Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1416/16 (N. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Doživotno izdržavanje
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1416/16

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1416/16, rješavajući apelaciju Naila Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Naila Hodžića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 113676 15 Rev od 3. februara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113676 11 Gž od 3. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113676 09 P od 10. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nail Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 113676 15 Rev od 3. februara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 113676 11 Gž od 3. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 113676 09 P od 10. juna 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2088/15 od 17. juna 2015. godine (kojom je obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 2423/15, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je 14. maja 2015. godine apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 113676 11 Gž od 3. marta 2015. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav (3) Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 29. januara do 12. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-000868 od 26. maja 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, pobliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo kako je sunosilac stanarskog prava do svoje smrti (20. aprila 2001. godine) bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, to je apelantov zahtjev da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine (do kada se to pravo moglo stjecati) neosnovan, budući da nema pravnog osnova da se utvrdi da su na istom stanu bila dva nosioca stanarskog prava.

Osporeni postupak

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 113676 09 P od 10. juna 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi kako su se, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, stekli uvjeti za prodaju predmetnog stana, pa je tužena kao vlasnik stana i prodavač dužna sa apelantom kao kupcem zaključiti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo za kupoprodajnu cijenu pobliže navedenu u izreci presude, koju će apelant isplatiti certifikatima u cijelosti, u protivnom će presuda u cijelosti nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, pa je tužena dužna trpjeti da se apelant odmah nakon uplate otkupne cijene stana u certifikatima, a na osnovu predmetne presude, upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu.

8. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Mirko Karlovac (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), a nakon njegove smrti njegova supruga Ksenija Poprovanov-Karlovac bila je sunositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu (u daljnjem tekstu: sunositeljica stanarskog prava) do svoje smrti. Nadalje, apelant je u tužbi naveo da je sa nosiocem i sunositeljicom stanarskog prava zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, da je ispunio sve obaveze iz navedenog ugovora, da je kao davalac izdržavanja sa nosiocem i sunositeljicom stanarskog prava kao primaocima izdržavanja živio u zajedničkom domaćinstvu sve dok oni nisu napustili ratno Sarajevo, te da ih je nakon završetka rata vratio u Sarajevo, a zatim su opet, po dogovoru, oni odselili na Vis, Republika Hrvatska, gdje su i umrli. Nadalje, apelant je u tužbi naveo da je nakon smrti nosioca stanarskog prava došlo do problema u realizaciji ugovora o doživotnom izdržavanju, ali je taj nesporazum riješen zajednički, prije smrti sunositeljice stanarskog prava, što je dovelo do povlačenja prethodno podnesene tužbe za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. Također, apelant je u tužbi naveo da je sunositeljica stanarskog prava započela otkup predmetnog stana, ali je prije potpisivanja ugovora o otkupu umrla na Visu, zbog čega smatra da ima pravni interes da nastavi postupak otkupa predmetnog stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva.

9. Konačno, apelant je u tužbi naveo da je podnio tužbu za utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine, te da je njegov tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što je sunositeljica stanarskog prava umrla poslije toga dana (20. aprila 2001. godine), tako da na istom stanu nisu mogla biti dva nosioca stanarskog prava.

10. Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da je tužba neosnovana, s obzirom na to da je sunositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu 8. maja 2000. godine podnijela zahtjev za otkup stana, na kojem postoji stanarsko pravo, pa je tuženi postupajući po podnesenom zahtjevu sa njom zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je u ime sunositeljice stanarskog prava kao kupca potpisao ovlašteni punomoćnik. Nadalje, tužena je u odgovoru na tužbu istaknula da je sunositeljica stanarskog prava Općinskom sudu podnijela zahtjev za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, koji postupak je prekinut i do dana podnošenja odgovora na tužbu nije okončan. Tužena je u odgovoru na tužbu također navela da je apelant 7. juna 2001. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, međutim, taj kupoprodajni ugovor nije zaključen, s obzirom na to da je već bio zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa sunositeljicom stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, tužena je istaknula da apelant nema valjan pravni osnov za korištenje stana, niti pravo na njegov otkup, s obzirom na to da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu do svoje smrti bila sunositeljica stanarskog prava. Pored toga, tužena je u odgovoru na tužbu navela da odredbama ugovora o doživotnom izdržavanju nije ugovoreno da nosilac i sunositeljica stanarskog prava kao primaoci izdržavanja ostavljaju apelantu kao davaocu izdržavanja predmetni stan, već je regulirano da mu se samo ostavlja sva imovina koja se nalazi u stanu, ali ne i stan.

11. Općinski sud je dalje naveo da je 1. januara 1966. godine zaključen ugovor o korištenju stana između nosioca stanarskog prava i Uslužne jedinice za stambene zgrade republičkih organa „Pogon“ Sarajevo, kojim mu je dodijeljen na korištenje predmetni stan, u kojem je živio sa svojom suprugom (sunositeljicom stanarskog prava) do početka rata, odnosno do 1992. godine.

12. Nadalje, da su nosilac i sunositeljica stanarskog prava sa apelantom 9. novembra 1992. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, na osnovu kojeg se apelant kao davalac izdržavanja obavezao da će izdržavati nosioca i sunositeljicu stanarskog prava kao primaoce izdržavanja, a da će mu oni zauzvrat nakon smrti ostaviti svu imovinu koja se nalazi u predmetnom stanu (član 1. navedenog ugovora). Članom 2. navedenog ugovora apelant se kao davalac izdržavanja obavezao čuvati i paziti nosioca i sunositeljicu stanarskog prava, te ih nakon njihove smrti sahraniti i podići im uobičajen nadgrobni spomenik, dok je u članu 5. ugovoreno da zbog bolesti i starosti, nosilac i sunositeljica stanarskog prava, a uz saglasnost apelanta kao davaoca izdržavanja, privremeno otputuju iz BiH, uz obavezu da se po prestanku ratnih djelovanja vrate u mjesto prebivališta.

13. Općinski sud je istakao da je nakon odlaska nosioca i sunositeljice stanarskog prava iz Sarajeva apelant 11. novembra 1992. godine prijavio prebivalište na adresi predmetnog stana u kojem je nastavio da živi, da je apelant za vrijeme rata nosiocu i sunositeljici stanarskog prava koji su boravili na Visu, Republika Hrvatska, slao novac i pakete, da su se oni nakon okončanja rata vratili u Sarajevo, te da je nosilac stanarskog prava sa apelantom 27. maja 1996. godine potpisao izjavu prema kojoj su oni voljni živjeti u zajedničkom domaćinstvu. Nadalje, nakon smrti nosioca stanarskog prava, odnosi između sunositeljice stanarskog prava kao primaoca izdržavanja i apelanta kao davaoca izdržavanja su se poremetili, što je imalo za posljedicu da je sunositeljica stanarskog prava 9. novembra 1999. godine podnijela sudu tužbu za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. Ovaj postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda od 19. oktobra 2004. godine zbog smrti sunositeljice stanarskog prava, te je odlučeno da će se taj postupak nastaviti nakon što nasljednici ili staraoci zaostavštine preuzmu postupak. Općinski sud je naveo da tom sudu nisu ponuđeni dokazi da je taj postupak pravomoćno okončan povlačenjem tužbe, kako to tvrdi apelant.

14. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je nakon smrti nosioca stanarskog prava, sunositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu pokrenula postupak za otkup stana, te da je za potrebe tog postupka dala izjavu prema kojoj sama živi na adresi predmetnog stana, odnosno da nema drugih članova domaćinstva. Istovremeno, Općinski sud je utvrdio da je sunositeljica stanarskog prava dala specijalnu punomoć Zori Sahanić sa ovlaštenjem da u njeno ime zaključi ugovor o kupoprodaji stana te preduzme sve radnje s ciljem uknjižbe predmetnog stana u zemljišnim knjigama. Međutim, sunositeljica stanarskog prava je umrla 20. aprila 2001. godine, a Zora Sahanić je 26. aprila 2001. godine na osnovu navedene specijalne punomoći zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa Vladom FBiH kao prodavcem (iz njenog iskaza slijedi da je odmah po zaključenju ugovora obaviještena da je sunositeljica stanarskog prava umrla). Nadalje, da se apelant nakon smrti sunositeljice stanarskog prava 7. juna 2001. godine obratio tuženoj zahtjevom za otkup stana i da je pri tome priložio ugovor o doživotnom izdržavanju, te ostale dokumente potrebne za otkup predmetnog stana, kao i da je 13. juna 2005. godine podnio zahtjev za nastavak postupka otkupa predmetnog stana, a 6. februara 2006. godine molbu za odgovor na zahtjev.

15. Osim toga, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u prvostepenu presudu od 26. maja 2008. godine na osnovu koje je utvrdio da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

16. Općinski sud je dalje ukazao na odredbu člana 19. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj nosilac stambenog prava na istom stanu može biti samo jedno lice. Nadalje, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojom je propisano da članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti mogu kupiti stan, a da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, smatraju i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od pet godina ako su uselila u taj stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava.

17. Općinski sud je istakao da je nakon smrti sunositeljice stanarskog prava apelant pokušao nastaviti postupak otkupa predmetnog stana, a svoje pravo je temeljio na ugovoru o doživotnom izdržavanju zaključenim sa nosiocem stanarskog prava i odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, pravomoćnom presudom od 26. maja 2008. godine apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu je odbijen tako da je, u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravo na kupovinu predmetnog stana pripadalo sunositeljici stanarskog prava. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja uzeo u obzir činjenicu da je sunositeljica stanarskog prava prije podnošenja zahtjeva za otkup stana podnijela i tužbu za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju sa apelantom, koji je nakon njene smrti prekinut rješenjem od 19. oktobra 2004. godine dok nasljednici ne preuzmu taj postupak, a koji nikada nije pravomoćno okončan. Konačno, Općinski sud je naveo da iz samog sadržaja ugovora o doživotnom izdržavanju proizlazi kako se apelantu nakon smrti nosioca i sunositeljice stanarskog prava ostavlja sva imovinu u stanu, ali ne i predmetni stan.

18. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 113676 15 Rev od 3. februara 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Mirko Karlovac, a da je nakon njegove smrti nosilac stanarskog prava bila njegova supruga kao sunositeljica stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužena priznala svojstvo nosioca stanarskog prava sunositeljici stanarskog prava (Kseniji Poprovanov-Karlovac) sa kojom je zaključen ugovor o kupoprodaji stana. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je nakon smrti sunositeljice stanarskog prava apelant pokušao nastaviti postupak otkupa stana i da je svoje pravo temeljio na odredbama ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa nosiocem stanarskog prava i u skladu sa odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pravomoćnom presudom od 26. maja 2008. godine apelantu odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pravo na kupovinu predmetnog stana pripadalo sunositeljici stanarskog prava shodno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U tom smislu, Kantonalni sud je istaknuo da je sunositeljica stanarskog prava prije podnošenja zahtjeva za otkup stana podnijela i tužbu za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju sa apelantom, koji postupak je nakon njene smrti prekinut rješenjem prvostepenog suda od 19. oktobra 2004. godine i koji nije pravomoćno okončan. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iz samog sadržaja navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju proizlazi kako su apelantu kao davaocu izdržavanja, nakon smrti, nosilac i sunositeljica stanarskog prava ostavili svu imovina u stanu, a ne i predmetni stan.

19. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 113676 15 Rev od 3. februara 2016. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude bio ispod propisanog cenzusa za dopuštanje revizije u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, te da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 237. stav 3. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom stanju, te istakao da je nakon smrti nosilaca stanarskog prava na predmetnom stanu on ostao jedini član porodičnog domaćinstva u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Apelant je naveo da mu prvostepeni i drugostepeni sud i pored proteka roka od pet godina od dana zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju nisu priznali status člana porodičnog domaćinstva iz razloga što je između ugovorenih strana došlo do nesporazuma i podnošenja tužbe za raskid navedenog ugovora, koja je okončana povlačenjem, a potom prekidom postupka. Osim toga, apelant je naveo da prvostepeni i drugostepeni sud odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva pravdaju činjenicom da mu predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju nije ostavljen stan, nego pokretne stvari, što je po njegovom mišljenju irelevantno za konkretnu pravnu stvar. Apelant smatra da na navedeni način nižestepeni sudovi restriktivno i pogrešno primjenjuju i tumače odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu koje odredbe je stekao status člana porodičnog domaćinstva i kome u tom svojstvu, na osnovu člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pripada pravo na otkup stana.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povreda koje apelant navodi, te da je postupak u cijelosti vođen u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i Evropskom konvencijom, primjenom odgovarajućih materijalnih propisa navedenih u obrazloženju presude.

22. Općinski sud je naveo da je razloge za donošenje osporene odluke dao u obrazloženju presude.

23. Tužena je navela da je apelacija neosnovana i nedokazana u odnosu na tuženu. V.Relevantni propisi

24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Član 9.

Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

25. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 19. stav 1.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 113676 15 Rev od 3. februara 2016. godine kojim je kao nedopuštena odbačena njegova revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 113676 11 Gž od 3. marta 2015. godine. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 113676 11 Gž od 3. marta 2015. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud njegove navode ispitati u odnosu na tu presudu.

29. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2423/15, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2088/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je navedena konačna odluka (presuda Kantonalnog suda od 3. marta 2015. godine) apelantu dostavljena 26. marta 2015. godine, a apelacija broj AP 2423/15 podnesena 14. maja 2015. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. I.Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na otkup predmetnog stana, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud dalje zapaža da apelant smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. Ustavni sud prije svega nalazi da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant sa nosiocem i sunositeljicom stanarskog prava 9. novembra 1992. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, nakon čega je nastavio da živi u predmetnom stanu. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je sunositeljica stanarskog prava podnijela sudu tužbu za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, koji postupak je prekinut zbog smrti sunositeljice stanarskog prava i koji nije pravomoćno okončan. Ustavni sud dalje podsjeća da je sunositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu 8. maja 2000. godine podnijela zahtjev za otkup stana, da je sunositeljica stanarskog prava umrla 20. aprila 2001. godine, a Zora Sahanić je 26. aprila 2001. godine na osnovu specijalne punomoći zaključila ugovor o kupoprodaji (iz njenog iskaza slijedi da je odmah po zaključenju ugovora obaviještena da je sunositeljica stanarskog prava umrla), te da se apelant 7. juna 2001. godine obratio tuženoj zahtjevom za otkup stana. Također, Ustavni sud podsjeća da je presudom Općinskog suda od 26. maja 2008. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelant je 6. oktobra 2009. godine podnio predmetni tužbeni zahtjev protiv tužene kojim je tražio da se utvrdi da su se stekli uvjeti za prodaju predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelantov tužbeni zahtjev je osporenim presudama odbijen.

39. Ustavni sud nalazi da odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisuju da svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku prodavatelju, a prodavatelj ga je dužan prodati. Nadalje, Ustavni sud nalazi da odredba člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisuje da i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti mogu kupiti stan, a da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, smatraju i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od pet godina ako su uselila u taj stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava.

40. Dakle, iz navedenih odredaba slijedi pravo nosioca stanarskog prava na otkup stana, pravo i člana užeg porodičnog domaćinstva na otkup stana pod uvjetom da postoji saglasnost nosioca stanarskog prava ili u slučaju njegove smrti, te da su članovi porodičnog domaćinstva i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od pet godina ako su uselila u taj stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je apelant pokušao nastaviti postupak otkupa predmetnog stana, a svoje pravo je temeljio na ugovoru o doživotnom izdržavanju zaključenim sa nosiocem stanarskog prava i odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, pravomoćnom presudom od 26. maja 2008. godine apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu je odbijen tako da je, u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravo na kupovinu predmetnog stana pripadalo sunositeljici stanarskog prava.

42. Apelant tvrdi da je nakon smrti nosilaca stanarskog prava na predmetnom stanu on ostao jedini član porodičnog domaćinstva, a prvostepeni i drugostepeni sud, i pored proteka roka od pet godina od dana zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, nisu mu priznali status člana porodičnog domaćinstva. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbeni zahtjev za otkup predmetnog stana temeljio na odredbi člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko koje „daju“ pravo i članu užeg porodičnog domaćinstva da otkupi stan pod uvjetom da postoji saglasnost nosioca stanarskog prava ili u slučaju njegove smrti. Ustavni sud nalazi da sunositeljica stanarskog prava jeste umrla. Međutim, imajući u vidu da je sunositeljica stanarskog prava pokrenula postupak za otkup stana, te da je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na osnovu specijalne punomoći, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima iz apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je apelantu odbijen postavljeni tužbeni zahtjev, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

II.Pravo na imovinu i pravo na dom

44. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz čl. II/3.f) i i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava, u suštini, veže za tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. III.Zabrana diskriminacije

45. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na imovinu, tj. neosnovanost tih apelacionih navoda, te imajući u vidu da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio relevantne argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1416/16 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio