Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4785/15 (L. S. iz Novog Sada)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4785/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4785/15, rješavajući apelaciju Ljiljane Stojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Stojić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003561 14 Kž 4 od 10. augusta 2015. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljiljana Stojić iz Novog Sada (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Goran Petronijević i Dušan Miletić, advokati iz Beograda, podnijela je 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003561 14 Kž 4 od 10. augusta 2015. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Republičkog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. marta, Okružni sud 6. aprila, a Tužilaštvo 3. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 003561 12 Kžž od 30. novembra 2012. godine optuženog M. S. (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude u više navrata kao službeno lice, u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist, iskoristio svoj službeni položaj i ovlaštenje pribavivši imovinsku korist u iznosu većem od 10.000,00 KM, čime je počinio produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelanticin suprug je osuđen na kaznu zatvora od dvije godine.

6. Na osnovu člana 108. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), obavezan je da oštećenoj RS na račun budžeta na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 32.115,00 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude.

7. Na osnovu čl. 94. i 95. KZRS, od apelanticinog supruga je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 35.000,00 KM.

8. Tužilaštvo je 31. januara 2013. godine podnijelo zahtjev Okružnom sudu za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela od apelantice kao povezanog lica.

9. Tužilaštvo je 14. februara 2013. godine podnijelo molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći nadležnim organima Republike Srbije za privremeno oduzimanje imovine od apelantice, vanknjižnog vlasnika, odnosno bliže označenih nekretnina u Novom Sadu.

10. Viši sud u Beogradu je Rješenjem broj Pom Ik 2 Po1 broj 35/13 od 3. decembra 2013. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog suda u Beogradu broj Kž2 Po1 73/2014 od 28. marta 2014. godine, odbio molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći.

11. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 003561 13 K 2-p od 6. decembra 2013. godine od apelantice trajno oduzeo bliže označenu imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela – bliže označene nekretnine u Banjaluci i Novom Sadu.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 003561 14 Kž 3 od 24. jula 2014. godine to rješenje ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.

13. U ponovnom postupku Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine ponovo usvojio zahtjev Tužilaštva od 31. januara 2013. godine za trajno oduzimanje imovine od apelantice – označene nekretnine u Banjaluci i Novom Sadu.

14. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanom ocijenjene apelanticine tvrdnje da se primjena Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine) mora vezati za vrijeme kada je njen suprug izvršio krivično djelo, a koje je utvrđeno pravosnažnom presudom Vrhovnog suda od 30. novembra 2012. godine (period od 16. novembra 2006. do kraja januara 2008. godine). Okružni sud je istakao da se zahtjev za trajno oduzimanje imovine, smisao pokretanja i vođenja finansijske istrage i u konačnom podnošenje zahtjeva za trajno oduzimanje imovine moraju posmatrati u duhu osnovnih principa na kojim je ustanovljen Zakon o oduzimanju imovine. S tim u vezi je ukazano da se taj zakon zasniva na standardima iz Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije (član 31) i Konvencije Vijeća Evrope o pranju novca, otkrivanju, privremenom oduzimanju i konfiskaciji dobiti stečene kriminalnim radnjama i finansiranju terorizma (član 3), koje je BiH ratificirala. Slijedom navedenog, po ocjeni Okružnog suda može se zaključiti da je smisao i koncept Zakona o oduzimanju imovine tzv. prošireno oduzimanje imovine – „sredstava stečenih od kriminala“, a što u konačnom znači svake imovine koja potječe ili je stečena, posredno ili neposredno, izvršenjem krivičnog djela. Nadalje, ukazano je da iz člana 15. Zakona o oduzimanju imovine proizlazi da se vođenje finansijske istrage i postupci za privremeno i trajno oduzimanje imovine pokreću protiv vlasnika imovine, a što znači ne i nužno ili samo protiv izvršioca krivičnog djela, te da su finansijske istrage usmjerene na pronalaženje, privremeno oduzimanje i trajno oduzimanje imovine stečene kriminalom. Nadalje, Okružni sud je istakao da iz predočenih dokaza proizlazi da je protiv apelantice i njenog supruga pokrenuta finansijska istraga 25. januara 2011. godine, kada se vodio krivični postupak protiv apelanticinog supruga, tada još uvijek u svojstvu osumnjičenog, kada je prema prikupljenim dokazima utvrđeno postojanje osnovane sumnje da apelantica i njen suprug imaju imovinu koja je stečena izvršenjem krivičnog djela. Ukazano je da se prema članu 3. stav 1. tačka b) Zakona o oduzimanju imovine imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela smatra: imovina učinioca krivičnog djela, imovina vlasnika stečena prije pokretanja krivičnog postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog zakona koja je u očiglednom nerazmjeru s njegovim zakonitim prihodima. Slijedom navedenog zaključeno je da Zakon o oduzimanju imovine regulira upravo tzv. prošireno oduzimanje imovine koje nije vezano samo za konkretno krivično djelo i isključivo izvršioca tog djela (za razliku od oduzimanja imovinske koristi), nego propisuje zakonsku obavezu oduzimanja i svake druge imovine stečene iz kriminala, kako samog izvršioca krivičnog djela tako i povezanih lica, ostavioca, pravnog sljednika ili trećeg lica kao vlasnika takve imovine, ukoliko kao vlasnici imovine ne dokažu da su imovinu stekli iz zakonitih prihoda.

15. Nadalje, pozivajući se na član 3. stav 1. tačka b) Zakona o oduzimanju imovine, Okružni sud je zaključio da je trajno oduzimanje imovine propisano ovim zakonom jedna vrsta mjera sui generis usmjerena ka vlasniku imovine, a povodom krivičnog postupka koji se vodi protiv lica za neko od krivičnih djela iz člana 2. Zakona o oduzimanju imovine, u koju grupu spada i krivično djelo za koje je apelanticin suprug pravosnažno osuđen, a postupak trajnog oduzimanja imovine pokreće se kada se utvrdi da je imovina vlasnika u očiglednom nerazmjeru sa zakonitim prihodima vlasnika. Nadalje, ukazano je da oduzimanje imovine prema Zakonu o oduzimanju imovine ima cilj ostvarivanje općeg principa prava „da niko ne može imati koristi od vlastitog zlodjela“, te da je osuđenim licima ili licima navedenim u članu 3. stav 1. tačke v), g), d), đ) i e) Zakona o oduzimanju imovine ostavljena mogućnost da dokažu da je imovina stečena iz zakonitih prihoda. Imajući u vidu da „oduzimanje imovine“ u smislu Zakona o oduzimanju imovine nema karakter kazne već mjere, neosnovanim je ocijenjen prigovor da se radi o retroaktivnoj primjeni zakona u smislu člana 3. KZRS, jer se zabrana retroaktivnosti odnosi samo na kaznu.

16. Okružni sud je, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o tzv. proširenom oduzimanju imovine od vlasnika imovine, neosnovanim ocijenio i apelanticin prigovor da je neosnovan zahtjev Tužilaštva za oduzimanje imovine jer je po pravosnažnoj presudi Vrhovnog suda od 30. novembra 2012. godine, kojom je apelanticin suprug pravosnažno osuđen, od njega već oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 35.000,00 KM i obavezan je da oštećenoj RS isplati iznos od 32.115,00 KM na ime imovinskopravnog zahtjeva. Okružni sud je istakao da je po navedenoj presudi postupano uz primjenu KZRS i ZKPRS, da je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem konkretnog krivičnog djela zbog kojeg je apelanticin suprug proglašen krivim, te je odlučeno o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu. Okružni sud je pojasnio, pozivajući se na prethodni dio obrazloženja, da imovina koja se oduzima po Zakonu o oduzimanju imovine jeste imovina koja ne mora da potječe iz konkretnog krivičnog djela, već iz kriminalne aktivnosti lica osuđenog za neko od krivičnih djela iz člana 2. Zakona o oduzimanju imovine, što je i slučaj apelanticinog supruga, pa se postupak oduzimanja imovine provodi u skladu sa odredbama ovog zakona.

17. Okružni sud je neosnovanom ocijenio i apelanticinu tvrdnju o stvarnoj nenadležnosti ovog suda da postupa i u odnosu na oduzimanje imovine u njenom vlasništvu koja se nalazi u Novom Sadu, u Republici Srbiji. S tim u vezi je ukazano na član 5. Zakona o oduzimanju imovine, te da se, kad su u pitanju postupci s inostranim elementom, primjenjuju čl. 48˗60. istog zakona uz međunarodnu saradnju s ciljem oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela i na osnovu međunarodnih sporazuma i prihvaćenih međunarodnih pravnih standarda iz međunarodnih konvencija. Okružni sud je podsjetio na čl. 23. i 24. Konvencije Vijeća Evrope o pranju novca, otkrivanju, privremenom oduzimanju i konfiskaciji dobiti stečene kriminalnim radnjama i finansiranjem terorizma kojim je: regulirana nadležnost domaćih organa povodom zahtjeva za trajno oduzimanje imovine koja se nalazi na teritoriji druge države; omogućeno domaćim organima da zatraže od druge države izvršenje konačne odluke za trajno oduzimanje imovine koja se nalazi na teritoriji druge države ili da podnese zahtjev za trajno oduzimanje imovine nadležnom sudu, kao što je u konkretnom slučaju Tužilaštvo i učinilo podnošenjem zahtjeva Okružnom sudu.

18. Okružni sud je neosnovanom ocijenio i apelanticinu tvrdnju, pozivanjem na član 15. stav 2. Zakona o oduzimanju imovine, da je kao vlasnica spornu imovinu stekla poslije pokretanja krivičnog postupka protiv sada osuđenog njenog supruga. S tim u vezi je ukazano da je ta činjenica nesporna, ali da je predmet postupka novac kojim je apelantica kupila spornu nepokretnu imovinu i utvrđivanje toga da li on potječe iz kriminalnih aktivnosti njenog supruga, koje su se odvijale prije pokretanja krivičnog postupka protiv njega, s obzirom na to da je novac kojim su kupljene sporne nekretnine takvog sadržaja da je mogao biti pretvoren u drugi oblik imovine – nekretnine. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, bitno da li je sporna imovina, prema izvedenim dokazima Tužilaštva, u očiglednom nerazmjeru sa zakonitim prihodima apelantice i sada osuđenog njenog supruga.

19. U obrazloženju rješenja detaljno su pobrojani dokazi koje su predlagali Tužilaštvo i apelantica, opširno je interpretiran njihov sadržaj, te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega je, ocjenjujući svaki od provedenih dokaza pojedinačno i u vezi s drugim provedenim dokazima, Okružni sud zaključio da konkretnom dokazu pokloni ili ne pokloni vjeru. Iz obrazloženja ovog dijela rješenja, između ostalog, proizlazi da je protiv apelantice i njenog supruga vođena finansijska istraga, o čemu je sačinjen izvještaj od 5. aprila 2011. godine i dopuna izvještaja od 14. jula 2011. godine, da je nakon toga Tužilaštvo angažiralo vještaka R. I. koji je sačinio nalaz i mišljenje 17. decembra 2012. godine na osnovu konkretno pobrojanih podataka od Porezne uprave, Fonda PIO, utvrdio ukupno ostvareni zakoniti prihod za apelanticu i za njenog supruga, kao i troškove (na osnovu ugovora, analitičkih kartica, računa, poreznih prijava, police osiguranja, izvoda iz banaka i druge dokumentacije). Prilikom saslušanja vještaka R. I., vještak je prihvatio kao osnovane apelanticine primjedbe, te je izvršio korekciju nalaza i mišljenja, a nakon toga i njegovu dopunu. Također, nalaz i mišljenje su dopunjeni i nakon što je apelantica provela objektivni dokaz (ugovor da je suvlasnik jedne nekretnine – vikend kuće) i nakon prigovora koji se ticao perioda do kojeg je vršeno vještačenje. U konačnici, prema nalazu i mišljenju ovog vještaka utvrđeno je da su apelantica i njen suprug stekli imovinu u označenom novčanom iznosu koja nije u razmjeru s prijavljenim prihodima iz legalnih izvora prihoda za period od 1. januara 2002. do 19. januara 2010. godine.

20. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je kao dokaz proveden i nalaz i mišljenje vještaka M. Z. kojeg je angažirala apelantica, a koji je svoj nalaz i mišljenje, te dopunu bazirao i na pismenim izjavama svjedoka, apelanticinih bliskih srodnika (otac M. V., majka I. S. J., polubrat Đ. V. te svekrva R. S.) i pored činjenice da je sud ove izjave odbio da uvrsti u dokaznu građu, s obzirom na to da svjedoci svoje izjave daju neposredno pred sudom, ukoliko se ne radi o zakonom ustanovljenom izuzetku, a što konkretni slučaj nije. Okružni sud je dao iscrpnu analizu konkretnih razloga zbog kojih nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje ovog vještaka. Nadalje, iscrpno su interpretirani iskazi svjedoka, bliskih srodnika, koje je apelantica predložila, te dati razlozi i obrazloženja zbog čega su oni ocijenjeni kao sračunati da pomognu apelantici i njenom suprugu. S tim u vezi, ukazano je na kontradiktornosti i nepodudarnosti u iskazima ovih svjedoka u pogledu jednog istog pitanja, kao i nepodudarnosti njihovih iskaza sa onim što je utvrdio i vještak M. Z., kojeg je angažirala apelantica. U prilog ovom zaključku ocijenjen je nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva R. I. koji je zasnovan na validnoj konkretno pobrojanoj dokumentaciji i podacima, koji je prihvaćen kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke, kao i iskaz svjedoka Tužilaštva R. B., koji apelantica nije osporavala, a koji nije doveden u pitanje ni konkretno pobrojanim materijalnim dokazima koje je predočila u ponovnom postupku.

21. Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica u dužem vremenskom periodu bila izdržavano lice, kako prije zaključenja braka sa sada pravosnažno osuđenim suprugom tako i od momenta zaključenja braka (25. septembar 1999. godine kad nije bio zaposlen ni njen suprug), pa sve do 2006. godine kada se prvi put zaposlila. Okružni sud je istakao da apelantica nije predočila niti jedan dokaz da je novac za kupovinu stana u Novom Sadu dobila od roditelja, a radi se o velikim sumama za koje tvrdi da ih je štedjela i držala kod sebe. S tim u vezi je ukazano da osim kupoprodajnih ugovora koje su predočili njeni roditelji i polubrat, prema kojim su prodavali svoje nekretnine počevši od 1995. godine zaključno sa 2008. godinom, oni ničim nisu dokazali da su novac iz tih transakcija čuvali i da ga nisu trošili, te da su ga u pretežnom dijelu poklonili apelantici, niti su predočili dokaze koje su vlastite prihode u istom periodu ostvarili za vlastito izdržavanje pa im sume poklonjene apelantici nisu bile potrebne za vlastito izdržavanje i izdržavanje svojih porodica. Nadalje, u vezi s objektivnim dokazom, vaučerom Vojvođanske banke od 19. januara 2010. godine koji je glasio na ime apelanticine majke, prema kojem je izvršila zamjenu označene sume iz eura u dinare kako bi isti dan izvršila uplatu za apelanticin stan i garažu u Novom Sadu, Okružni sud je istakao da nije predočen niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak odakle taj novčani iznos apelanticinoj majci, a čime bi bila opovrgnuta tvrdnja Tužilaštva da novac potječe iz izvršenja krivičnog djela apelanticinog supruga. Okružni sud je istakao i da se nije mogla prihvatiti apelanticina tvrdnja da je od vođenja škole folklora u periodu od 1999. do 2007. godine ostvarila prihod, a posebno ne nalaz i mišljenje vještaka kojeg je ona angažirala, da je ovaj prihod ostvaren u označenom iznosu, jer izuzev apelanticine tvrdnje nije predočen niti jedan materijalni dokaz, odnosno iz predočene potvrde proizlazi da se škola finansirala iz vlastitih sredstva, ali ne i da je apelantica ostvarila i naknadu za rad u školi. Također nije prihvaćen ni ugovor o kupoprodaji stana iz 1997. godine koji je zaključila apelanticina majka kao prodavac, s obzirom na to da nije predočen niti jedan dokaz gdje su tada živjele ona, apelantica i njena sestra, da li je stan prodat radi kupovine većeg stana ili zbog drugih razloga, dokaz o iznosu primanja apelanticine majke u tom periodu, vrijeme odlaska u penziju, iznos penzije, da li je imala obavezu da izdržava neko lice, odnosno da je ostalo nejasno da li je i u kojoj mjeri apelanticina majka bila u mogućnosti da pomaže apelantici i njenoj sestri. Nadalje, ukazano je i da je apelanticina majka tvrdila da je novac u označenom iznosu dala apelantici od iznosa koji je dobila pri odlasku u penziju, a ne od novca koji je dobila prodajom stanova. U vezi s ugovorom o kupoprodaji stana u Petrovcu, Crna Gora, u kojem su kao prodavci označeni apelanticin otac i O. V. G. iz 2008. godine ukazano je da je ostalo nejasno odnosno nije predočen niti jedan dokaz koliki je iznos dobio apelanticin otac. U konačnici, Okružni sud je zaključio da samo iskazi svjedoka roditelja da su djeci (apelantici i njenom suprugu) pomagali označenim novčanim iznosima kod nedostataka objektivnih dokaza, da su to, s obzirom na vlastite finansijske prilike mogli činiti, nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da na drugačiji zaključak ne mogu utjecati ni novi dokazi koje je apelantica predočila u ponovnom postupku – rješenja Višeg suda u Beogradu i Apelacionog suda u Beogradu kojim je odbijena molba za privremeno oduzimanje imovine u Novom Sadu od apelantice kao vlasnice.

22. Okružni sud je zaključio da apelantica kao povezano lice, vlasnik stana i garaže u Banjaluci od 25. juna 2009. godine i stana i garaže u Novom Sadu od 19. januara 2010. godine (dakle vlasnik dvije nekretnine stečene u roku od sedam mjeseci) nije dokazala tvrdnju da su uložena sredstva u kupovinu nekretnina u razmjeru s ostvarenim zakonitim prihodima iz legalnih izvora u periodu njihovog stjecanja. Okružni sud je istakao da samo tvrdnja roditelja da su iz svojih zakonito ostvarenih prihoda pomagali djeci (apelantici i njenom suprugu), bez dokaza da su im to finansijske mogućnosti i dopuštale, nije dovoljna imajući u vidu Zakon o oduzimanju imovine, prema kojem je nedvosmisleno jasno da je teret dokazivanja na apelantici.

23. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 709/13 od 20. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju apelanticinog supruga podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 30. novembra 2012. godine. Apelacija apelanticinog supruga u dijelu kojim je osporavao Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine donijeto u postupku trajnog oduzimanja imovine od apelantice kao vlasnice odbačena je kao preuranjena.

24. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 003561 14 Kž 4 od 10. augusta 2015. godine uvažio apelanticinu žalbu i rješenje Okružnog suda od 30. oktobra 2014. godine ukinuo u dijelu koji se odnosio na trajno oduzimanje bliže označene imovine u Banjaluci i predmet u ovom dijelu vratio na ponovno odlučivanje Okružnom sudu. U preostalom dijelu (odnosi se na trajno oduzimanje imovine u Novom Sadu) rješenje Okružnog suda je potvrđeno.

25. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelanticine tvrdnje da je nastupila zastarjelost vođenja ovog postupka. S tim u vezi je ukazano da je članom 29. stav 3. Zakona o oduzimanju imovine propisano da će se postupak za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela okončati u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude kojom je okrivljeni proglašen krivim. Međutim, ukazano je da se članom 29. Zakona o oduzimanju imovine regulira postupak u slučaju kada je zahtjev za trajno oduzimanje imovine podnesen u toku prvostepenog krivičnog postupka, pa da se navedeni rok za okončanje postupka odnosi samo na procesnu situaciju kada je zahtjev za trajno oduzimanje imovine podnesen u toku prvostepenog postupka, a na glavnom pretresu vlasnik se izjasni da osporava zahtjev. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju zahtjev za oduzimanje imovine nije podnesen u toku prvostepenog postupka, već nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka protiv osuđenog, apelanticinog supruga, u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude (kako je to propisano članom 28. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine), pa se rok za okončanje postupka trajnog oduzimanja imovine iz člana 29. stav 3. istog zakona ne odnosi na predmetni postupak.

26. Neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da su morale biti izuzete sudije koje su učestvovale u ovom postupku jer su postupale i u postupku protiv apelanticinog supruga, odnosno da postoji razumna sumnja u nepristranost sudije i tužioca. S tim u vezi ukazano je da ni Zakon o oduzimanju imovine niti ZKPRS ne sadrže odredbe koje bi bile prepreka da isti sudija ili isti tužilac učestvuje i u krivičnom postupku i postupku oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, a u vezi s istim krivičnim postupkom. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, ta okolnost sama po sebi, bez drugih važnih razloga, ne dovodi u razumnu sumnju nepristranost sudije i tužioca.

27. Vrhovni sud se, u vezi s apelanticinim prigovorima da je imovina koja je predmet oduzimanja stečena nakon što je krivični postupak pokrenut protiv apelanticinog supruga, zatim prigovorom o retroaktivnoj primjeni zakona, te prigovorom da ne mogu paralelno egzistirati mjere oduzimanja imovinske koristi izrečene apelanticinom suprugu i mjere oduzimanja imovine apelantici, u cjelini saglasio s obrazloženjem prvostepenog suda o istim pitanjima. U prilog navedenom Vrhovni sud je istakao i da su sa formalne strane ispunjene sve pretpostavke da se može voditi postupak protiv apelantice u smislu Zakona o oduzimanju imovine. Naime, ona je, u smislu člana 3. tačka e) navedenog zakona, povezano lice jer je supruga pravosnažno osuđenog, pa njena imovina može biti predmet ovog postupka bez obzira na to što su označene nekretnine kupljene nakon što je pokrenut krivični postupak protiv njenog supruga. Nadalje, Vrhovni sud je podsjetio na to šta se, u smislu člana 3. tačka a) Zakona o oduzimanju imovine, smatra imovinom, te ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmet ovog postupka novac kojim je apelantica kao povezano lice kupila označene nekretnine i utvrđenje da li taj novac potječe iz kriminalne aktivnosti njenog supruga. Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom prvostepenog suda da se radi o „produženom oduzimanju imovine“, koji pojam je, kao i „kriminalna aktivnost“ koji je također koristio prvostepeni sud, uveden u RS upravo Zakonom o oduzimanju imovine, što je evidentno iz samog sadržaja zakona. U vezi sa činjenicom da se ti pojmovi izričito i ne spominju u samom Zakonu o oduzimanju imovine, ukazano je da se koriste u međunarodnim konvencijama koje je BiH ratificirala i na koje se prvostepeni sud i pozvao.

28. Vrhovni sud nije prihvatio ni apelanticinu tvrdnju da je prvostepeni sud donošenjem osporenog rješenja povrijedio princip zakonitosti. U vezi s tim je ukazano da je Zakonom o oduzimanju imovine propisana mjera oduzimanja imovinske koristi i za krivično djelo za koje je apelanticin suprug pravosnažno osuđen, a što, uz ispunjenje drugih uvjeta, stvara pretpostavku da određena imovina potječe iz kriminalnih aktivnosti odnosno iz krivičnih djela čije postojanje ne mora biti dokazano. Nadalje, ukazano je da oduzimanje imovine u smislu Zakona o oduzimanju imovine nije krivična sankcija, već mjera sui generis, kao što je i oduzimanje imovinske koristi iz čl. 94. i 95. KZRS, ali da se mjera oduzimanja imovine iz Zakona o oduzimanju imovine može izreći i kada je osuđenom pravosnažnom presudom izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi predviđena KZRS. Ovo iz razloga što, po ocjeni Vrhovnog suda, pored konkretno pobrojanih sličnosti postoje razlike između njih u pogledu postupka u kojem se izriču, te obima imovine koja se oduzima – prilikom oduzimanja imovinske koristi u smislu KZRS oduzima se samo čista dobit koju je učinilac ostvario izvršenjem krivičnog djela; kod oduzimanja imovine u smislu Zakona o oduzimanju imovine oduzima se imovina stečena iz kriminalnih aktivnosti ukoliko je u očiglednom nerazmjeru sa zakonitim prihodima i ukoliko lice u pitanju ne dokaže da je imovinu steklo na zakonit način.

29. Vrhovni sud je zaključio i da je neosnovana apelanticina tvrdnja da je prekršen princip jednakosti oružja. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud na jednak način tretirao stranke u ovom postupku i svakoj strani je pružio iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na ročištu, pri čemu su prihvaćeni mnogobrojni apelanticini prijedlozi za izvođenje dokaza. Nadalje, ukazano je da je najprije iznijet sadržaj, a zatim data ocjena svakog izvedenog dokaza optužbe i dokaza koji je predlagala apelantica pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te je data i ocjena protivrječnih dokaza. Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je dao mogućnost apelantici da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, pa se ne može zaključiti da je apelantica na bilo koji način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu.

30. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, koje je brižljivo ocijenio i naveo u obrazloženju rješenja, izveo pravilan zaključak da je imovina u Novom Sadu, apelanticino vlasništvo, kupljena od novčanih sredstava stečenih izvršenjem krivičnog djela.

31. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je osnovana apelanticina tvrdnja da je prvostepeno rješenje u dijelu koji se odnosi na imovinu u Banjaluci donijeto na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je u tom dijelu i ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je potpuno zanemario činjenicu da je pravosnažnom presudom (protiv apelanticinog supruga) donijeta odluka o oduzimanju direktne imovinske koristi iz izvršenja krivičnog djela u označenom novčanom iznosu, koji je upotrijebljen za otplaćivanje rate kredita za stan u Banjaluci koji je prvostepenim rješenjem oduzet. Najzad, ukazano je da je prema prvostepenom rješenju od apelantice oduzet označeni novčani iznos koji, prema nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva R. I. koji je prihvaćen kao objektivan i tačan, predstavlja apelanticin zakonit prihod, a da predmet oduzimanja može biti samo imovina koja premašuje zakonit prihod, jer bi u suprotnom institut oduzimanja imovine protivno svojoj prirodi postao kazna.

32. U ponovnom postupku Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 003561 16 K 6-p od 28. juna 2016. godine odbio zahtjev Tužilaštva koji je izmijenjen na ročištu održanom 17. septembra 2015. godine, a kojim je traženo da se od apelantice oduzme imovina, označen novčani iznos. Na to rješenje Tužilaštvo nije izjavilo žalbu pa je ono postalo pravosnažno 9. septembra 2016. godine. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Apelantica je najprije istakla da je prvostepeni sud postupao po odredbama Zakona o oduzimanju imovine, koji u članu 4. propisuje da se shodno primjenjuje ZKPRS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08), a da je u momentu pokretanja i u toku cijelog postupka primjenjivan ZKPRS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske od 15. novembra 2011. godine proglašen neustavnim.

35. Nadalje, apelantica tvrdi da je, pozivajući se na odredbe Zakona o oduzimanju imovine, imovina koja se oduzima i koja je stečena izvršenjem krivičnog djela ona imovina koja je stečena prije pokretanja krivičnog postupka za krivično djelo. S obzirom na to da je postupak oduzimanja imovine protiv nje pokrenut na osnovu presude protiv njenog supruga od 30. novembra 2012. godine, a taj postupak je pokrenut 1. aprila 2009. godine, smatra da je predmet ovog postupka mogla biti samo imovina koja je stečena do 1. aprila 2009. godine.

36. Apelantica smatra da je redovni sud povrijedio Zakon o oduzimanju imovine i prekoračio ovlaštenja koja mu on daje ispitujući imovinu koja nije obuhvaćena odredbama samog zakona, te je uveo institut tzv. proširenog oduzimanja imovine stečene iz krivičnog djela, koji ne poznaje niti jedan zakon u Republici Srpskoj i BiH.

37. Apelantica tvrdi i da nije uživala garancije suđenja pred nepristranim sudom. S tim u vezi je istakla da je u više navrata tražila izuzeće sutkinje O. P., ali da su njeni zahtjevi odbijeni. Apelantica ističe da je sutkinja O. P. sudila i u krivičnom postupku protiv njenog supruga, da je presuda protiv njenog supruga preinačena od Vrhovnog suda u njegovu korist, te da su mnoga krivična djela „pala u vodu“. Apelantica tvrdi da se pristrano postupanje sutkinje O. P. ogledalo u činjenici da je svaki prijedlog Tužilaštva prihvatala bez razmišljanja i ocjene, dok je njene prijedloge odbijala bez adekvatnih razloga. Također tvrdi i da nisu uzete u obzir kao utvrđene i tačne ni činjenice koje su utvrđene u pravosnažnoj presudi protiv njenog supruga. Tvrdi i da je sutkinja O. P. iznijela nekoliko opaski i poređenja s postupkom protiv njenog supruga u kojem je također učestvovala. U prilog tvrdnji o pristranom postupanju apelantica je istakla i da nisu prihvaćeni kao valjani odnosno da su odbijeni dokazi koje je predlagala u prilog tvrdnji o zakonitosti prihoda i imovine njenog supruga i nje. Najzad, istakla je da je iz istih razloga tražila izuzeće i tužioca koji je također postupao i u postupku protiv njenog supruga, ali da su njeni zahtjevi odbijeni.

38. U prilog tvrdnji da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kao i da se radilo o pristranom postupanju, apelantica ističe da su na osnovu istih dokaza koje je predočila i sudovima u RS, nadležni sudovi Republike Srbije donijeli potpuno drugačiju odluku u povodu zahtjeva Tužilaštva za privremeno oduzimanje imovine u Novom Sadu, te da je tu odluku dostavila sudovima RS, ali da je oni nisu ocjenjivali. Također tvrdi i da je sutkinja odbila da prihvati iskaze svjedoka koje je predlagala. Najzad, tvrdi i da je predlagala mnoštvo dokaza u prilog tvrdnji da se radi o zakonitim prihodima nje i njenog supruga, ali da ih je sud odbio kao nevaljane.

39. Nadalje, apelantica je istakla da je proizvoljno određen datum pokretanja finansijske istrage, da su prihvaćeni kao materijalni dokazi dokumenti dostavljeni od organa Republike Srbije bez pečata, kao i bez oznake organa koji ih je primio, te je u opširnim navodima osporila nalaz i mišljenje vještaka R. I. kojeg je angažiralo Tužilaštvo. U vezi s tim je ukazala i na stav Višeg suda u Beogradu koji je u obrazloženju svoje odluke naveo da je taj nalaz nerazumljiv i da se po njemu ne može izvesti pravilan zaključak, te da je pregledniji i preciznije urađen nalaz vještaka Z. kojeg je ona predložila.

40. Apelantica tvrdi da je njen suprug u potpunosti poštovao obavezu iz pravosnažne presude kojom je proglašen krivim, da nije zadržao imovinsku korist koja je utvrđena u iznosu od 35.000,00 KM i koju je uplatio u korist RS, odnosno korist koju je ostvario izvršenjem krivičnog djela je i vratio. Stoga smatra pogrešnim stav Vrhovnog suda prema kojem je mjera oduzimanja imovine sui generis mjera. U prilog navedenom ističe i da je u osporenom rješenju Vrhovni sud obrazložio da je imovina u Novom Sadu kupljena od novčanih sredstava stečenih izvršenjem krivičnog djela u periodu od novembra 2006. do 2008. godine, a što je već presuđeno i za što je njen suprug kažnjen oduzimanjem novčanih sredstva. Zbog toga smatra da nema kažnjavanja izvan same presude njenom suprugu, odnosno da oduzimanje imovine rezultira ponovnim kažnjavanjem za isto krivično djelo protivno članu 4. Protokola broj 7. Najzad, apelantica ističe i da Zakon o oduzimanju imovine ne sadrži odredbe o oduzimanju imovine u inostranstvu.

41. Nadalje, apelantica tvrdi i da je u Zakonu o oduzimanju imovine uveden institut obrnutog tereta dokazivanja porijekla imovine, a što je u suprotnosti sa članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Po njenom mišljenju, analogno pretpostavci nevinosti, i imovina se ima smatrati stečenom iz zakonitih prihoda dok se ne dokaže suprotno. Ona ističe da i u ovom postupku tužilac ima pravo i obavezu da prikuplja dokaze koji govore u prilog i protiv lica protiv kojeg se vodi postupak. Nasuprot tome, kako ističe, tužilac je u konkretnom postupku od početka tvrdio da se radi o imovini stečenoj izvršenjem krivičnog djela, a svi dokazi koje je ona predlagala su odbijeni.

42. Apelantica tvrdi i da je pogrešan i neodrživ stav Vrhovnog suda prema kojem je bez značaja kada je i kojim krivičnim djelom imovina stečena, te da postojanje krivičnog djela ne mora biti ni dokazano. Također, smatra i da je nejasna konstatacija da je predmet oduzimanja novac, te ističe da se u zahtjevu i ne navodi o kojem iznosu novca se radi, već je zahtjev bio usmjeren samo na oduzimanje imovine.

43. Osim toga, apelantica tvrdi i da postupak oduzimanja imovine nije okončan u roku od dvije godine, kako je to određeno članom 29. Zakona o oduzimanju imovine. Smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da se ovaj rok odnosi samo na situacije kada je zahtjev za oduzimanje imovine podnesen na glavnom pretresu, a vlasnik se izjasnio da ga osporava, odnosno da se ne primjenjuje u ostalim situacijama, tj. u slučaju kada je zahtjev podnesen nakon okončanja krivičnog postupka u smislu člana 28. Zakona o oduzimanju imovine.

44. Apelantica smatra i da joj je prekršeno pravo na imovinu jer se redovni sudovi uopće nisu izjasnili o nužnom smještaju, iako je, shodno članu 32. Zakona o oduzimanju imovine, ukazala na potrebu ostavljanja dijela imovine jer je dovedeno u pitanje njeno izdržavanje i izdržavanje njene porodice. Apelantica je ponovila i tvrdnju da joj je imovina oduzeta iako je predočila brojne dokaze o zakonitosti prihoda.

b) Odgovor na apelaciju

45. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u međuvremenu pravosnažno okončan postupak trajnog oduzimanja imovine od apelantice na način da je prvostepeni sud u cjelini odbio zahtjev Tužilaštva za oduzimanje imovine, apelanticino vlasništvo, u Banjaluci. Stoga su neosnovanim ocijenjeni apelanticini navodi da su prekršeni član 32. stav 3. Zakona o oduzimanju imovine i pravo na imovinu.

46. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u ponovnom postupku Rješenjem broj 11 0 K 003561 16 K 6-p od 28. juna 2016. godine, na osnovu člana 32. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine, odbio kao neosnovan zahtjev Tužilaštva koji je izmijenjen na ročištu od 17. septembra 2015. godine, a kojim je traženo da se od apelantice trajno oduzme imovina u označenom novčanom iznosu. Nadalje, ukazano je da Tužilaštvo protiv tog rješenja nije ulagalo žalbu, pa je ono pravosnažno od 9. septembra 2016. godine.

47. Tužilaštvo se u vezi sa svakim od apelanticinih navoda pozvalo na relevantne dijelove iz osporenih rješenja Vrhovnog i Okružnog suda te zaključilo da su neosnovani.

V.Relevantni propisi

48. Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) imovina je skup imovinskih prava i obaveza vlasnika imovine na nepokretnim i pokretnim stvarima; imovinom se smatra i prihod ili druga korist ostvarena neposredno ili posredno iz krivičnog djela, kao i dobro u koje je ona pretvorena ili sa kojim je pomiješana,

b) imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela smatra se imovina učinioca krivičnog djela, vlasnika imovine, stečena prije pokretanja postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog zakona, koja je u očitoj nesrazmjeri sa njegovim zakonitim prihodima; zakoniti prihodi su raspoloživa finansijska sredstva vlasnika imovine za koje je moguće utvrditi zakonitost sticanja, (...)

e) povezanim licima smatraju se članovi porodice fizičkog lica: supružnik, (...) (u daljem tekstu: vlasnik imovine), (...)

Član 4.

Ako odredbama ovog zakona nije posebno propisano, u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 50/03, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08).

Član 5.

(1) Organi nadležni za otkrivanje, oduzimanje i upravljanje imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela su: tužilaštvo, sud, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo unutrašnjih poslova) i Agencija za upravljanje oduzetom imovinom (u daljem tekstu: Agencija).

(2) Nadležnost tužioca i suda u postupku iz stava 1. ovog člana određuje se prema nadležnosti suda za krivično djelo iz koga potiče imovina.

Član 15.

(1) Finansijska istraga pokreće se protiv vlasnika imovine kada postoje osnovi sumnje da ima imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela.

(2) U finansijskoj istrazi prikupljaju se dokazi o imovini i zakonitim prihodima koje je vlasnik imovine stekao, odnosno ostvario prije pokretanja krivičnog postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog zakona, dokazi o imovini koju je naslijedio pravni sljedbenik i dokazi o imovini i naknadi za koju je imovina prenesena na treće lice. Član 21.

(1) Kada postoji opasnost da bi kasnije oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela bilo otežano ili onemogućeno, tužilac može podnijeti zahtjev za privremeno oduzimanje imovine.

(...)

(3) O zahtjevu iz stava 1. ovog člana odlučuje nadležni sud.

Član 28.

(1) Nakon potvrđivanja optužnice, a najkasnije u roku od godinu dana po pravosnažnom okončanju krivičnog postupka, tužilac podnosi zahtjev za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.

(...)

Član 29.

(1) Ako je zahtjev iz člana 28. stav 1. ovog zakona podnesen u toku prvostepenog postupka, sud poziva vlasnika da se na glavnom pretresu izjasni da li će osporavati zahtjev. U slučaju da vlasnik ne dođe na glavni pretres ili se ne izjasni o zahtjevu, smatra se da ne osporava zahtjev.

(...)

(3) Ako se vlasnik izjasni da osporava zahtjev, odluka će se donijeti u posebnom postupku. Ovaj postupak će se okončati u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude kojom je okrivljeni oglašen krivim ili je u smislu člana 3. tačka v) ovog zakona utvrđeno da je ostavilac vlasnik imovine stečene izvršenjem krivičnog djela. (...)

Član 32.

(1) Po okončanju ročišta sud donosi rješenje, kojim usvaja ili odbija zahtjev za trajno oduzimanje imovine.

(...)

(3) Rješenjem iz stava 2. ovog člana sud ostavlja vlasniku dio imovine ako bi bilo dovedeno u pitanje izdržavanje vlasnika ili lica koje je on dužan da izdržava u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku.

(...)

Član 34.

(1) Rješavajući o žalbi, sud može žalbu odbaciti kao nepravovremenu ili nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

(2) Rješenje postaje pravosnažno kada se više ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dozvoljena.

Član 48.

(1) Međunarodna saradnja u cilju oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela ostvaruje se na osnovu međunarodnog sporazuma.

(2) Ako međunarodni sporazum ne postoji ili neka pitanja nisu uređena međunarodnim sporazumom, međunarodna saradnja ostvaruje se na osnovu odredaba ovog zakona.

Član 49.

(1) Međunarodna saradnja, u smislu odredaba ovog zakona, obuhvaća pružanje pomoći u pronalaženju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, zabranu raspolaganja i privremeno ili trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.

(...)

49. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Osnov oduzimanja imovinske koristi Član 94.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzeće se sudskom odlukom kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela, pod uslovima predviđenim ovim zakonom.

Način oduzimanja imovinske koristi Član 95.

(1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koji su pribavljeni krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće - učinilac će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi. (2) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako su ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

50. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(...)

Ne bis in idem Član 4.

Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Prestanak važenja zakona Član 429.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da se primjenjuju Zakon o krivičnom postupku - Prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ”, br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90) sa izmjenama i dopunama ovog zakona objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske”, br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01 i Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) i Zakon o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 100/09), osim ako odredbama ove glave nije drugačije propisano.

VI.Dopustivost

51. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

52. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

53. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 003561 14 Kž 4 od 10. augusta 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 21. augusta 2015. godine, a njen punomoćnik advokat je osporeno rješenje primio 28. augusta 2015. godine. Apelacija je posredstvom punomoćnika advokata podnesena 27. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

54. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

55. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1. i 2. i člana 17. Evropske konvencije, te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

56. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

57. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

58. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke redovnih sudova koje su donijete u postupku u kojem je bilo potrebno odgovoriti na pitanje da li novac kojim je apelantica kupila konkretne nekretnine (u Banjaluci i Novom Sadu, čiji je vlasnik) potječe iz kriminalnih aktivnosti njenog supruga, koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim za konkretno krivično djelo. Nadalje, osporenim odlukama apelantici je trajno oduzeta imovina (nekretnine u Novom Sadu).

59. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Silickienė protiv Litvanije (presuda od 10. aprila 2012. godine, dostupna na: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{"itemid":["001-110261"]}) istakao (vidi stav 45): „(…) da oduzimanje imovine (konfiskacija), shodno radnjama za koje je aplikanticin preminuli suprug bio optužen, na nepovoljan način pogađa aplikanticina imovinska prava i bez sumnje predstavlja miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine (vidi AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. oktobar 1986. godina, stav 65, serija A, broj 108; Arcuri i ostali protiv Italije (dec.), aplikacija broj 52024/99, 5. juli 2001. godine)“. Slijedom navedenog, Evropski sud je istakao (vidi stav 46) da su imovinska prava građanska prava, pa da aplikantica ima pravo da spor u vezi s njenim građanskim pravima bude raspravljen pred sudom.

60. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da se građanski aspekt člana 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjuje i u situaciji kada je apelantu kao trećem licu u postupku koji se ticao odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ protiv drugih lica oduzeta imovina (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 1, dostupna na www.ustavnisud.ba).

61. Rukovodeći se navedenom praksom i okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da apelantica uživa garancije prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije s građanskog aspekta.

62. Apelantica u suštini tvrdi da joj je pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno odnosno pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da joj je uskraćeno pravo na nepristran sud.

63. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

64. U okviru tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju apelantica ustvari tvrdi da joj je onemogućeno da provodi mnogobrojne dokaze, kako navodi, iz kojih proizlazi da se radilo o zakonitim prihodima njenog supruga i nje, a da su redovni sudovi prihvatili i provodili sve dokaze Tužilaštva, pa da je tako povrijeđen princip jednakosti oružja. Također tvrdi da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka kojeg je predložilo Tužilaštvo, iako su njegov nalaz sudovi u Republici Srbiji ocijenili konfuznim i nejasnim, odnosno da su nalaz i mišljenje vještaka kojeg je ona predlagala ocijenili pouzdanim i tačnim, te da je odluke sudova iz Srbije predočila i sudovima u RS, ali da ih oni uopće nisu ocijenili. Na istoj argumentaciji apelantica zasniva i tvrdnju o pristranom postupanju sutkinje Okružnog suda, te postupajućeg tužioca, dodajući pri tom da su i sutkinja i tužilac učestvovali u krivičnom postupku protiv njenog supruga.

65. Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Naime, u svoj praksi Ustavni sud je usvojio stav da slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje pa da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35).

66. Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi koji su to, kako tvrdi, „mnogobrojni dokazi“ koje je predlagala a koje su redovni sudovi odbili da provedu, što nije moguće zaključiti ni iz osporenih odluka. Naime, nasuprot njenim tvrdnjama, u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja detaljno su nabrojani kako dokazi optužbe tako i dokazi koje je apelantica predlagala, detaljno je interpretiran njihov sadržaj, te je izvršena njihova ocjena pojedinačno i u uzajamnoj vezi na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja dati su iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega je svakom od dokaza poklonjena vjera, odnosno zbog čega pojedinim dokazima sud nije mogao pokloniti vjeru ukazivanjem na konkretne okolnosti zbog kojih ih je smatrao kontradiktornim. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Okružni sud izašao iz okvira ovlaštenja koja su mu dodijeljena u okviru slobodne ocjene dokaza. Nadalje, a suprotno apelanticinim tvrdnjama iz osporenog prvostepenog rješenja, proizlazi da je sud odbio da prihvati kao dokaze pismene izjave svjedoka koje je predlagala apelantica, zaključivši da nema mjesta primjeni člana 288. stav 2. ZKPRS (izuzeci od neposrednog provođenja dokaza), ali da apelantici nije bila uskraćena mogućnost da ove svjedoke sasluša pred sudom. Nadalje, Okružni sud je dao relevantne i dovoljne razloge zbog kojih nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojeg je predlagala apelantica, ocjenjujući ga i dovodeći u vezu najprije s iskazima upravo svjedoka koje je predlagala apelantica i ukazujući na kontradiktornosti između tih iskaza i konkretnih nalaza vještaka kojeg je ona predložila, a zatim sa nalazom i mišljenjem vještaka Tužilaštva i drugim dokazima Tužilaštva, slijedom čega je, između ostalog, zaključio da na drugačije utvrđenje ne mogu utjecati odluke sudova iz Republike Srbije koje je apelantica dostavila. Na osnovu navedene ocjene dokaza u postupku u kojem ništa ne upućuje na to da je narušen princip jednakosti stranaka, redovni sudovi su utvrdili odlučnu činjenicu da apelantica nije dokazala da novac koji je upotrijebila za kupovinu nekretnina u Novom Sadu potječe iz njenih legalnih prihoda.

67. Slijedom navedenog ne može se prihvatiti osnovanom ni apelanticina tvrdnja o pristranom postupanju sutkinje odnosno tužioca koja se zasniva na tvrdnjama o povredi principa jednakosti stranaka i ocjeni dokaza. U vezi sa tvrdnjom da je pitanje nepristranosti dovedeno u pitanje zbog činjenice da su ista sutkinja i isti tužilac postupali i u krivičnom postupku protiv njenog supruga, Ustavni sud podsjeća da ta činjenica sama po sebi ne može dovesti u pitanje garancije u pogledu nepristranosti. Naime, ono što je bitno jeste da li se prethodno učešće sutkinje odnosilo na odlučivanje o meritumu predmeta. Sutkinja O. P. učestvovala je u odlučivanju o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanticinog supruga, a u postupku koji je vođen protiv apelantice predmet odlučivanja je bilo pitanje da li je novac kojim je apelantica kupila označene nekretnine proistekao iz kriminalne aktivnosti njenog supruga. Nadalje, ni iz apelanticinih navoda kao ni iz osporenog prvostepenog rješenja ne proizlazi da se zaključci sutkinje O. P. na bilo koji način mogu dovesti u vezu sa njenim zaključcima iz postupka protiv apelanticinog supruga u kojem je također učestvovala, odnosno ocjena činjenica u postupku protiv apelantice jasno se razlikovala od ocjene činjenica u postupku protiv njenog supruga. Pri tom, prema domaćem zakonu, sutkinja O. P. ni na koji način nije formalno obavezana svojim zaključcima iz predmeta protiv apelanticinog supruga u kojem je učestvovala, niti iz svega predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je davala bilo kakve izjave kojim bi prejudicirala predmet postupka protiv apelantice, tj. da li novac kojim je kupila sporne nekretnine potječe iz kriminalnih aktivnosti njenog supruga (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. jula 2013. godine, st. 549-556). Također, prema domaćem zakonu ne postoji zabrana učešća istog sudije odnosno tužioca u obje vrsta postupaka, kako je to ukazao i Vrhovni sud. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala i koristila mogućnost da traži izuzeće postupajuće sutkinje i tužioca, ali da su ti njeni zahtjevi odbijeni kao neosnovani. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelanticine tvrdnje da u postupku pred redovnim sudovima nije uživala garancije u pogledu nepristranog suda.

68. Nadalje, apelantica tvrdi da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

69. Apelantica najprije tvrdi da je prvostepeni sud postupao po odredbama ZKPRS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske proglašen neustavnim. Ustavni sud zapaža da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-16/10 od 15. novembra 2011. godine utvrđeno da nisu u skladu s Ustavom Republike Srpske čl. od 137. do

467. Zakona o krivičnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09), a ne kako apelantica tvrdi ZKPRS objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 53/12. Nadalje, članom 429. ZKPRS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) određeno je da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi, između ostalih, Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09), a prema članu 4. Zakona o oduzimanju imovine, shodno su se imale primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08). Slijedom navedenog, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je prvostepeni sud primjenjujući ZKPRS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) primijenio zakon koji nije u skladu sa Ustavom Republike Srpske.

70. Nadalje, apelantica tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer joj je oduzeta imovina koju je stekla nakon pokretanja krivičnog postupka protiv njenog supruga; uveden je institut tzv. proširenog oduzimanja imovine koji ne poznaje niti jedan zakon u BiH; pogrešan je stav da je mjera oduzimanja imovine iz Zakona o oduzimanju imovine sui generis mjera; da njen suprug nije zadržao imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnog djela i da je vratio kao i da je platio imovinskopravni zahtjev RS, pa da ponovno oduzimanje imovine od nje predstavlja dvostruko kažnjavanje za isto krivično djelo protivno članu 4. Protokola broj 7 Evropske konvencije, pri tom ističući posebno da je Vrhovni sud zaključio da je imovina kupljena u Novom Sadu kupljena od novčanih sredstava koja su stečena izvršenjem krivičnog djela za period od 2006. do 2008. godine za što je i pravosnažno presuđen; da je pogrešan stav da je bez značaja kada je i kojim krivičnim djelom imovina stečena, odnosno da postojanje krivičnog djela ne mora biti ni dokazano; da je pogrešan zaključak da nije nastupila zastarjelost u smislu člana 29. Zakona o oduzimanju imovine; te najzad, da niti jedan zakon u BiH ne poznaje oduzimanje imovine koja se nalazi na teritoriji druge države.

71. Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima na jasan i nedvosmislen način ukazano da su predmetne nekretnine stečene nakon što je protiv apelanticinog supruga pokrenut krivični postupak, ali da je u ovom postupku sporno pitanje bilo da li je novac koji je apelantica iskoristila za njihovu kupovinu proistekao iz kriminalnih radnji njenog supruga. Nadalje, redovni sudovi su dali iscrpne razloge i obrazloženja u prilog tumačenju instituta „proširenog oduzimanja imovine“ pozivajući se na relevantne odredbe Konvencije UN-a i Vijeća Evrope koje je BiH ratificirala (čime su postale dio domaćeg pravnog sistema) i s tim u vezi relevantne odredbe Zakona o oduzimanju imovine (konkretno član 3. stav 1. tačka b) kojim je određeno da se imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela smatra imovina učinioca krivičnog djela, vlasnika imovine, stečena prije pokretanja postupka, a koja je u očiglednom nerazmjeru sa njegovim zakonskim prihodima, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, oba suda su dala iscrpne razloge i obrazloženja u prilog zaključku da se radi o sui generis mjeri, dovodeći je upravo u vezu s mjerom oduzimanja imovinske koristi u smislu KZRS koja je, presudom kojom je proglašen krivim, određena apelanticinom suprugu, te dajući razloge i obrazloženja zbog čega ne postoji prepreka da mjera trajnog oduzimanja imovine iz Zakona o oduzimanju imovine bude određena apelantici. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je mjera oduzimanja imovinske koristi određena apelanticinom suprugu upravo bila i razlog zbog čega je Vrhovni sud ukinuo osporeno rješenje Okružnog suda u dijelu koji se ticao nekretnina u Banjaluci, pa je neosnovana i apelanticina tvrdnja da određivanjem mjere trajnog oduzimanja imovine prema njoj na bilo koji način pokreće pitanje dvostrukog kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, redovni sudovi su dali jasne razloge i obrazloženja zbog kojih se u konkretnom slučaju i ne može primijeniti rok zastarjelosti u smislu člana 29. stav 3. Zakona o oduzimanju imovine, a koji Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5430/14 od 22. maja 2017. godine, tačke 32. i 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Najzad, a u vezi s apelanticinom tvrdnjom da niti jedan zakon u BiH ne poznaje oduzimanje imovine na teritoriji druge države, Ustavni sud ukazuje na ratificirane međunarodne instrumente, kao i relevantne odredbe Zakona o oduzimanju imovine (Glava V Međunarodna saradnja) na koje su se pozvali i redovni sudovi u osporenim odlukama.

72. Nadalje, apelantica tvrdi da je prekršena pretpostavka nevinosti jer Zakon o oduzimanju imovine uvodi institut obrnutog tereta dokazivanja, te da bi se, analogno članu 6. stav 2. Evropske konvencije, imovina trebala smatrati zakonito stečenom dok se ne dokaže suprotno. Ustavni sud zapaža da sama činjenica na koji način je riješeno pitanje tereta dokazivanja u postupcima koji se tiču oduzimanja imovine u vezi s izvršenjem krivičnog djela ne pokreće pitanje garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, naprijed citiranu Silickienė protiv Litvanije, st. 33-35). Osim toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak ticao odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima, a ne utvrđivanja postojanja krivične optužbe protiv nje, kao i da mjera trajnog oduzimanja imovine u Novom Sadu nije rezultirala utvrđivanjem apelanticine krivice za bilo koje krivično djelo. Stoga su apelanticini navodi u ovom dijelu također neosnovani.

73. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno odnosno pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da joj je uskraćeno pravo na nepristran sud.

74. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

75. Apelantica tvrdi da joj je prekršeno i pravo na imovinu jer su redovni sudovi propustili da se izjasne o nužnom smještaju u smislu člana 32. Zakona o oduzimanju imovine i pored toga što je ukazala na potrebu ostavljanja dijela imovine. Također, pozvala se i na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava istaknute u odnosu na povredu prava na pravično suđenje.

76. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda ukinuto rješenje Okružnog suda u dijelu koji se ticao apelanticine imovine u Banjaluci i predmet je vraćen Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. Stoga proizlazi da u trenutku donošenja osporenog rješenja Vrhovnog suda još uvijek nije bilo moguće odlučivati o ostavljanju dijela imovine apelantici kako ne bi bilo dovedeno u pitanje njeno izdržavanje i izdržavanje njene djece, odnosno da je ova apelanticina tvrdnja preuranjena.

77. Nadalje, u odgovoru na apelanticine navode i Vrhovni i Okružni sud su istakli da je postupak protiv apelantice pravosnažno okončan rješenjem Okružnog suda od 28. juna 2016. godine kojim je odbijen kao neosnovan izmijenjeni zahtjev Tužilaštva da se od apelantice trajno oduzmu nekretnine u Banjaluci (stan i garaža). Slijedom navedenog, iako apelantica o ovoj novoj okolnosti u skladu sa članom 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda nije obavijestila Ustavni sud, proizlazi da je bespredmetno ispitivati njen navod da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer su redovni sudovi propustili da joj ostave dio imovine u smislu člana 37. Zakona o oduzimanju imovine, te kad su ponovljeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i zaključeno je da su neosnovani.

Ostali navodi

78. Apelantica tvrdi i da je osporenim rješenjima prekršen član 17. Evropske konvencije. Navedenim članom je određeno: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Tvrdnje o povredi citirane odredbe apelantica zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. Stoga Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na član 17. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

79. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno odnosno pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da joj je uskraćeno pravo na nepristran sud.

80. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

81. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4785/15 (L. S. iz Novog Sada) | Sudska praksa | Aktio