Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5244/15 (M. H. i drugi)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5244/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP- 5244/15 rješavajući apelaciju Munire Husike i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Munire Husike, Kasima Ljubovića, Refije Đokić, Hibe Mehić, Safeta Ganića, Halida Mehića, Fikreta Šahinbegovića, Taiba Mehića, Eneza Stabančića, Rizaha Đokića, Šuhrije Mehić, Abdulaha Mehića, Nazifa Spahića, Fadila Mehića, Jusufa Mehića, Sadete Mehić, Nurudina Mehića, Mirsade Čišije, Kemala Kubata, Bećira Kubure, Latifa Skeledžije i Seade Šahinbegović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 008227 15 Rev od 1.
septembra 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 008227 14 Gž 2 od 19. novembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 008227 06 P od 18. decembra 20913.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Munira Husika, Kasim Ljubović, Refija Đokić, Hiba Mehić, Safet Ganića, Halid Mehić, Fikret Šahinbegović, Taib Mehić, Enez Stabančić, Rizah Đokić, Šuhrija Mehić, Abdulah Mehić, Nazif Spahić, Fadil Mehić, Jusuf Mehić, Sadeta Mehić, Nurudin Mehić, Mirsada Čišija, Kemal Kubat, Bećir Kubura, Latif Skeledžija i Seada Šahinbegović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Kaknja, koje zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijeli su 26. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 008227 15 Rev od 1. septembra 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 008227 14 Gž 2 od 19. novembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 008227 06 P od 18. decembra 20913. godine.
2. Obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nije sadržavala punomoć za zastupanje) od punomoćnika apelanata je zatraženo 9. februara 2018. godine da dopuni apelaciju. Punomoćnik apelanata je 19. februara 2018. godine dopunio apelaciju na način što je dostavio punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Prethodno je Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3355/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na internet adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelacija apelanata, evidentirana kao AP-489/15, podnesena protiv presude Kantonalnog suda 36 0 P 008227 14 Gž 2 od 19. novembra 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 17. oktobra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 036 0 P 06 000 129 od 9. juna 2008. godine, koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 9. decembra 2009. godine, obavezana je tužena da apelantima na ime naknade štete isplati određene novčane iznose, kako je bliže navedeno u izreci te presude.
8. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio presudu broj 36 0 P 008227 06 P od 8. decembra 2013. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda od 19. novembra 2014. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata da im tužena na ime naknade štete isplati određene novčane iznose. U odnosu na preostale tužitelje, ukupno pet od 27 tužitelja, tužbeni zahtjev za naknadu štete je usvojen.
9. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti svoj tužbeni zahtjev utemeljili na činjenici da je tužena, obavljajući radove na eksploataciji laporca na lokalitetu „Greben“ u Kaknju, vršila masovna miniranja koja su prouzrokovala štetu na njihovim objektima, da miniranja usljed kojih im je nastala šteta traju duži vremenski period, da su vršena izvan projekta i elaborata za eksploataciju kamenoloma i da je šteta na objektima vidljiva jer su nastale pukotine na konstruktivnim dijelovima objekata. Stoga su zatražili da im tužena naknadi štetu prema njihovim pojedinačno opredijeljenim tužbenim zahtjevima.
10. Tužena je osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ističući da je eksploatacija laporca i krečnjaka vršena u skladu s tehničkom dokumentacijom i odobrenjima od strane nadležnih državnih organa, uz nadzor Federalne inspekcije za oblast rudarstva i energetike.
11. Imajući u vidu da se kao sporno pitanje u okolnostima konkretnog slučaja postavilo pitanje da li je djelatnost tužene (miniranje) u uzročnoj vezi s oštećenjima na objaktima apelanata, Općinski sud je izveo obiman dokazni postupak, između ostalog vještačenjem Stručnog tima Rudarsko geološko građevinskog fakulteta u Tuzli i građevinskim vještačenjem, te je nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza proizašao zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan samo u odnosu na neke od tužitelja, njih pet, dok je u odnosu na apelante, ukupno 22, primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U tom kontekstu je na ročištu za glavnu raspravu povodom datog pismenog nalaza i mišljenja Stručnog tima vještaka Rudarsko geološko građevinskog fakulteta u Tuzli dato i usmeno izjašnjenje na bitne okolnosti koje se tiču spornog pitanja u vezi ne/postojanja uzročne veze između djelatnosti tužene i nastale štete. Općinski sud je u vezi pomenutog nalaza i mišljenja izveo zaključak da je stručan i objektivan jer je sačinjen na temelju analize odobrene dokumentacije od strane rudarske inspekcije, uz uvid u postojeće stanje na kamenolomu „Greben“ i uvid u postojeće stanje objekata, te da je dao odgovor na sporno pitanje u smislu da je djelatnost tužene, dakle proces miniranja direktno uticao na oštećenja pet objekata na kojima je načinjena šteta, dok su svi ostali objekti među kojima su i objekti apelanata izvan zone mogućih uticaja miniranja. U tom smislu je Općinski sud prije svega naveo sadržaj relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te konstatovao da je na apelantima bio teret dokazivanja činjenica koje im po materijalnom pravu idu u prilog, konkretno da su oštećenja na njihovim objektima nastala usljed seizmičkih efekata zbog miniranja koji su uticali na stabilnost terena a time i na oštećenja objekata. S tim u vezi, Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je od 27 tužitelja (među kojima su bili i apelanti) samo njih pet u postupku dokazalo da je u konkretnim okolnostima postojala mogućnost da je šteta na objektima mogla nastati u vezi s opasnom djelatnošću kojom se bavi tužena. S druge strane, kako je zaključeno, apelanti takvu mogućnost nisu dokazali, pa je samim tim isključena pretpostavka da šteta potiče od opasne djelatnosti tužene, zbog čega tužena u smislu čl. 173. i 174. ZOO u odnosu na apelante ne može biti odgovorna. Općinski sud je također napomenuo da su svi apelanti tvrdili da im je šteta nastala od radnji miniranja koje je provodila tužena i da tužena u postupku nije dokazala da šteta nije nastala od radnji miniranja. Međutim, svi apelanti su bili u obavezi da odgovarajućim dokazima dokažu postojanje mogućnosti da je šteta na njihovim objektima nastala upravo kao posljedica miniranja, a ne da istrajavaju na tezi da tužena nije dokazala da šteta nije nastala kao posljedica njene djelatnosti (miniranja). U tom smislu je Općinski sud, upravo u kontekstu obrazlaganja osnovanosti tužbenog zahtjeva za pet tužitelja (od ukupno 27) u odnosu na koje je tužbeni zahtjev usvojen, istakao da je tužena nastojeći od sebe otkloniti odgovornost za nastanak štete praktično izvedenim dokazima dokazala da je usljed radova miniranja došlo do seizmičkih efekata i potresa tla koji su uzrokovali oštećenja objekata tih pet tužitelja, jer se njihovi objekti nalaze u III, IV i V zoni potresa.
12. S druge strane apelanti nisu dokazali da su oštećenja na njihovim objektima koji su izvan zone mogućih miniranja uzrokovana seizmičkim efektima izazvanim miniranjem, pa su njihovi pojedinačni tužbeni zahtjevi za naknadu štete odbijeni u cjelini.
13. Kantonalni sud je presudom broj 36 0 P 008227 14 Gž 2 od 19. novembra 2014. godine odbio žalbe parničnih stranaka i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio predmet spora odnosno spornu činjenicu koja se tiče uzroka, posljedice i uzročne veze između djelatnosti tužene i nastale štete. U vezi s tim je ponovljeno pravno stanovište prvostepenog suda koji je nakon izvođenja svih predloženih dokaza zaključio da šteta na objektima apelanata nije nastala kao posljedica miniranja odnosno radnji tužene, pa je temeljem člana 16. ZPP-a zaključio da apelanti nisu dokazali da šteta potiče od radnji tužene, zbog čega je tužbeni zahtjev u cjelini odbijen. Kantonalni sud je ocijenio da je stav prvostepenog suda o nedokazanosti odlučnih činjenica pravilan (osim u odnosu na pet tužitelja čiji su tužbeni zahtjevi kao dokazani usvojeni) a svoje uvjerenje o tome prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda opravdao valjanim razlozima (str. 16. i 17. presude) koje je kao svoje i pravilne prihvatio i taj sud. S tim u vezi su ponovljeni zaključci iz pismenih nalaza i mišljenja izvedenih vještačenja koji su sačinjeni primjenom pravila nauke i vještine, te u situaciji kada je vještačenjem utvrđeno da radovi tužene nisu mogli uticati na oštećenja na objektima apelanata, proizilazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da šteta nije nastala radnjama odnosno djelatnošću tužene. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, kako je dalje navedeno, koje je kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud jer ima uporište u sadržaju izvedenih dokaza, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata kao neosnovane. Imajući u vidu da nisu ostvareni žalbeni razlozi niti razlozi iz člana 221. ZPP-a Kantonalni sud je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio.
14. Vrhovni sud je presudom broj 36 0 P 008227 15 Rev od 1. septembra 2015. godine reviziju troje od ukupno 22 apelanta odbio, dok je u odnosu na preostalih 19 apelanata reviziju odbacio kao nedozvoljenu u smislu odredbe iz člana 237. stav 2. ZPP-a jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost revizijskih navoda za troje apelanata ponovio predmet spora te napomenuo da je na spornu okolnost koja se ticala djelatnosti tužene kao eventualnog uzroka štete, provedeno vještačenje u kojem je stručno mišljenje i usmeno pojašnjenje dato od strane Stručnog tima Rudarsko geološko građevinskog fakulteta iz Tuzle. U pomenutom nalazu i mišljenju, kako je ponovio Vrhovni sud, jasno je navedeno da su objekti apelanata izvan mogućih uticaja miniranja. Iz navedenog po ocjeni Vrhovnog suda proizilazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbe iz čl. 154. stav 2, 173. i 174. ZOO kada su odbili pojedinačne tužbene zahtjeve apelanata, jer tužena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi nije odgovorna za štetu koju su apelanti pretrpili na njihovim stambenim objektima. U pogledu neosnovanosti revizijskih prigovora kojima je ukazano na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja iz razloga što se prema tvrdnjama apelanata veza između opasne djelatnosti i nastale štete pretpostavlja, Vrhovni sud je prije svega istakao da je tužbeni zahtjev utemeljen na objektivnoj odgovornosti i da su stoga apelanti u postupku morali dokazati mogućnost da je šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću odnosno dokazati da je opasna djelatnost bila uzrok štete koju su pretrpjeli. Tu odlučnu činjenicu apelanti nisu dokazali, zbog čega je revizija protiv drugostepene presude u odnosu na tri apelanta odbijena odnosno u odnosu na njih 19 odbačena kao nedopuštena.
IV. Apelacija
15. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda odnosno presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbi čl.173. i 177. ZOO kao i pogrešnim tumačenjem pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a. Apelanti naime smatraju da iz odredbe člana 173. ZOO proizilazi da se šteta koja nastane u vezi bavljenja opasnom djelatnošću pretpostavlja i da u tom slučaju tužena strana mora dokazati da je šteta eventualno nastala iz nekog drugog razloga odnosno uzroka. U tom smislu je, u konkretnim okolnostima, njihova obaveza bila da dokažu postojanje štete i njenu visinu, a na tuženoj je bila obaveza da dokaže da šteta nije posljedica njene djelatnosti odnosno radnji miniranja. U tom smislu su se pozvali na stanovište Ustavnog suda izraženo u odluci broj AP-1228/10.
16. Osim toga apelanti ukazuju da su Vrhovni sud i Kantonalni sud morali obrazložiti stav o primjeni pravila o teretu dokazivanja pri objektivnoj odgovornosti za štetu, jer nalazom i mišljenjem Stručnog tima vještaka Rudarsko geološkog fakulteta nije isključena odgovornost tužene za štetu. S tim u vezi ističu da su sudovi koji su donijeli osporene odluke pogrešno ocijenili izvedene dokaze i u pogledu odlučnih činjenica nisu dali adekvatno obrazloženje.
17. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu te predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja odluke pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su apelacijom ukazali, niti da je u osporenoj odluci primjena prava bila proizvoljna.
19. Kantonalni sud smatra da navodi iz apelacije nisu osnovani jer su odluke, osporene predmetnom apelacijom, zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
20. Općinski sud, suprotno stanovištu apelanata, smatra da pri donošenju presude koja je osporena apelacijom nisu povrijeđena prava apelanata, niti je u presudi primjena prava bila proizvoljna. Postupak pred tim sudom je, kako je navedeno, u cjelini proveden na način da nisu prekršena prava apelanata propisana odgovarajućim zakonima i Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tuženi se nije izjašnjavao na navode iz apelacije osim što je obavijestio Ustavni sud da je nad imovinom tuženog otvoren stečajni postupak i da se svi postupci, ukoliko se ne odnose na stečajnu masu, prekidaju.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. [...] (3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprioio nastanku štete.
[...]
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 008227 06 P od 30. juna 2014. godine (protiv koje su apelanti izjavili reviziju), i presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 008227 15 Rev od 1. septembra 2015. godine kojom je u odnosu na tri (od ukupno 22) apelanta i to Hibu Mehić, Fadila Mehića i Sadetu Mehić revizija odbijena, dok je u odnosu na ostale apelante revizija odbačena kao nedozvoljena.
26. Imajući u vidu da su svi apelanti u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, podnijeli apelaciju protiv presude Kantonalnog suda koju je Ustavni sud odbacio kao preuranjenu zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije, te imajući u vidu da navedenom presudom Vrhovnog suda meritorno odlučeno o reviziji troje apelanata (od ukupno 22), proizilazi da je konačna odluka u odnosu na apelante Hibu Mehić, Fadila Mehića i Sadetu Mehić presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 008227 15 Rev od 1. septembra 2015. godine. Navedenu presudu apelanti su putem ovlaštenog punomoćnika primili 29. septembra 2015. godine te kako su protiv te odluke apelaciju izjavili 26. novembra 2015. godine, proizilazi da je apelacija podnesena blagovremeno tj. u roku od 60 dana.
27. S druge strane, navedenom odlukom je u odnosu na ostale apelante (ukupno 19), revizija odbačena kao nedopuštena iz procesnih razloga, pa proizilazi da je u odnosu na njih konačna odluka u predmetnom postupku presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 008227 14 Gž 2 od 19. novembra 2014. godine. Navedenu presudu apelanti su putem ovlaštenog punomoćnika primili 3. decembra 2014. godine i protiv nje su 2. februara 2015. godine, dakle blagovremeno u roku od 60 dana, podnijeli apelaciju evidentiranu pod brojem AP 489/15, koja je odbačena kao preuranjena odlukom o dopustivosti broj AP-3355/14 (vidi, tačka 2. ove odluke). Time su apelanti osigurali mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uslove propisane članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti pobijaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda ukazujući da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud prije svega zapaža da se predmetni postupak pred redovnim sudovima odnosio na naknadu materijalne štete koja proizilazi iz odredaba ZOO, što upućuje na zaključak da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelanata te da stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelanti suštinski ukazuju da im je u postupku koji je okončan osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešnog tumačenja pravila o teretu dokazivanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene presude Vrhovnog suda odnosno Kantonalnog suda zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog spora pred redovnim sudovima bio zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete na stambenim objektima koju je prema njihovim tvrdnjama prouzrokovala tužena baveći se opasnom djelatnošću (radnjama miniranja). Imajući u vidu da je u konkretnim okolnostima bio sporan osnov a zatim i visina tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je na okolnost ne/postojanja osnova tužbenog zahtjeva, dakle da li se šteta na objektima apelanata mogla dovesti u vezu sa opasnom djelatnošću kojom se između ostalog bavi tužena, proveo vještačenje radi utvrđivanja da li su objekti apelanata bili pod mogućim uticajima radnji tužene ili ne. Nakon provedenog vještačenja Stručnog tima Rudarsko geološko građevinskog fakulteta u Tuzli, prvostepeni sud je cijeneći navedeni nalaz kao stručan, objektivan i utemeljen na pravilima struke te analizom i ocjenom svih ostalih izvedenih dokaza, zaključio da tužbeni zahtjevi apelanata (pojedinačni) nisu osnovani jer je samo za pet tužitelja od ukupno 27 (od kojih su 22 apelanti) utvrđeno da je proces miniranja uticao na oštećenja njihovih objekata koji su bili u zoni mogućih uticaja miniranja te da je stoga njihov zahtjev za naknadu štete osnovan. S druge strane, iz izvedenih dokaza je utvrđeno da objekti apelanata nisu bili u zoni mogućih uticaja miniranja te da šteta na njihovim objektima nije nastala radnjama tužene, zbog čega je isključena mogućnost da je eventualna šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću kojom se bavi tužena, pa se na tuženu nisu mogle primijeniti odredbe iz čl. 173. i 174. ZOO na kojima su apelanti insistirali, niti bilo koja druga odredba materijalnog prava. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, imali u vidu sve izvedene dokaze i rezultat cjelokupnog dokaznog postupka, na temelju kojih su zaključili da apelantima ne pripada pravo na naknadu materijalne štete, jer za to ne postoji osnov. Pri donošenju navedenih odluka, redovni sudovi su na dvije odnosno tri instance bili saglasni da apelanti u postupku u svojstvu tužitelja na kojima je u smislu člana 126. ZPP-a bio teret dokazivanja pretpostavke da su oštećenja na njihovim objektima posljedica radnji tužene, nisu dokazali činjenice na kojima su zasnovali svoje zahtjeve, pa je u nedostaku pravnog osnova iz relevantnih odredbi materijalnog prava – ZOO, njihov zahtjev odbijen kao neosnovan u smislu čl. 123. i 126. ZPP-a. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud povodom žalbe i revizije naveli vrlo detaljna obrazloženja za stav koji su zauzeli, potvrđujući prvostepenu presudu, i to povodom svih prigovora koje su apelanti ponovili i u apelaciji.
36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni sud i Kantonalni sud razloge za odbijanje revizije i žalbe obrazložili na način koji ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, pri čemu je navođenjem sadržaja relevantnih odredbi ZOO i ZPP-a jasno obrazloženo zbog čega je pravni stav i odluka prvostepenog suda pravilna.
37. Osim toga, apelacionim navodima je ukazano na pogrešno tumačenje pravila o teretu dokazivanja jer se po mišljenju apelanata šteta koja nastane u vezi bavljenja opasnom djelatnošću pretpostavlja, pa tužena strana mora dokazati da je šteta eventualno nastala iz nekog drugog razloga odnosno uzroka. U tom smislu, apelanti su se pozvali na stanovište Ustavnog suda izraženo u odluci broj AP-1228/10 kojom su, kako smatraju potvrđeni njihovi navodi da su u konkretnom slučaju trebali dokazati samo visinu štete jer se odgovornost tužene kao imaoca opasne stvari pretpostavlja. Ustavni sud napominje da se u navedenoj odluci AP-1228/10 (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1228/10 od 12. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, budući da je u navedenom predmetu odgovornost tužene proizilazila iz Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini u vezi sa relevantnim odredbama ZOO. Bez obzira na to, u navedenoj odluci Ustavni sud je podsjetio (tačka 30.) da se princip objektivne odgovornosti kao deliktne građanskopravne odgovornosti temelji na samom faktu prouzrokovanja štete, odnosno da se pri takvom vidu odgovornosti ne zahtijeva postojanje krivice i da je u takvim okolnostima nužno samo dokazati da je određeno lice prouzrokovalo štetu, iz čega proizilazi da se pri objektivnoj odgovornosti odgovora za štetu, a ne za krivicu. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta i pravilom o teretu dokazivanja, proizilazi da su apelanti kao oštećeni bili u obavezi dokazati štetu i vezu s opasnom stvari odnosno djelatnošću, što su kakao proizilazi iz činjenica predmeta tri apelanta i dokazala, a uzročnost koja se u pogledu nastale štete pretpostavlja je oboriva a ne apsolutna pretpostavka. Imajući to u vidu kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da iako se nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji te se stoga odluka Ustavnog suda AP- 1228/10 ne može primijeniti na konkretan predmet, u toj odluci Ustavni sud se nije bavio analizom i tumačenjem pravila o teretu dokazivanja na način kako apelanti tvrde. Naime, kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u tom predmetu je utvrđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer je tužena ekskulpirana od objektivne odgovornosti za nastalu štetu u vezi sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini.
38. Imajući u vidu sve navedeno, naročito obrazloženja osporenih i konačnih presuda Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u kojima su dati dovoljni, jasni i argumentirani razlozi u kontekstu neosnovanosti žalbenih i revizijskih prigovora koji su u pogledu pogrešne primjene i tumačenja relevantnih odredbi ZOO i ZPP-a pažljivo razmotreni, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
40. Apelanti ukazuju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, konkretno relevantne odredbe ZOO i ZPP-a, pri čemu su navedena jasna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim ili pogrešnim.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava dovode u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.