Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5125/17 (M. F.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5125/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5125/17, rješavajući apelaciju M. F., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. F.
protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004587 17 U od 27. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 004587 17 U od 27. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) od 6. juna 2017. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv rješenja tužene, Filijala Doboj od 18. januara 2017. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnesen 17. februara 2014. godine.
2. U obrazloženju rješenja tuženog od 6. juna 2017. godine, navedeno je da je odredbama člana 118. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju osiguranik može da podnese nakon prestanka osiguranja, dok je odredbama člana 87. Zakona o PIO propisano da se pravo na starosnu i invalidsku penziju obezbjeđuje nakon prestanka osiguranja. Dalje, navedeno je da je prvostepeni organ pravilno odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju podnesen posredstvom austrijskog nosioca socijalnog osiguranja, s obzirom na to da se apelant u momentu podnošenja zahtjeva za ostvarivanje predmetnog prava nalazio u obaveznom osiguranju u Austriji.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je ukazao, između ostalog, da se u spisu nalazi obrazac austrijskog nosioca osiguranja iz kojeg proizilazi da se apelant nalazio u osiguranju u periodu od septembra do oktobra 2014. godine, te da se radi o „izjednačenom stažu“. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je apelant tek od 1. novembra 2014. godine (kada mu je kod austrijskog nosioca osiguranja prestalo osiguranje, što je utvrđeno rješenjem tog nosioca osiguranja od 16. marta 2015. godine) mogao da podnese zahtjev tuženom za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Okružni sud je naveo da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva zaista bio u osiguranju, slijedom čega je pravilno postupio tuženi kada je odbio apelantovu žalbu. Okružni sud je zaključio da je pobijana odluka rezultat pravilno provedenog postupka, pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilne primjene materijalnog prava, te da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zbog kojih se u skladu sa odredbama člana 10. Zakona o upravnim sporovima može pobijati predmetni upravni akt.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su nadležni organi trebali primijeniti odredbe člana 131. stav 1. Zakona o PIO i priznati mu pravo na penziju od 1. novembra 2014. godine tj. prvog narednog dana nakon prestanka osiguranja, a ne odbiti njegov zahtjev. Apelant smatra da predmetni zahtjev nije riješen u razumnom roku jer je podnesen 17. februara 2014. godine, a riješen je 18. januara 2017. godine, dakle nakon 35 mjeseci, a zakonski rok je dva mjeseca.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da predmetni zahtjev nije riješen u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na dužinu trajanja postupka pred nadležnim organom uprave. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant mogao, ukoliko je smatrao da odluka o njegovom zahtjevu nije donesena u zakonom propisanom roku, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnijeti žalbu drugostepenom upravnom organu, odnosno tužbu nadležnom sudu, zbog nepostupanja nadležnih organa, a što prema stanju spisa nije učinio (apelant se tek u tužbi podnesenoj Okružnom sudu protiv rješenja tuženog od 6. juna 2017. godine žalio na dužinu postupka pred organima uprave, odnosno nakon što su organi uprave odbili njegov zahtjev), te se stoga ovi apelantovi navodi smatraju prima facie neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman