Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5543/17 (A. U., F. U. i L. U.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5543/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5543/17, rješavajući apelaciju A. U. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli A. U., F. U. i L. U. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 029656 14 Rsz 2 od 10. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. U., F. U. i L. U. (zakonski nasljednici M. U., u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 029656 17 Rev 3 od 26. septembra 2017. godine kojim je odbačena revizija prednika apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 029656 14 Rsz 2 od 10. maja 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1092/17 od 11. oktobra 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-2949/17, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tuženog (Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar) je djelimično usvojena, pa je preinačena prvostepena odluka na način da je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata u djelu u kojem je tražio isplatu razlike plaća za određeni vremenski period.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da o potraživanju razlike plaća prednika apelanata, za period od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine, prvostepeni sud nije mogao odlučivati primjenom Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (OKU iz 2005. godine). Naime, da je odredbama člana 7. navedenog ugovora propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada, koja je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja, pri čemu najniža neto satnica koja je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika (član 8. stav 4.) ne može biti manja od 1,75 KM (stav 2. navedenog člana). Kantonalni sud je ukazao da tim kolektivnim ugovorom nije utvrđen koeficijent, a da je članom 10. stav l. regulisano da se vrijednost poslova, odnosno koeficijent složenosti, kao i normi gdje je potrebno, utvrđuje kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Naime, da je prvostepeni sud naknade koje su predmet spora za sporni period dosudio u skladu sa nalazom vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plaće crpio iz platne liste prednika apelanata do 1. januara 2009. godine, a osnovicu iz OKU iz 2005. godine. Međutim, da je postupajući na taj način prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo, jer obračun plaća takvom kombinacijom parametara nije moguć iz razloga što oba parametra najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti moraju biti regulisani istim pravnim osnovom, Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Kantonalni sud je zaključio da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke I. L. proizlazi da iznosi isplaćenih plaća predniku apelanata nisu isplaćeni ispod minimuma najniže plaće koja je zagarantovana odredbama OKU iz 2005. godine, pa da zbog navedenog tužbeni zahtjev prednika apelanata nije osnovan. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim u razlozima osporenih presuda nije mogao naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa, između ostalog i OKU iz 2005. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5543/17 (A. U., F. U. i L. U.) | Sudska praksa | Aktio