Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4698/15 (M.Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
  • Zamjena nekretnina
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4698/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4698/15, rješavajući apelaciju M.Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.Š. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056100 15 Rev od 3. septembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056100 14 Gž od 16. decembra 2014. godine, dopunske Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 14. marta 2014. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 14.

marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 27. januara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056100 15 Rev od 3. septembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 056100 14 Gž od 16. decembra 2014. godine, dopunske Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 14. marta 2014. godine, Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 14. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 27. januara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 954/14 od 24. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1665/15 koju je apelant podnio 8. aprila 2015. godine protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 056100 14 Gž od 16. decembra 2014. godine, dopunske Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 14. marta 2014. godine, Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 14. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 27. januara 2014. godine, jer je apelant protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo da podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Natalije Najdenov (prvotužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: prvotužena), Vere Ljolja (drugotužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: drugotužena) i Kliničkog centra Banja Luka (umješač na strani apelanta u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je u periodu od 17. januara do 9. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud, prvotužena i umješač su u periodu od 22. januara do 14. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok drugotužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda od 16. avgusta 2004. godine odbijena je apelantova tužba i odbačen apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere. Međutim, u žalbenom postupku Okružni sud je rješenjem od 13. juna 2006. godine ukinuo navedenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 056100 12 P 2 od 27. januara 2014. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je pravno valjan ugovor o zamjeni stana zaključen u Banjoj Luci 20. septembra 1994. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zamjeni) između apelanta (kao nosioca stanarskog prava na jednoiposobnom stanu u Banjoj Luci, u daljnjem tekstu: predmetni jednoiposobni stan) i M.Lj., pravne prednice drugotužene (kao nositeljice stanarskog prava na trosobnom stanu u Banjoj Luci, u daljnjem tekstu: predmetni trosobni stan), te da se slijedom navedenog utvrdi da je apelant na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom trosobnom stanu. Presudom je dalje odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotužena obaveže da apelantu preda u posjed predmetni trosobni stan, slobodan od lica i stvari, te je obavezan apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je zahtjev prvotužene za naknadu troškova preko dosuđenog dijela odbijen.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza utvrđeno da je rješenjem prednika umješača iz 1972. godine M.Lj., sestri drugotužene i prvotuženoj dodijeljen na zajedničko korišćenje predmetni trosoban stan, te da su 1973. i 1977. godine zaključile ugovore o korišćenju stana. Dalje je naveo da je na prijedlog M.Lj. i prvotužene rješenjem iz 1977. godine određena M.Lj. kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu, te da je prvotuženoj 1992. godine prestao radni odnos kod prednika umješača zbog penzionisanja. Nadalje, istaknuto je da je umješač uputio M.Lj. ponudu za zamjenu predmetnog trosobnog stana za apelantov predmetni jednoiposoban stan na koju je M.Lj. odgovorila zajedno s prvotuženom iskazujući neslaganje sa ponudom. Rješenjem umješača od 1994. godine prvotuženoj je dat na korišćenje treći stan u Banjoj Luci, te je zaključen predmetni ugovor o zamjeni između apelanta i M.Lj. sa datom saglasnosti umješača, nakon čega su zaključili ugovore o korišćenju dodijeljenih stanova. Nakon toga M.Lj. je zamijenila dodijeljeni predmetni jednoiposobni stan sa trećim licem, uz saglasnost davaoca stana na korišćenje, te je 1996. godine umrla. U kasnijem periodu rješenjem nadležnog organa uprave potvrđeno je da je prvotužena nositeljica stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu, nakon čega je u daljnjem postupku apelant iseljen iz navedenog stana. Nadalje, rješenjem nadležnog organa uprave potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom jednoiposobnom stanu koji je vraćen apelantu u posjed. Takođe, odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica je utvrđeno da su prvotužena i M.Lj. bile nositeljice stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu, ali u žalbenom postupku navedena odluka je stavljena van snage i odbijen zahtjev prvotužene za povrat stan, te je apelant podnio prijedlog za reizvršenje nadležnom upravnom organu.

9. Osnovni sud je istaknuo da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1996. godine, pa je ništav, kao protivan prinudnim propisima u smislu člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 3 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Osnovni sud je dalje naveo da je prvotužena osnovano upućivala na odredbu člana 77 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), te da je prvotužena, koja je bila sustanar sa jednom ugovornom stranom, ignorisana od davaoca stana na korišćenje prilikom zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni. Nadalje, ocijenio je i da se prvotužena osnovano pozivala i na odredbu člana 12 ZSO (da jedno lice može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu), jer je nesporna činjenica da je apelant ostvario pravo na vraćanje predmetnog jednoiposobnog stana. Osnovni sud je ocijenio da odluka prednika umješača iz 1977. godine, kojom je M.Lj. okvalifikovana kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu, nije sadržavala odredbu o oduzimanju stečenih prava prvotuženoj, već je isključeno svako dalje rješavanje stambenog pitanja sa drugim stanom, te da je prednik umješača rješenjem odredio M.Lj. kao nositeljicu stanarskog prava, koje bez izmijenjenog ugovora o korišćenju stana nije mijenjalo status prvotužene. Dalje je istaknuo da to da li prvotuženoj, u statusu u kojem je bila ranije i u kojem je trenutno, pripada pravo da ostane na dijelu ili cijelom predmetnom trosobnom stanu nije uticalo na status apelanta, koji je već nosilac stanarskog prava na jednom stanu i koji, slijedom predmetnog ugovora o zamjeni, u okolnostima u kojim je zaključen nije ni mogao steći stanarsko pravo na predmetnom trosobnom stanu. Stoga je Osnovni sud zaključio da je iz izvedenih dokaza proizilazilo da pri zaključivanju predmetnog ugovora o zamjeni nije bilo elemenata dobrovoljnosti, te da je zaključen u vanrednim ratnim okolnostima, pri čemu se M.Lj. i prvotužena, kao pripadnice katoličke vjeroispovijesti, nisu izričito saglasile sa zamjenom većeg stana za manji, niti je zamjena uslijedila na njihov zahtjev. Po mišljenju Osnovnog suda, to što je prednik umješača predmetni trosoban stan 1972. godine dodijelio M.Lj. i protuženoj na zajedničko korišćenje, kada zakonska regulativa to nije nalagala (da imaju sustanarski odnos), i to što su kao nositeljice stanarskog prava zaključile ugovore o korišćenju koji nisu pobijani (niti je apelant aktivno legitimisan da ih pobija), nije upućivalo na pravnu valjanost predmetnog ugovora o zamjeni iz kojeg bi apelant mogao crpiti svoje pravo na tužbu. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio utvrđivanje da je na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom trosobnom stanu, Osnovni sud je istaknuo da se radilo o utvrđivanju činjenica, ali pošto je posljedica odbijanja i odbacivanja ista, odlučeno je kao u izreci presude.

10. Dopunskom presudom Osnovnog suda od 14. marta 2014. godine odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da prvotužena nije stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu. U obrazloženju dopunske presude Osnovni sud je naveo da je i ovaj apelantov zahtjev neosnovan. S tim u vezi, obrazložio je da je prvotužena status nositeljice stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu stekla na osnovu rješenja o dodjeli stana iz 1972. godine i ugovora o korišćenju iz 1973. godine, pri čemu je trebalo imati u vidu i trajanje ekonomske zajednice između prvotužene i M.Lj., kao i činjenicu da je apelant imao stanarsko pravo na predmetnom jednoiposobnom stanu koji je vratio.

11. Rješenjem Osnovnog suda od 14. marta 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na žalbu u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo visinu takse na presudu i na žalbu i mjesečna primanja apelanta (plata) i njegove supruge (penzija), te da apelant nije dokazao da je isključivi obveznik izdržavanja unuke koja živi u zajedničkom domaćinstvu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da plaćanjem sudske takse na presudu ne bi bila dovedena u pitanje egzistencija apelanta i njegove porodice.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 056100 14 Gž od 16. decembra 2014. godine odbijene su apelantove žalbe i potvrđeni presuda Osnovnog suda od 27. januara 2014. godine, dopunska presuda od 14. marta 2014. godine i rješenje od 14. marta 2014. godine, te odbijeni zahtjevi apelanta i prvotužene za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, odnosno sastavljanje odgovora na žalbu.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmetni ugovor o zamjeni ispunjavao formalne uslove za pravnu valjanost propisane članom 32 ZSO. Međutim, kada je u pitanju slobodno izražena volja kao bitan elemenat svakog ugovora, Okružni sud je naveo da je iz sadržaja ponude prednika umješača od 5. septembra 1994. godine (koja je prethodila zaključenju predmetnog ugovora o zamjeni) prozilazilo da je, radi racionalizacije stambenog prostora, M.Lj. ponuđen u zamjenu predmetni jednoiposoban stan. Dalje je naveo da su u izjavi koju su potpisale M.Lj. i prvotužena, a kojom su se izjasnile na navode ponude, istaknule da prednik umješača prilikom upućivanja ponude nije imao u vidu sve relevantne činjenice i da, ukoliko je potrebno vršiti zamjenu stana radi racionalizacije, s obzirom na to da je predmetni trosobni stan dodijeljen objema, pristaju na zamjenu stanova pod uslovom da dobiju po jedan stan koji odgovara njihovim godinama i zdravstvenom stanju i da se na taj način riješi njihovo stambeno pitanje. Stoga je Okružni sud ocijenio da se iz sadržaja navedene izjave nije moglo zaključiti da su M.Lj. i prvotužena pristale na zamjenu stana sa apelantom, odnosno kao prihvatanje ponude od nositeljice stanarskog prava, što je isključivalo dobrovoljnost prilikom zaključenja ugovora. Okružni sud je dalje naveo da u situaciji kada ne postoji izričita izjava o prihvatanju ponuđenog stana u zamjenu, već pod uslovom da im se dodijele dva manja stana, nije se mogla prihvatiti apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen u skladu sa zakonom i da je postojala saglasnost nositeljice stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu za zamjenu za manji. U takvoj situaciji, imajući u vidu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, davalac stana na korišćenje je bio dužan da odluku u pogledu racionalizacije stambenog prostora prepusti opštinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, što nije učinio. Okružni sud je istaknuo da čak i u situaciji da je postupio na način koji propisuje citirani član, takve odluke organa za stambena pitanja, u smislu člana 16 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, bi bile ništave i svako lice čije je stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju stana poništen odlukom iz prethodnog paragrafa može podnijeti zahtjev za povrat stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da predmetni ugovor o zamjeni u konkretnom slučaju nije ispunio uslove za pravnu valjanost, jer nije zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonskim propisima, što je predmetni ugovor o zamjeni činilo ništavim u smislu člana 103 stav 1 ZOO u vezi sa čl. 26 i 28 ZOO.

14. Okružni sud je istakao da se u vrijeme dodjele predmetnog trosobnog stana na korišćenje 1972. godine nisu mogli zasnivati sustanarski odnosi, ali da se nije mogla zanemariti činjenica da je prvotužena u predmetnom trosobnom stanu živjela od 1972. godine, pa sve do zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni 1994. godine. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, ukoliko prvotužena nije mogla biti nosilac stanarskog prava, imala se smatrati članom porodičnog domaćinstva, koje svojstvo je stekla u smislu člana 6 stav 2 ZSO, s obzirom na to da je u predmetnom trosobnom stanu živjela više od 10 godina zajedno sa nositeljicom stanarskog prava. Dalje je istakao da je navedeno svojstvo prvotuženoj dalo osnov da podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, što je prvotužena i učinila, te joj je rješenjem nadležnog organa uprave predmetni trosobni stan vraćen u posjed u kome se i tada nalazila. Okružni sud je ocijenio da se nije mogla prihvatiti apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor o zamjeni pravno valjan i da prvotužena nije mogla imati više prava od nositeljice stanarskog prava (M.Lj.) i da može tražiti prava samo na predmetnom jednoiposobnom stanu ukoliko smatra da joj to pravo pripada. S tim u vezi, obrazloženo je da činjenica da je predmetni trosobni stan prvotuženoj i M.Lj. dodijeljen suprotno tada važećem ZSO, nije moglo značiti da je prvotužena takvim postupanjem lišena bilo kakvih prava na stanu u kome živi duže od 20 godina i koji je, prema stavu Okružnog suda, njen dom u smislu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje je obrazložio da se činjenica da je jedna od njih određena za nositeljicu stanarskog prava nije mogla prihvatiti kao činjenica da druga ne može ostvariti bilo kakva prava na predmetnom trosobnom stanu, niti je navedeno uticalo na pravnu valjanost zaključenog ugovora, jer nije postojala izričita saglasnost M.Lj. kao nositeljice stanarskog prava. Kako je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je predmetni ugovor o zamjeni ništav i odbio zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti zaključenog ugovora, Okružni sud je zaključio da je pravilna i odluka kojom je odbijen zahtjev da je apelant na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom trosobnom stanu. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je stekao stanarsko pravo na zakonom propisan način, Okružni sud je zaključio da apelant nije ni aktivno legitimisan za traženje da prvotužena preda u posjed predmetni trosoban stan, odnosno da se utvrdi da prvotužena nije stekla stanarsko pravo na njemu. Nadalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantovu žalbu u odnosu na rješenje od 14. marta 2014. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na žalbu s obzirom na to da dokazima koji su predočeni sudu apelant nije dokazao da nije u mogućnosti vršiti plaćanje troškova bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 056100 15 Rev od 3. septembra 2015. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju vrijednost spora označena iznosom od 26.000,00 KM, tako da nije prelazio iznos od 30.000,00 KM, iz čega je slijedilo da revizija nije dozvoljena u smislu odredbe člana 237 stav 2 u vezi sa članom 321 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da se nije moglo odlučivati o reviziji u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP, jer su neosnovani apelantovi revizioni navodi da presuda Okružnog suda sadrži drugačiji pravni stav od onog koji je iznesen u presudama ovoga suda br. 118 0 Rev 08 000549 od 15. aprila 2009. godine i 118 0 Rev 07 000014 od 27. januara 2009. godine, po kom osnovu je apelant tražio da se revizija u ovom slučaju dozvoli. S tim u vezi, obrazloženo je da, za razliku od predmetnog spora, u oba pomenuta slučaja u toku dokaznog postupka je utvrđeno da je do zaključenja ugovora o zamjeni stana došlo na način koji nije dovodio u pitanje dobrovoljnost prilikom zaključenja ugovora. Stoga je ocijenjeno da je pravni stav ovoga suda izražen u pomenutim presudama zasnovan na bitno drugačijem činjeničnom stanju, jer predmetni ugovor o zamjeni je zaključen na inicijativu davaoca stana na korišćenje, u postupku racionalizacije stambenog prostora, tako da su citirani stavovi neprimjenjivi na konkretan slučaj.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant opširno navodi i obrazlaže činjenično stanje i primjenu prava, upoređujući i analizirajući stavove iz osporenih presuda sa određenim odlukama Vrhovnog suda navedenim u apelaciji. Apelant ističe da je Vrhovni sud u drugim predmetima zauzeo stav o pitanju zamjene stana od nosioca stanarskog prava, koji nije podudaran sa stavom izraženim u osporenim presudama (koji je različit i u odnosu na prethodno rješenje Okružnog suda kojim je ukinuta prva prvostepena odluka u predmetu), pri tome navodeći i obrazlažući određene presude Vrhovnog suda (br. 118 Rev 07 000 014 od 27. januara 2009. godine - bila predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 1030/09 od 9. novembra 2011. godine, 118 0 Rev 08 000 549 od 15. aprila 2009. godine - bila predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 2078/09 od 6. decembra 2012. godine i Rev-829/05 od 5. januara 2007. godine - bila predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 1445/07 od 16. jula 2009. godine). Tako apelant, između ostalog, tvrdi da je ukazivao na nedozvoljeno raspolaganje prvotužene u toku postupka pred nadležnim organima za povrat stana, te da sudovi nisu mogli zanemariti navedene činjenice kod donošenja odluke po apelantovom zahtjevu za utvrđenje da prvotužena nije nikada stekla stanarsko pravo na predmetnom trosobnom stanu, kao i da je nejasno na osnovu čega je odbijen navedeni zahtjev. Apelant smatra da je Okružni sud iznio proizvoljne zaključke i da je smatrao da prvotužena (koju je prihvatio kao člana porodičnog domaćinstva) ima više prava od nosioca stanarskog prava. Apelant, takođe, ističe da je Okružni sud iznio ključne pravne zaključke koji su potpuno nerazumljivi i koji nisu u skladu sa zakonima i sudskom praksom, te da obrazloženje presude ne zadovoljava ni minimalne standarde iz člana 6 Evropske konvencije.

17. Nadalje, apelant smatra da se Okružni sud pogrešno pozvao na Zakon o prestanku primjene, te da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijene ZSO i ZOO, jer prema usvojenoj sudskoj praksi, samo je sud ovlašćen da ispituje pravnu valjanost ugovora o zamjeni stanova, a irelevantno je da li su raniji nosioci stanarskog prava vratili u posjed stanove pred nadležnim organima uprave (pozvao se na Presudu Vrhovnog suda broj 118 Rev 07 000 014 od 27. januara 2009. godine). Apelant tvrdi da zaključak Okružnog suda da M.Lj. nije dobrovoljno zaključila predmetni ugovor o zamjeni nije mogao proisteći niti iz jednog dokaza iz spisa, te ističe da sud uopšte nije ocijenio izvedene dokaze – iskaze apelanta i određenih svjedoka. Takođe, navodi da mu se oduzima aktivna legitimacija za utvrđenje da prvotužena nije stekla stanarsko pravo na predmetnom trosobnom stanu, te da, suprotno usvojenim pravnim shvatanjima u drugim odlukama Vrhovnog suda, Okružni sud oduzima pravo apelantu da vodi ovaj spor, jer je predmetni jednoiposobni stan vratio u posjed u postupku pred upravnim organom. Takođe, apelant ističe da mu je odbijanjem sudova da ga oslobode plaćanja visokih sudskih taksa onemogućen pristup sudu, jer nijedan njegov mjesečni prihod ne doseže iznos koji je određen da se plati sudska taksa. Apelant, takođe, osporava i rješenje Vrhovnog suda, jer smatra da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio član 237 stav 3 tač. 1 i 2 ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj presudi, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava. Smatra da je za svoj stav dao razloge, te ističe da predmetni ugovor o zamjeni nije ispunio uslove za pravnu valjanost, jer nije zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonskim propisima, što ga čini ništavim u smislu člana 103 stav 1 ZOO u vezi sa čl. 26 i 28 ZOO.

19. Osnovni sud smatra da je apelantu omogućeno pravično suđenje u toku prvostepenog postupka, iznošenje svih činjenica i izvođenje predloženih dokaza.

20. Prvotužena smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu proizvoljna, niti je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. S tim u vezi, prvotužena je detaljno opisala svoje viđenje činjeničnog stanja i predmetnog postupka.

21. Umješač navodi da je tokom postupka bio na strani apelanta zbog toga što je zamjena stanova izvršena na dobrovoljan i zakonit način. Shodno navedenom, umješač se pridružuje apelantovim navodima.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28.

Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103. stav 1.

Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 OUS i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 i 12/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 32. stav 1.

Nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku.

24. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 16/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 2.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 056100 15 Rev od 3. septembra 2015. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 056100 14 Gž od 16. decembra 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu i ostale nižestepene odluke Osnovnog suda osporene ovom apelacijom.

28. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1665/15 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 954/14 od 24. aprila 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 12. februara 2016. godine a prva apelacija je podnesena 8. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova i sticanja statusa nosioca stanarskog prava, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

34. Apelant smatra da su sudovi pogrešno ocijenili dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo, da je obrazloženje osporene presude Okružnog suda nerazumljivo i da ne zadovoljava standarde iz člana 6 Evropske konvencije, te da osporene odluke nisu u skladu sa sudskom praksom. Takođe, apelant ističe da mu je odbijanjem da se oslobodi plaćanja visokih sudskih taksa onemogućen pristup sudu.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

37. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da su sudovi na osnovu izvedenih dokaza utvrdili da je predmetni trosobni stan dodijeljen M.Lj. i prvotuženoj na zajedničko korišćenje za koji su zaključile ugovore o korišćenju, te je u narednom periodu na njihov zahtjev M.Lj. određena kao nositeljica stanarskog prava. Nadalje, utvrđeno je da je u toku 1994. godine zaključen predmetni ugovor o zamjeni između apelanta i M.Lj. Apelant je podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora o zamjeni stanova, utvrđenje da je on na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom trosobnom stanu, utvrđenje da prvotužena nije stekla status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te predaju u posjed navedenog stana apelantu. Odlukama redovnih sudova njegov zahtjev je odbijen.

38. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud u obrazloženju presude ukazao da predmetni ugovor o zamjeni u konkretnom slučaju nije ispunio uslove za pravnu valjanost, jer nije zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonskim propisima, što je predmetni ugovor o zamjeni činilo ništavim u smislu člana 103 stav 1 ZOO u vezi sa čl. 26 i 28 ZOO. Naime, kako ne postoji izričita izjava o prihvatanju ponuđenog stana u zamjenu, nije se mogla prihvatiti apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen u skladu sa zakonom i da je postojala saglasnost nositeljice stanarskog prava na predmetnom trosobnom stanu za zamjenu za manji. Nadalje, ukazao je i da apelant nije dokazao da je stekao stanarsko pravo na zakonom propisan način, da on nije ni aktivno legitimisan za traženje da prvotužena preda u posjed predmetni trosoban stan, odnosno da se utvrdi da prvotužena nije stekla stanarsko pravo na njemu. Osim toga, iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je taj sud razmotrio i ostale apelantove navode o pravnoj i činjeničnoj vezi prvotužene i M.Lj. u odnosu na predmetni trosobni stan, kao i raspolaganje prvotužene u upravnim postupcima, te ocijenio da navedeno nije moglo uticati na zaključak suda, što je šire obrazloženo u činjeničnom dijelu ove odluke. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO i ZSO sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su redovni sudovi zaključili da je predmetni ugovor o zamjeni ništav u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. U odnosu na apelantove navode da osporena odluka nema obrazloženje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio svoj stav, te da je naveo relevantne propise na kojima je zasnovao osporenu odluku i o tome dao detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Pri tome Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Osnovnog i Okružnog suda u pogledu ocjene sprovedenih dokaza, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.

40. Što se tiče apelantovih navoda da su redovni sudovi donosili različite odluke o istom pravnom pitanju, Ustavni sud ističe da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da, prema stanovištu Evropskog suda, principi pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud uočava da je u presudama na koje se apelant pozvao činjenična i pravna situacija drugačija, odnosno da je u tim presudama utvrđeno da su ugovori o zamjeni stanova zaključeni dobrovoljno i na zakonit način. S druge strane, u konkretnom predmetu sudovi su nesporno utvrdili da su se M.Lj. i prvotužene protivile sklapanju predmetnog ugovora o zamjeni stanova, slijedom čega je utvrđeno da predmetni ugovor o zamjeni nije zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonskim propisima, što je predmetni ugovor o zamjeni činilo ništavim u smislu člana 103 stav 1 ZOO u vezi sa čl. 26 i 28 ZOO. Nadalje, mada su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka ukazivali na Zakon o prestanku primjene i analizirali statuse i odnose M.Lj. i parničnih stranaka u smislu odredbi ZSO, nesporno je da su, kako je već rečeno, odluku donijeli na osnovu odredbi ZOO. Dakle, činjenica da je u konkretnom predmetu utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni ništav zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev ne znači, sama po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na jednakost pred sudom, već da su sudovi sudili u skladu sa činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u ovom dijelu osporene odluke, odnosno smatra da nema elemenata koji bi pokretali pitanje principa pravne sigurnosti.

41. U pogledu apelantovog navoda da mu je onemogućen pristup sudu, jer je odbijen njegov zahtjev da se oslobodi plaćanja visokih sudskih taksa budući da nijedan njegov mjesečni prihod ne doseže iznos koji je određen da se plati, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je neosnovana apelantova žalba u odnosu na rješenje od 14. marta 2014. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na žalbu, jer dokazima koji su predočeni sudu apelant nije dokazao da nije u mogućnosti da plati troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Okružni sud meritorno odlučio o apelantovoj žalbi, Ustavni sud ne nalazi da je, zbog plaćanja sudske takse na žalbu, apelantu onemogućen pristup sudu u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 638/04 od 18. maja 2005. godine, tačka 24, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene sprovedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4698/15 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio