Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5093/17 (Š. K.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5093/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5093/17, rješavajući apelaciju Šime Kristića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šimo Kristić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 008374 13 Uvp od 31. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šimo Kristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 4. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008374 13 Uvp od 31. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008374 13 U od 19. juna 2013. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 4. februara 2013. godine. Navedenim rješenjem tuženog, odbijena je apelantova žalba, te je poništeno rješenje Službe za opću upravu, civilnu zaštitu i braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac (u daljnjem tekstu: Služba) od 3. oktobra 2011. godine i riješeno tako što je poništeno rješenje Službe od 7. novembra 2006. godine na koje je Ministarstvo za pitanja branitelja Mostar dalo suglasnost protekom roka za reviziju i riješeno tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 30. novembrom 2006. godine.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je odredbama člana 52. stav 1. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica propisano da nalaz i mišljenje ljekarske komisije iz člana 47. stav 3. ovog zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju rješenja propisanog odredbama člana 41. ovog zakona. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja ljekarske komisije za revizioni postupak od 3. avgusta 2011. godine proizilazi da je na osnovu pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju utvrđeno da kod apelanta postoji vojni invaliditet u visini od 50% trajno. Takođe, navedeno je da je nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za revizioni postupak, primjenom člana 52. stav 1. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, poslužio kao razlog za obnovu postupka okončanog rješenjem prvostepenog organa od 7. novembra 2006. godine, pa je riješeno da apelant ispunjava uslove iz člana 3. Zakona za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, poništeno rješenje od 7. novembra 2006. godine i apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta počev od 1. decembra 2006. godine. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je u postupku po apelantovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja prvostepenog organa utvrđeno da priložena medicinska dokumentacija o apelantovom liječenju po osnovu psihičkog oboljenja ne odgovara izvornoj medicinskoj dokumentaciji iz odredaba člana 45. u vezi sa članom 9. stav 5. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, jer su u spis predmeta uloženi nalazi od 10. decembra 1994. godine i 15. januara 1997. godine koji se ne mogu prihvatiti kao validna izvorna medicinska dokumentacija, iz razloga što ne sadrže naziv medicinske ustanove, broj protokola i pečat medicinske ustanove. Isto tako, navedeno je da se nalazi Doma zdravlja Čapljina od 25. marta 1995. i 15. januara 1996. godine, takođe ne mogu prihvatiti kao validna izvorna medicinska dokumentacija, jer ne sadrže broj protokola, kao i nalaz Doma zdravlja Čapljina od 10. marta 1996. godine koji ne sadrži broj protokola i na kome se samo nazire otisak pečata. Pored toga, ukazano je da je Dom zdravlja Čapljina potvrdio da su izvršili provjeru i da su u protokolu specijalističke neuropsihijatrijske ambulante za dostavljene priloge, utvrdili da apelant ne prolazi kroz njihovu evidenciju. Vrhovni sud je ukazao da cijeneći apelantovu medicinsku dokumentaciju na osnovu koje je utvrđena invalidnost, sa aspekta validnosti, a koja se odnosi na PTSP oboljenje, tuženi organ je utvrdio da ta dokumentacija nije validna iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je apelantovu žalbu odbio, poništio naprijed navedena rješenja i riješio tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 30. novembrom 2006. godine. Vrhovni sud je istakao da apelant uz tužbu, a ni u upravnom postupku nije pružio drugu medicinsku dokumentaciju koja bi, eventualno, dovela u sumnju utvrđeno činjenično stanje odnosno koja bi ukazivala da se radi o validnoj medicinskoj dokumentaciji koja se odnosi na oboljenje PTSP i iz koje proizilazi da postoji invalidnost apelanta. Vrhovni sud je zaključio da na rješavanje konkretne upravne stvari nemaju uticaja apelantovi prigovori da su povrijeđene relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku (drugostepeni sud je istakao da nije došlo do povrede odredaba člana 8. stav 1. ovog zakona, jer je apelantu omogućeno da učestvuje u postupku, lično se pojavio pred revizijskom liječničkom komisijom gdje je mogao predati svu medicinsku dokumentaciju koju posjeduje, podnosio žalbu i tužbu, a na njegov zahtjev drugostepeni sud je zakazao i održao javnu raspravu).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka i u suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, odnosno Zakona o upravnom postupku. Apelant ukazuje da mu nije pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima važnim za predmet.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni-propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dali jasne razloge zbog čega smatraju da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, takođe ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5093/17 (Š. K.) | Sudska praksa | Aktio