Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5756/15 (Energoinženjering p.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5756/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 5756/15, rješavajući apelaciju Energoinženjeringa p.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Energoinženjeringa p.o.

Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 088936 15 Rev od 12. novembra 2015. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 088936 14 Pž od 16. marta 2015. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 088936 10 Ps od 1. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Energoinženjering p.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banja Luke, podnio je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 088936 15 Rev od 12. novembra 2015. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 088936 14 Pž od 16. marta 2015. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 088936 10 Ps od 1. jula 2014. godine.

2. Apelant je podneskom od 10. marta 2017. godine tražio izuzeće kako navodi „sudija koji su iz Republike Srpske, a koji su zaduženi za rješavanje apelacije iz razloga što smatram, a i očigledno je, da će izvršna vlast u Republici Srpskoj direktno uticati na njih da odbiju apelaciju“.

3. Ustavni sud je razmatrao zahtjev za izuzeće, te odbio prijedlog apelanta za izuzeće potpredsjednika Zlatka M. Kneževića i sudije Miodraga Simovića, od rada i odlučivanja o predmetnoj apelaciji, jer je zaključio da za izuzeće ne postoji niti jedan razlog u smislu člana 90. Pravila Ustavnog suda.

4. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 088936 10 Ps od 1. jula 2014. godine obavezana je Tehnička škola Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime štete zbog raskida ugovora, člana 17 ugovora, isplati iznos od 1.892.615,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 1995. godine pa do konačne isplate kao i da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 129.185,56 KM. Odbačena je tužba u dijelu u kojem je apelant tražio isplatu iznosa od 34.285,77 KM kao već pravosnažno presuđena stvar. Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 323.827,73 KM, zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate od 13. decembra 1992. godine pa do 19. aprila 1995. godine kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 27.285,79 KM, kao neosnovan.

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta, na temelju rezultata dokaznog postupka, Okružni sud je utvrdio da je 15. juna 1990. godine između pravnog prednika tuženog (Metalska škola Banja Luka) kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca zaključen ugovor o zakupu poslovnih prostorija-fiskulturne dvorane sa pripadajućim zemljištem i infrastrukturom, da je tuženi 13. oktobra 1992. godine uputio pismeno obavještenje apelantu da usljed neplaćanja zakupnine odustaje od ugovora i zahtjeva predaju u posjed predmeta zakupa kao i da je predmetni objekat vraćen u posjed tuženom 21. augusta 1995. godine. Pored navedenog taj sud je utvrdio da je apelant prezentirao račune koji se tiču izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor dok dio izvedenih radova za koje je zahtjevana naknada nije „pokriven“ odgovarajućim računima. Osim toga je konstatovano da je između istih stranaka vođen drugi postupak u kojem je pravosnažno utvrđeno (presuda Okružnog suda broj 57 0 Ps 009697 02 Ps 2 od 26. aprila 2013. godine) da je osnovano potraživanje tužitelja (u ovom postupku tuženi) prema tuženom (u ovom postupku apelant) iz osnova neplaćene zakupnine u iznosu od 382.733,29 KM te da je osnovana protivtužba tuženog (u ovom postupku apelanta) prema tužitelju (u ovom postupku tuženi) na ime izvršenih ulaganja u objekat koji je bio predmet zakupa u iznosu od 311.770,01 KM i da su potraživanja stranaka prestala prebijanjem do iznosa od 311.770,01 KM, pa je tuženi iz te parnice obavezan da tužetelju iz te parnice isplati iznos od 70.963,28.

6. Okružni sud je zaključio da je predmetni ugovor o zakupu raskinut 13. oktobra 1992. godine odustankom zakupodavca i da saglasno odredbi člana 17 ugovora te odredbama čl. 12., 17., 132. i

154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantu pripada pravo na naknadu štete te je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu tako što je apelantu dosudio na ime izvršenih ulaganja iznos od 1.892.615,93 KM, dok je u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 34.285,77 KM tužbu odbacio jer su potraživanja koja se odnose na taj dio računa dosuđena u navedenom iznosu u parnici koja je pravosnažno okončana (presuda Okružnog suda broj 57 0 Ps 009697 02 Ps 2 od 26. aprila 2013. godine). U odnosu na građevinske radove na koje se apelant pozivao, te konzalting radove, koji nisu pokriveni odgovarajućim računima, prvostepeni sud je zaključio da apelant u ovom dijelu nije dokazao osnovanost istaknutog zahtjeva pa ga je odbio za isplatu iznosa od 323.825,73 KM.

7. Odlučujući o žalbama koje su izjavili apelant, tuženi i Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: umješač na strani tuženog), Viši sud je presudom broj 57 0 Ps 088936 14 Pž od 16. marta 2015. godine žalbe tužene i umješača na strani tuženog, uvažio prvostepenu presudu u pobijanom obavezujućem dijelu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime štete zbog raskida ugovora, člana 17. ugovora, isplati iznos od 1.892.615,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 1995. godine pa do konačne isplate kao i da mu isplati troškove postupka u iznosu od 129.185,56 KM. Žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom odbacujućem i odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva potvrđena. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.840,50 KM.

8. Za razliku od prvostepenog suda Viši sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o raskidu ugovora već o odustanku od ugovora o zakupu na osnovu ovlaštenja sadržanog u odredbi člana 34. stav 1. tačka 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, da je do odustanka od ugovora došlo isključivom krivicom apelanta kao zakupca koji nije izvršio svoju ugovornu obavezu-plaćanje ugovorene zakupnine (član 12 ugovora) što je utvrđeno i o čemu je, kako se dalje navodi, zauzeo svoj stav i Vrhovni sud u presudi broj Rev-31/99 od 27. decembra 1999. godine u parnici koju su vodile iste stranke zbog otkaza ugovora o zakupu i predaje u posjed. U navedenoj presudi, kako je dalje istaknuto, utvrđeno je da je predmetni ugovor o zakupu prestao jednostranim odustankom zakupodavca, usljed čega i nema ugovora pa se njegov otkaz ne može ni tražiti.

9. Dakle, Viši sud je drugačijom ocjenom izvedenih dokaza (prije svega tumačenjem odredbi ugovora o zakupu) utvrdio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete, odnosno da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Pored navedenog smatrao je pravilnim stav prvostepenog suda koji je odbacio tužbeni zahtjev za iznos od 34.285,77 KM s obzirom da se odnosi na račune koji su bili predmet tužbenog zahtjeva u drugom predmetu i gdje je dosuđen navedeni iznos, a za preostali dio u iznosu od 323.827,73 KM apelant nije dokazao da je zahtjev osnovan.

10. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je presudom broj 57 0 Ps 088936 15 Rev od 12. novembra 2015. godine, reviziju odbio.

11. Kod utvrđenja da je predmetni ugovor o zakupu prestao jednostranim odustankom zakupodavca usljed neplaćanja zakupnine od strane zakupoprimca a ne raskidom, Vrhovni sud smatra pravilnim odlučenje drugostepenog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 17. ugovora a ni primjeni pravila o posljedicama raskida ugovora (član 132. stav 1. ZOO). Pri tome, kako je dalje obrazloženo, pravo zakupodavca da u konkretnom slučaju odustane od ugovora o zakupu ne zavisi od činjenice da li je apelant imao ili ne izdatke u vršenju adaptacije poslovnih prostorija u većem iznosu od neplaćene zakupnine, iz razloga što apelant kao zakupac nije tražio od tuženog kao zakupodavca, srazmjerno sniženje zakupnine, niti da u određenom roku poslovne prostorije dovede u stanje u kojem je bio dužan predati tuženom (član 15 Zakona o zakupu), te što nije ničim dokazao da je postigao dogovor sa tuženim (niti je ugovorom o zakupu tako regulisano) da se troškovi adaptacije „prebiju“ sa određenim iznosom zakupnine.

12. Pored navedenog Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta ni naknadi štete u smislu odredbe člana 262. stav 2. ZOO jer tuženi nije povrijedio odredbe ugovora (po kojima troškovi adaptacije padaju na teret apelanta) a do prestanka ugovora je došlo isključivom krivicom apelanta zbog neplaćanja zakupnine. Stoga se tuženi ne može obavezati na plaćanje zahtjevanog iznosa ni primjenom opštih pravila o naknadi štete (član 154. stav 1. ZOO) jer tuženi nije kriv za prestanak ugovora niti u njegovom postupanju ima protivpravnosti.

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U navodima apelacije se detaljno elaborira hronološki tok kako ranijih postupaka koje su iste stranke vodile pred redovnim sudovima i koji su pravosnažno okončani, tako i postupka koji je okončan osporenim odlukama, te se interpretiraju zaključci redovnih sudova s kojima se apelant ne slaže. Apelant citira kompletno obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda i u suštini smatra da je taj sud kao i nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO. Ističe da su Viši i Vrhovni sud „na brutalan način povrijedili i odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku jer nisu savjesno cijenili sve izvedene dokaze kao i nespornu činjenicu da je tuženi kao zakupodavac prije datog otkaza ugovora o zakupu dugovao iznos od 311.770,01 KM pa kada bi se dužni novčani iznos odbio bez kamata (...) dug bi iznosio 162.246,28 KM u momentu odustanka od ugovora“. Smatra da je iz predmetnog ugovora zakupodavac imao pravo na raskid ugovora ali da je i znao da je dužan platiti svoju novčanu obavezu po osnovu predhodnih ulaganja kao štetu i da to nije učinio. U zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija nema odredbe da zakupac gubi sva ostala prava iz ugovora o zakupu ako ne plati zakupninu pa i na sva izvršena ulaganja.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sudi, odluka broj AP -612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78.).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanta odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih prigovora koje je apelant ponovio i u apelaciji. Naročito, u presudama je vrlo detaljno obrazloženo na osnovu čega i zašto je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Redovni sudovi su obrazložili da je predmetni ugovor o zakupu prestao jednostranim odustankom tuženog kao zakupodavca usljed neplaćanja zakupnine od strane apelanta kao zakupoprimca, a ne raskidom i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 17. ugovora, a ni primjeni pravila o posljedicama raskida ugovora (član 132. stav 1. ZOO). Također je pojašnjeno da se tuženi ne može obavezati na plaćanje zahtjevanog iznosa ni primjenom opštih pravila o naknadi štete (član 154 stav 1 ZOO) jer za prestanak ugovora nije kriv tuženi niti u njegovom postupanju ima protivpravnosti. Na ovakav zaključak redovnih sudova ne mogu utjecati ni navodi apelanta o tome da su Viši i Vrhovni sud povrijedili i odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku „jer nisu savjesno cijenili sve izvedene dokaze kao i nesporne činjenice“. Naime, Ustavni sud smatra da su sudovi sve izvedene dokaze cijenili na način propisan Zakonom o parničnom postupku, te da su o tome dali relevantna i detaljna obrazloženja. U vezi s tim, uzimajući u obzir navedene standarde Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak.

18. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja ne mogu se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelant, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5756/15 (Energoinženjering p.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio