Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4635/17 (V. V., M. Z., V. J., M. A., Z. M., M. Š., K. Š., D. B., B. A. i P. A.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4635/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4635/17, rješavajući apelaciju Vladimira Vranjića i drugih na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mladen Arapović i Zoran Muftić protiv Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 020992 08 P od 2. marta 2013. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vladimir Vranjić, Mirko Zovko, Vinko Jurić, Miroslav Šilić, Krunoslav Šilić, Dario Blažević, Boris Anđelić i Petar Anđelić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 020992 17 Rev od 13. juli 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Vranjić, Mirko Zovko, Vinko Jurić, Mladen Arapović, Zoran Muftić, Miroslav Šilić, Krunoslav Šilić, Dario Blažević, Boris Anđelić i Petar Anđelić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 7. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 020992 17 Rev od 13. jula 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud)broj 56 0 P 020992 13 Gž od 16. februara 2017 godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 020992 08 P od 2. marta 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda obavezana je drugotužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da isplati apelantima (Vladimir Vranjić, Mirko Zovko, Vinko Jurić, Miroslav Šilić, Krunoslav Šilić, Dario Blažević, Boris Anđelić i Petar Anđelić) određene novčane iznose na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti usljed nehumanog tretmana u logoru, te nematerijalne štete zbog dana provedenih u logoru, dok je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu (Bosna i Hercegovina) odbijen u cijelosti. Osim toga, Presudom Općinskog suda je odlučeno da se tužba apelanata Mladena Arapovića i Zorana Muftića smatra povučenim.

3. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba drugotužene i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti, kao neosnovan.

4. Presudom Vrhovnog suda, odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene odluke.

5. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da apelanti potražuju naknadu nematerijalne štete zbog protivpravnog lišenja slobode držanjem u logoru od strane pripadnika Armije Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da sporna šteta po apelante nastala u ratu, slijedom čega se početak roka zastarjelosti ima računati od 23. decembra 1996. godine, kao datuma kada je Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine (od tada je apelantima bio omogućen pristup sudu). Dalje, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti za nastalu štetu saznali i činjenicu ko ih je zatvorio saznali kada su pušteni iz logora, odnosno u toku 1993. godine. S obzirom na to da su u konkretnom predmetu apelanti podnijeli tužbu 17. novembra 2008. godine, Vrhovni sud je zaključio da je potraživanje apelanata zastarjelo u smislu odredaba člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) protekom kako subjektivnog roka (potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (stav 1.)), tako i objektivnog roka (u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2.)). Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba člana 377. stav 1. ZOO, na čiju primjenu ukazuju apelanti. Naime, ukazano je da je odredbama člana 377. stav 1. ZOO propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da se citirana odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema trećem, koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da se u odnosu na tuženu državu i entitet ne može primijeniti privilegovani rok zastare iz odredaba člana 377. ZOO, već zastarni rok iz odredaba člana 376. ZOO.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive analize predmetne apelacije, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja, te ukazuju da ne podliježe zastari zahtjev za naknadu štete prouzrokovane nekim od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Suštinski, apelanti smatraju da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO-a kojima je regulisana zastarjelost potraživanja. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih prava (pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Neiscrpljivanje pravnih lijekova – u odnosu na apelante Mladena Arapovića i Zorana Muftića

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju Presudom Općinskog suda od 2. marta 2013. godine utvrđeno je da se tužba apelanata Mladena Arapovića i Zorana Muftića smatra povučenom. Naime, apelanti su povukli tužbu, a tužene su na to pristale, tako da Općinski sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti u predmetnom postupku nisu ishodili meritornu odluku u pogledu njihovog tužbenog zahtjeva, koja bi se kao takva smatrala konačnom odlukom i mogla biti predmet ispitivanje pred Ustavnim sudom. Dakle, iz navedenog slijedi da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

b) Prima facie – u odnosu na apelante Vladimira Vranjića, Mirka Zovka, Vinka Jurića, Miroslava Šilića, Krunoslava Šilića, Daria Blaževića, Borisa Anđelića i Petra Anđelića

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud zapaža da povredu navedenih prava apelanti, u suštini, vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO kojima su propisani rokovi zastare za potraživanje naknade štete.

12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4635/17 (V. V., M. Z., V. J., M. A., Z… | Sudska praksa | Aktio