Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5125/15 (M.Š.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5125/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5125/15, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. Š. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 06427 15 Gž 2 od 10. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 06427 15 P od 15. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 06427 15 Gž 2 od 10. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 06427 15 P od 15. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Emire Čerić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 25. i 31. januara 2018. godine. Tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 064427 15 P 3 od 15. januara 2015. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 14.511,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tužene radi naknade materijalne štete zbog izvedenih radova i novčanih ulaganja u adaptaciju stana preciznije označenom u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je svoj tužbeni zahtjev temeljio na zapisniku Komisije Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (komisija formirana na apelantov zahtjev) na kojem je konstatovano da vrijednost uloženih novčanih ulaganja iznosi 26.166,75 KM. Osnovni sud je također obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužena bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je predmetni stan dodijeljen apelantu kao privremenom korisniku u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: ZOPPZOKNI), te da je apelant stanovao u predmetnom stanu od 11. oktobra 1994. godine do 17. jula 2001. godine. Također je utvrđeno da je apelant izvršio određene građevinske radove radi sanacije predmetnog stana kako bi ga doveo u stanje uslovno za stanovanje, a da vrijednost uloženih novčanih sredstava prema zapisniku Komisije za utvrđivanje vrijednosti uloženih sredstava za sanaciju predmetnog stana od 15. juna 2000. godine (komisija Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka formirana na apelantov zahtjev) iznosi od 26.166,75 KM, na kojem je apelant i temeljio svoj tužbeni zahtjev. Pored toga, utvrđeno je da je početkom 2003. godine tuženoj vraćen predmetni stan u posjed koji je 12. juna 2003. godine otkupila, a zatim ga prodala.
6. Nadalje, ocjenjujući da je apelant dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je zaključio da je tužena dužna nadoknaditi apelantu materijalnu štetu, te je prihvatajući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka arhitektonsko-građevinske struke Boška Gligića obavezao tuženu da apelantu isplati iznos 14.511,67 KM, shodno odredbama člana 35. ZOPPZOKNI. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je taj sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju navedenog vještaka, ocjenjujući da je u pogledu obima i visine uloženih sredstava u sanaciju predmetnog stana urađen u skladu sa pravilima struke, a posebno imajući u vidu da je u nalazu jasno naznačeno koji troškovi spadaju u nužne, a koji u korisne troškove, a pritom je vještak i na glavnoj raspravi dao jasan odgovor na sporna pitanja stranaka i suda. Osnovni sud je također istakao da visinu uloženih sredstava nije mogao utvrditi na osnovu podataka iz zapisnika Komisije od 15. juna 2000. godine iz razloga što u navedenom zapisniku nisu navedeni radovi koji su izvedeni i vrijednost tih radova odnosno utrošenog materijala, te da apelant ni putem svjedoka nije dokazao da visina uloženih sredstava za sanaciju predmetnog stana iznosi 26.166,75 KM, kako je konstatovano u zapisniku Komisije od 15. juna 2000. godine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 35. ZOPPZOKNI, čl. 154, 155. i 277. ZOO-a, odlučio kao u izreci presude.
7. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 06427 15 Gž 2 od 10. septembra 2015. godine odbio apelantovu žalbu i žalbu tužene te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, ocjenjujući neosnovanost žalbenih tvrdnji, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocjenom izvedenih dokaza u skladu sa odredbama čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izveo zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka arhitektonsko-građevinske struke Boška Gligića apelantu dosudio iznos od 14.511,67 KM, koju odluku u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je istakao da je vještak u svom nalazu koji je detaljno obrazložio na glavnoj raspravi istakao da navedeni iznos predstavlja ukupnu vrijednost izvedenih nužnih radova u predmetnom stanu, a koji radovi odnosno ulaganja predstavljaju nužne troškove da bi se predmetni stan doveo u funkciju i stvorili neophodni uslovi za stanovanje. Također, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant prije useljenja u stan pribavio zapisnik Zavoda za izgradnju Banja Luka od 11. oktobra 1994. godine o stanju u kojem se stan nalazio, pa budući da nije sporno da je apelant izvršio ulaganje svojih ličnih sredstava u sanaciju predmetnog stana na kojem je tužena bila nosilac stanarskog prava i tuženoj predao saniran stan u posjed, koji je nakon toga tužena otkupila i prodala, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu dosudio iznos od 14.511,67 KM jer je i po mišljenju tog suda vještak u svom nalazu jasno naveo da navedeni iznos predstavlja ukupnu vrijednost izvedenih nužnih radova u predmetnom stanu, a koji radovi odnosno ulaganja predstavljaju neophodne troškove da bi se stvorili neophodni uslovi za stanovanje. Okružni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada apelantu „nije dosudio iznos na ime korisnih troškova jer oni imaju takav karakter kojima se povećava vrijednost stana“.
8. U pogledu neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora da prvostepeni sud nije obrazložio činjenicu zašto visinu uloženih sredstava u sanaciju predmetnog stana nije utvrdio na osnovu zapisnika Komisije od 15. juna 2000. godine, odnosno zašto je prihvatio visinu uloženih sredstava prema nalazu i mišljenju vještaka, Okružni sud je zaključio da je suprotno žalbenim prigovorima prvostepeni sud dao potpune i jasne razloge i da je u vezi s tim donio pravilnu odluku koju je u cijelosti prihvatio i taj sud. S obzirom na navedeno, Okružni sud je u skladu sa odredbama čl. 226. i
235. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se izražava nezadovoljstvo osporenim presudama jer su, prema apelantovoj ocjeni, osporene presude pogrešno utemeljene na nalazu i mišljenju vještaka Boška Gligića u kojem je utvrđena vrijednost uloženih sredstava u pogledu nužnih troškova u iznosu od 14.511,67 KM. U vezi s tim, apelant navodi da svi troškovi koje je imao pri sanaciji predmetnog stana spadaju u nužne troškove, a to je iznos na koji glasi tužbeni zahtjev (26.166,75 KM).
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
11. Osnovni sud je naveo da su navodi istaknuti u podnesenoj apelaciji u potpunosti neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 38/98 do 1/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 35.
Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 3. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) (...).
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 06427 15 Gž 2 od 10. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na naknadu štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudama nesporno utvrdili da je apelant bio korisnik predmetnog stana na kojem je tužena bila nosilac stanarskog prava, te da je prije useljenja u stan apelant imao neophodne i nužne troškove radi adaptacije stana (budući da je stan bio devastiran), za koje je prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke investirao iznos od 14.511,67 KM. U vezi s tim, redovni sudovi su osporenim presudama udovoljili tužbenom zahtjevu i obavezali tuženu da shodno odredbama čl. 154, 155. i 210. ZOO-a apelantu nadoknadi uložena sredstva, smatrajući da se radi o naknadi neophodnih troškova koji su prvenstveno bili neophodni i korisni za apelanta kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložili zašto je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu na ime ulaganja njegovih ličnih novčanih sredstava u sanaciju predmetnog stana dosuđen iznos koji je utvrđen nalazom vještaka građevinsko-arhitektonske struke Boška Gligića za koji je utvrđeno da predstavlja ukupnu vrijednost izvedenih nužnih radova u sanaciji predmetnog stana. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova i relevantne odredbe člana 35. ZOPPZOKNI, čl. 154, 155. i
210. ZOO-a na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, pri čemu su jasno dali razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije prihvaćen iznos utvrđen prema zapisniku od 15. juna 2000. godine na čijoj primjeni apelant insistira i u navodima apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje vezano za razloge svojih odluka koje je u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da iz navedenih obrazloženja ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, te osim navoda koje je apelant isticao tokom postupka u apelaciji ne nudi argumente u pravcu kojih bi se moglo dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim.
25. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljne i jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman