Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3557/17 (H. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3557/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3557/17, rješavajući apelaciju H. S. na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. S.

protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 V 059547 17 Rev od 24. avgusta 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. S.

protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 V 059547 17 Rev od 29. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 21. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 V 059547 17 Rev od 29. juna 2017. godine. Apelant je 11. septembra 2017. godine dopunio apelaciju i osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 V 059547 17 Rev od 24. avgusta 2017. godine U konkretnom slučaju, Rješenjem Vrhovnog suda od 29. juna 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 059547 15 Gž 2 od 2. marta 2016. godine kojim je odbijena apelantova žalba, kao predlagatelja i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 059547 08 V od 17. novembra 2009. godine. Navedenim rješenjem Općinskog suda odbijen je apelantov zahtjev da se prema rješenju Općine Novi Grad Sarajevo od 22. januara 1985. godine određuje naknada apelantu za porodičnu stambenu zgradu, prateće i priključne objekte, infrastrukturnu mrežu i 553 m zemljišta u iznosu od 370.000,00 KM, naknada za poslovne prostorije, izdavanje soba i doprinosa usjeva i nasada (22 godine) po 200,00 KM, za duševne i zdravstvene bolove, patnju i ostalo (preciznije navedeno u izreci drugostepene odluke) iznos od 27.200,00 KM.

2. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je nakon iscrpnog dokaznog postupka i izvršenog uvida u niz odluka, pravilno prvostepeni sud zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev za određivanje naknada za eksproprisane nekretnine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelantu isplaćena naknada po osnovu Sporazuma od 29. marta 1988. godine čiji je potpisnik apelant, kao i potvrde Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo od 14. februara 1983. godine i naloga za isplatu, na koji način je u potpunosti isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da se u vanparničnom postupku ne može odlučivati o zahtjevu za naknadu štete, te da se takav zahtjev može ostvarivati isključivo u parničnom postupku.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine po pravosnažnom rješenju općine Novi Grad od 22. januara 1985. godine apelant zasnovao na činjenicama da organ uprave nije proveo postupak pravično i zakonito, te da je počinjen veliki broj namjernih grešaka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelant zasniva prijedlog na odredbama člana 70. stav 3. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantu, u toku 1987. godine, u potpunosti isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine i da su osim toga dodijeljena dva stana na korištenje – apelantu dodijeljen dvoiposoban stan (preciznije označen i opisan u obrazloženju osporene odluke), a apelantovom sinu dvosoban stan (preciznije označen i opisan u obrazloženju osporene odluke), te da su apelant i njegov sin na tim stanovima stekli svojstvo nosilaca stanarskog prava. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov prijedlog, iz razloga što nema mjesta primjeni odredaba člana 70. stav 3. Zakona o eksproprijaciji. Naime, Vrhovni sud je ukazao da primjena odredaba navedenog člana Zakona o eksproprijaciji dolazi u obzir samo ako naknada nije isplaćena po ranije važećem Zakonu o eksproprijaciji. Imajući u vidu da je sa sigurnošću utvrđeno da je isplaćena cjelokupna naknada za eksproprisane nekretnine u novcu i dodjelom nekretnina, Vrhovni sud je zaključio da je osnovano je odbijen apelantov prijedlog za ponovnu naknadu.

4. Rješenjem Vrhovnog suda od 24. avgusta 2017. godine odbačen je apelantov podnesak. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je naveo da je apelant, podneskom od 15. avgusta 2017. godine zatražio da taj sud donese dopunsko rješenje, ne navodeći tom prilikom odgovarajuće činjenične i pravne razloge za takav prijedlog. Vrhovni sud je ukazao da se takav podnesak ne može smatrati prijedlogom za donošenje dopunskog rješenja, već da apelant osporava revizijsku odluku od 29. juna 2017. godine, što nije dopušteno po odredbama Zakona o parničnom postupku, slijedom čega je apelantov podnesak odbačen.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, pravo na zabranu mučenja), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je Rješenje Vrhovnog suda od 24. avgusta 2017. godine nejasno i nezakonito, jer donošenje dopunskog rješenja nije ograničeno zakonskim odredbama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda od 24. avgusta 2017. godine

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjiv u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koje je apelant koristio u predmetnom postupku. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu Rješenje Vrhovnog suda od 29. juna 2017. godine

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3557/17 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio