Sud BiH je naveo da su svi navodi iz apelacije bez osnova, da se o njima taj sud izjasnio u razlozima datim u svojoj presudi kod kojih i dalje u cijelosti ostaje, te je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije. Navedeno je da, kako je nesporna činjenica da je apelant u postupku rješavanja stambenog pitanja dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Republike Srbije, te imajući u vidu i zauzeti stav Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, taj sud našao da su ispunjeni uvjeti za donošenje presude kojom se odbija apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.

28. U odgovoru na apelaciju broj AP 3913/16 Sud BiH je naveo da su u predmetnom slučaju utvrđene odlučne činjenice da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, te se stoga, u smislu odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Republike Srbije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 34. stav 3.

(3) Ako bi poništenje pobijanog upravnog akta po stavu 2. ovog člana i ponovno vođenje postupka kod nadležne institucije izazvalo za tužioca štetu koja bi se teško mogla popraviti, ili ako je na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku, ili ako je u istom upravnom sporu već jednom poništen upravni akt, a posebno ako nadležna institucija nije u potpunosti postupila po presudi, Sud je u ovim slučajevima obavezan sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti upravnu stvar presudom, odnosno rješenjem.

Član 64. st. 1. i 2.

(1) Ako nadležna institucija poslije poništenja konačnog upravnog akta ne donese odmah, a najkasnije u roku od 15 dana, novi upravni akt ili novi upravni akt u izvršenju presude donesene na osnovu člana 37. stav 6. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležna institucija ne donese upravni akt ni za sedam dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od Suda koji je donio presudu u prvom stepenu.

(2)Po zahtjevu stranke iz stava 1. ovog člana Sud će zatražiti od nadležne institucije spis predmeta i obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio.

Nadležna institucija dužna je dostaviti spis i dati obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako ona to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni Suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, Sud će donijeti odluku koja u svemu zamjenjuje konačni upravni akt nadležne institucije i dostaviti je nadležnoj instituciji za izvršenje koja je dužna bez odgađanja izvršiti ovu odluku.

30. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e (1)Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

(2)Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(3)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3.

ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

31. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. Ustavni sud zapaža da je apelant u svakoj od podnesenih apelacija (tri) osporio presude Suda BiH donesene u postupku povodom njegovog zahtjeva za povrat stana. Međutim, Ustavni sud konstatira da iz činjenica predmeta proizlazi da konačnu odluku u konkretnom slučaju, zapravo, predstavlja Presuda Suda BiH broj S1 3 U 005917 16 Uvp - 2 od 15. septembra 2016. godine, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP 3913/16, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2016. godine, a apelacija (broj AP 3913/16) je podnesena 8. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

37. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

38. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja osporenih odluka proizlazi da apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova.

40. S obzirom na navedeno, dovodeći apelacione navode u kontekst zagarantiranih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u nizu svojih predmeta bavio pitanjima tzv. vojnih stanova, koji se mogu podijeliti u dvije grupe, zavisno od toga da li se radi o aplikantima koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana, ili su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana. Prva grupa predmeta su Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine) i predmeti koji su slijedili praksu u citiranom predmetu. Druga grupa predmeta su Mago i drugi protiv BiH (presuda od 3. maja 2012. godine) i oni koji su slijedili navedeni predmet.

42. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje je utvrdio da složenost pravne situacije u BiH sprečava klasifikaciju takvog ugovora u određenu kategoriju (s jedne strane, osporavani kupoprodajni ugovor je pravno valjan, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da se vrati u posjed stana i uknjiži se kao vlasnik), pa je spornu situaciju ispitao u okviru prvog pravila navedenog u prvoj rečenici prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je generalne prirode i izražava princip neometanog uživanja imovine. Evropski sud je utvrdio povredu prava na imovinu budući da nije postignuta pravična ravnoteža između aplikantovog interesa da zaštiti svoju imovinu i javnog interesa prema kojem je aplikantova nemogućnost da se vrati u posjed prijeratnog stana bila usmjerena ka unapređenju socijalne pravde. Evropski sud je istakao da je imao u vidu činjenicu da Zakon o prodaji stanova iz 1997. godine predviđa nadoknadu, ali da ona ne odgovara tržišnoj vrijednosti spornog stana. Stoga je Evropski sud odlučio da aplikantu koji se u pogledu svog zahtjeva saglasio da dobije naknadu u zamjenu za povrat stana dosudi određenu sumu novca u iznosu tadašnje vrijednosti stana (op. cit., Đokić protiv Bosne i Hercegovine, tač. 56, 59, 63. i 72).

43. U drugoj grupi predmeta, Mago i drugi protiv BiH i predmeta koji slijede citirani predmet Evropski sud je odlučivao o navodima aplikanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu, jer su im odbijeni zahtjevi za povrat u posjed njihovih prijeratnih vojnih stanova na kojima su imali stanarsko pravo, i to primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Evropski sud je zaključio da otkaz stanarskih prava aplikanata, što ih je onemogućilo da se vrate u svoje predratne stanove, predstavlja lišavanje imovine, u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da su prava aplikanata u tom predmetu otkazana u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene (kojeg je Ustavni sud svojom odlukom proglasio ustavnim), Evropski sud je zaključio da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1. Nadalje, u pogledu legitimnog cilja Evropski sud je smatrao da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde. U pogledu postizanja pravične ravnoteže između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa, Evropski sud je u odnosu na aplikante koji su lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u Vojsci Jugoslavije tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini zaključio da nije postignuta pravična ravnoteža budući da ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Nadalje, Evropski sud je istakao da, iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Budući da tim aplikantima nije pružena nikakva nadoknada za gubitak njihovih stanarskih prava, Evropski sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu tih aplikanata. S druge strane, u odnosu na aplikante za koje je utvrđeno da su im dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori, Evropski sud je, uzimajući u obzir izuzetne okolnosti raspada SFRJ i ratova u tom regionu, smatrao da tužena država nije bila obavezna prema članu 1. Protokola broj 1 isplatiti naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ, te da stoga nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud, Mago i drugi protiv BiH, presuda od 3. maja 2012. godine, tač. 95, 97, 100, 103. i 104).

44. Ustavni sud zapaža da iz citirane prakse Evropskog suda proizlazi da je činjenica da li je aplikantima dodijeljen zamjenski stan ili pravo ekvivalentno stanarskom pravu u drugim bivšim republikama SFRJ uvijek bitna u kontekstu nosioca stanarskog prava, to jeste kada su aplikanti na prijeratnim stanovima imali isključivo status nosioca stanarskog prava, odnosno nisu imali zaključen pravno valjan ugovor o otkupu stana. Dakle, u situacijama kada su aplikanti bili nosioci stanarskog prava, odlučenje Evropskog suda je bilo determinirano činjenicom da li su aplikanti dobili zamjenski stan, odnosno ekvivalentno pravo ili ne. U prvoj situaciji Evropski sud je utvrđivao da su aplikanti dodjelom zamjenskog stana ili odgovarajućeg prava riješili svoje stambeno pitanje i da u takvoj situaciji nema povrede prava na imovinu, te aplikantima nije dosuđivao naknadu. Naime, Evropski sud je, uzimajući u obzir izuzetne okolnosti raspada SFRJ i ratova u tom regionu, smatrao da tužena država nije bila obavezna prema članu 1. Protokola broj 1 isplatiti naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ, te da stoga nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U drugoj situaciji kada aplikantima nisu dodijeljeni zamjenski stanovi ili odgovarajuća prava, Evropski sud je, budući da tim aplikantima nije pružena nikakva nadoknada za gubitak njihovih stanarskih prava, zaključivao da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu tih aplikanata i dosuđivao im je naknadu za oduzeta stanarska prava (op. cit., Mago i drugi protiv BiH). Nasuprot navedenom, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u situacijama kada aplikanti imaju pravno valjan ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana utvrđivao povredu prava na imovinu i pravo aplikanata na naknadu.

45. Također, u odnosu na vlastitu praksu, Ustavni sud ističe da je u predmetima br. AP 1205/08 (odluka o dopustivosti i meritumu od 13. jula 2012. godine) i AP 726/15 (odluka o dopustivosti i meritumu od 7. septembra 2017. godine) u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

46. U odnosu na konkretni predmet Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom postupku u kojem je o apelantovom zahtjevu za povrat u posjed odlučivala CRPCBiH, a nakon što joj je istekao mandat, Sud BiH je, shodno članu 64. stav 2. ZUS-a, donio presudu koja u svemu zamjenjuje konačni upravni akt. Nadalje, Ustavni sud ističe da se Sud BiH u osporenim odlukama u prilog svojim zaključcima pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine.

47. Ustavni sud zapaža da je u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine aplikant pred redovnim sudovima pokrenuo postupak u kome bi se utvrdila pravovaljanost kupoprodajnog ugovora za „vojni stan“, te kako bi se njegovo vlasništvo na predmetnom stanu upisalo u zemljišnu knjigu, koji je okončan odlukom suda da je tužba povučena, jer se aplikant nije pojavio na zakazanom ročištu, niti je svoj izostanak obrazložio. Evropski sud je utvrdio da je aplikant 31. marta 1992. godine otkupio predmetni stan u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine, plativši punu otkupnu cijenu stana. Nadalje je utvrđeno da je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije informiralo vladu Bosne i Hercegovine da aplikantu još nije dodijeljen vojni stan u Srbiji, ali da je nadležni organ Ministarstva odbrane Srbije utvrdio njegovo pravo na dodjelu stana. Istaknuto je da je ista situacija kao što je situacija u predmetnom slučaju ispitana u predmetu Đokić kada je srbijanska vlada tvrdila da pripadnici njenih oružanih snaga više ne mogu steći ni stanarsko pravo, niti pravo zakupa na neodređeno vrijeme, već isključivo pravo zakupa na određeni vremenski period, što ne treba poistovjećivati sa nekadašnjim stanarskim pravom. Međutim, kasnije je razjašnjeno u predmetu Mago i drugi da su aktivni i penzionirani pripadnici oružanih snaga u Srbiji zaista imali pravo na vojni stan na neodređeno vrijeme ili, u slučaju nedostatka odgovarajućeg stana, na hipotekarni zajam koji je sufinansirala država. S druge strane, da su, prema relevantnom pravu u Bosni i Hercegovini, 22. decembra 1995. godine proglašeni ništavim svi kupoprodajni ugovori zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine, ali da su nakon toga brojnim izmjenama zakona koji reguliraju ovu materiju, odnosno stanarsko pravo, svi ti ugovori proglašeni pravno valjanim, izuzev dvije kategorije kupaca koje nisu imale pravo da se vrate u posjed svojih stanova i da uknjiže vlasništvo na njima, i to „prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine i članu 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima“. Prva kategorija odnosi se na one koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata koji se vodio u periodu od 1992. do 95. godine. Druga kategorija odnosi se na one koji su stekli stanarsko ili drugo ekvivalentno pravo na vojni stan u nekoj od država sljednica SFRJ. Međutim, oni „sada“ imaju pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine. Iako je ta naknada u početku bila predviđena kao refundiranje iznosa koji je plaćen za stan u periodu 1991/92. uz isplatu kamate po stopi koja se primjenjuje na prekonoćne depozite, Ustavni sud je 30. marta 2012. godine Odlukom broj U 15/11 proglasio taj način određivanja iznosa naknade neustavnim i naredio Parlamentu Federacije BiH da ga izmijeni u skladu sa presudom u predmetu Đokić. Evropski sud je utvrdio da su aplikantovo pravo na vojni stan u Srbiji utvrdili nadležni vojni organi a da se on, kako bi stekao to pravo, morao odreći ekvivalentnog prava na njegov prijeratni stan u Sarajevu. Imajući to u vidu, Evropski sud je zaključio da činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja, te da u „svakom slučaju, on ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine“ (vidi, Evropski sud, Tihomir Aleksić protiv BiH, odluka od 3. februara 2015. godine, tač. 7, 15, 25. i 26).

48. Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH , Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, dosljedno svojoj praksi, zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista i dodijeljen zamjenski stan u Republici Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova. Evropski sud je, također, naglasio da je Ustavni sud Odlukom broj U 15/11 proglasio prethodni način određivanja iznosa naknade neustavnim i naredio Parlamentu Federacije BiH da ga izmijeni u skladu sa presudom u predmetu Đokić. Evropski sud je u navedenom predmetu odbacio aplikantovu predstavku kao nedopuštenu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na odluku Evropskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine) u kojoj je Evropski sud, također, razmatrao aplikacije četiri aplikanta koji su, kako proizlazi iz navedene odluke, otkupili stanove u Sarajevu krajem 1991. godine i početkom 1992. godine u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te su nakon napuštanja tih stanova dobili zamjenske vojne stanove u Srbiji a njihovi zahtjevi za povrat stanova u Sarajevu su odbijeni primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Evropski sud je u sva četiri slučaja posebno naglasio da aplikanti nisu podnijeli „zahtjev za nadoknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova […]“. Evropski sud je ove aplikacije odbacio kao očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. Evropske konvencije sa obrazloženjem: „Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova“ (tačka 66).

49. U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud primjećuje da je predmet Tihomir Aleksić protiv BiH sličan apelantovom predmetu. Ustavni sud ističe da je u provedenom predmetnom postupku utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u Republici Srbiji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

50. Nadalje, sama činjenica da je apelantov predmet u bitnome sličan predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH ne može voditi zaključku da bi trebalo odbiti, odnosno odbaciti predmetnu apelaciju. Ovo zbog toga što iz prakse Ustavnog suda, zapravo, proizlazi da je Ustavni sud u sličnim situacijama kao što je apelantova isticao: „S obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante“ (op. cit., AP 1205/08, tačka 51). Stoga bi u datoj situaciji, i pored stava Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja, po mišljenju Ustavnog suda, apelant bio doveden u nepovoljniju situaciju u smislu zaštite njegovih prava u odnosu na apelante iz citiranih predmeta br. AP 1205/08 i AP 726/15, te odluka koje su slijedile.

51. S tim u vezi, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15, u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjane ugovore o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da, umjesto povrata stana u posjed i upisa vlasništva u zemljišne knjige, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom, smatra da se u konačnici apelantov položaj svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom Suda BiH došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, da je to miješanje utemeljeno na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelant, u smislu relevantnih odredaba materijalnog prava, kao i stava iz odluke Aleksić protiv BiH ima pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu Suda BiH da apelantov zahtjev treba odbiti. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredaba, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja iz kojih proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju vodio dugotrajni postupak pred CRPC-om i Sudom BiH koji je rezultirao osporenim odlukama, te imajući u vidu da apelantu nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelanta bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu, zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u najboljem apelantovom interesu, da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11.

52. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

53. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja apelantovih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati i navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenom odlukom, koja je utemeljena na zakonu i donesena u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4728/15 (Ž. S.) | Sudska praksa | Aktio