Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1287/18 (J. K.)
Odluka donesena 14. 03. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1287/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu Josipa Knezovića broj AP-1287/18 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Josipa Knezovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Knezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, podnio je 26. februara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 422104 17 Gži 4 od 14. decembra 2017. godine. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se osporeno rješenje Kantonalnog suda stavilo van pravne snage, a u cilju zaštite apelantovih prava.
2. Apelant je 29. avgusta 1997. godine Osnovnom sudu u Mostaru podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Federacija BiH, Ministarstvo odbrane Mostar, Hrvatsko vijeće odbrane, Uprava za skrb (u daljnjem tekstu izvršenik I) radi izvršenja Rješenja Hrvatske Republike Herceg Bosna, Ministarstvo odbrane, Ured za odbranu Žepče klase 560-02/95-53/01 ur.br. 02-85-6/95-64 od 3. januara 1996. godine. Navedenim rješenjem, te dopunskim rješenjem istog organa od 28. februara 1996. godine apelantu je priznato pravo na ličnu invalidninu od 1. jula 1993. godine do 28. februara 1997. godine u mjesečnom iznosu od 247,56 Kn i od 1. januara 1994. godine do 29. febraura 1997. godine u mjesečnom iznosu od 595,68 Kn kao i poseban dodatak u mjesečnom iznosu od 50% od pripadajuće svote lične invalidnine.
3. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su Rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj I. 348/97 od 2. juna 1998. godine obustavljena sva izvršenja tog suda protiv izvršenika I (uključujući i apelantov predmet), zatim da je navedeno rješenje ukinuto rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, da je apelant podneskom od 23. januara 2012. godine zatražio da se predmet ustupi na nadležno postupanje Općinskom sudu u Žepču, a nakon što je apelant kao izvršenika označio F BiH, Federalno ministarstvo boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik II) Općinski sud u Mostaru se Rješenjem broj 07 58 I 912967 97 I od 20. februara 2014. godine oglasio nenadležnim za provođenje izvršenja, tako da je predmet ustupljen Općinskom sudu u Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) na nadležno postupanje.
4. Nakon što je Općinski sud obustavio predmetni izvršni postupak budući da apelant nije postupio po nalogu suda, a Kantonalni sud žalbu apelanta uvažio i predmet vratio na ponovni postupak Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 422104 17 I 3 od 23. marta 2017. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
5. Odlučujući o prigovoru izvršenika protiv rješenja o izvršenju Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 422104 17 I 3 od 19. juna 2017. godine kojim je odbio prigovor. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, istakao da je prigovor odbio slijedeći upute Kantonalnog suda iz rješenja tog suda od 24. juna 2015. godine iz kojeg proizlazi da je rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj I 398/97 od 18. septembra 1997. godine dozvoljeno izvršenje koje je postalo pravosnažno i izvršno jer nije osporeno od strane izvršenika I, pa u takvim okolnostima prvostepeni sud nije mogao osporavati i ukidati navedeno rješenje Osnovnog suda u Mostaru, odnosno prema stavu tog suda prvostepeni sud nakon pravomoćnosti rješenja o izvršenju nije mogao ispitivati podobnost izvršne isprave. Kako je Općinski sud u cijelosti prihvatio takav stav Kantonalnog suda taj sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi izvršenika donio Rješenje broj 65 0 I 422104 17 Gži 4 od 14. decembra 2017. godine kojim je žalbu uvažio prvostepeno rješenje preinačio, tako što je prigovor izvršenika usvojen i rješenje o izvršenju od 19. juna 2017. godine stavljeno van snage uz ukidanje svih provedenih radnje, te je istovremeno izvršni postupak obustavljen.
7. Nakon što je razmotrio žalbene prigovore Kantonalni sud je utvrdio da su oni osnovani jer rješenjem čije se izvršenje traži izvršenik II nije određen kao izvršenik, odnosno rješenje čije se izvršenje traži ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje.
8. U vezi s tim Kantonalni sud je podsjetio na donosioca rješenja i šta je rješenjem čije se izvršenje traži određeno, te je u vezi s tim istakao da je prvostepeni sud prije određivanja izvršenja bio dužan cijeniti podobnost izvršne isprave za izvršenje, shodno članu 27. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a što je taj sud propustio da učini. Potom je Kantonalni sud citirao odredbu članu 27. stav (1) ZIP-a koja propisuje da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, a u rješenju čije se izvršenje traži nije navedeno ko ima izvršiti utvrđenu obavezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene lične invalidnine, pa se iz tog razloga takvo rješenje ne može smatrati podobnim za izvršenje, u smislu člana 27. stav (1) ZIP-a. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 27. stav (1) ZIP-a pa je primjenom člana 235. stav (1) tačka 3) Zakona o parničnom postupku, u vezi s članom 21. stav (1) ZIP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
9. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština apelacionih prigovora se odnosi na stav Kantonalnog suda koji je svojim rješenjem obustavio izvršenje, iako je prethodnim rješenjem dao jasne naputke o načinu na koji treba pristupiti izvršenju isplate neisplaćene invalidnine koja je apelantu priznata prije 20 godina, pa je na taj način prekršeno načelo pravne sigurnosti. Apelant se u tom pravcu pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP- 1076/09 od 26. januara 2012. godine. Apelant tvrdi da je F BIH pravni slijednik HR HB i da je stoga ona dužna da isplati utvrđenu invalidninu, a Kantonalni sud je tu činjenicu očito zanemario. Usto je apelant ukazao da je u pojedinim slučajevima izvršena isplata zaostalih invalidnina jer su u tim slučajevima redovni sudovi postupali efikasno, a u apelantovom slučaju zbog nerada i proizvoljnog postupanja redovnih sudova ni nakon više od 20 godina izvršni postupak još uvijek nije okončan, pa u tom pravcu apelant ukazuje na kršenje prava na zabranu diskriminacije. Zbog svega navedenog apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje tražeći isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja izvršnog postupka.
10. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant traži da se u cilju zaštite njegovih prava i pravilnog vođenja postupka privremenom mjerom stavi van snage osporeno rješenje Kantonalnog suda.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, da odredi svaku privremenu mjeru za koju smatra da treba da je donese u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud podsjeća da je član 64. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.
14. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere suštinski temelji na prigovorima vezanim za kršenje njegovih ustavnih prava u izvršnom postupku što, kako je već istaknuto, per se ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju, osim prigovora vezanih za kršenje apelantovih ustavnih prava u predmetnom izvršnom postupku i ukazivanje na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda apelant ne nudi nikakve druge relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Shodno navedenom Ustavni sud smatra da apelant nije predočio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman