Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5134/17 (M. Z.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5134/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5134/17, rješavajući apelaciju Miralema Zaimovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miralem Zaimović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 099570 17 Gž od 29. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miralem Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 099570 17 Gž od 29. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 099570 16 P od 28. aprila 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (N. O.) da na ime isplaćene glavnice i zakonskih zateznih kamata isplati apelantu određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je 23. aprila 2014. godine tuženi prodao apelantu putničko motorno vozilo, a da je apelant to vozilo prodao J. A., nakon čega je J. A. motorno vozilo prodao S. K.. Dalje, navedeno je da je predmetno vozilo privremeno oduzeto od S. K. 27. septembra 2017. godine od strane policijskih službenika Jedinice granične policije Bijeljina zbog sumnje na vjerodostojnost broja šasije (trajno oduzeto zbog utvrđenja da je broj šasije falsifikovan i registracija vozila poništena). Apelacioni sud je ukazao da je J. A. podnio tužbu protiv apelanta, te da je presudom Osnovnog suda od 21. juna 2016. godine apelant obavezan da isplati J. A. određeni novčani iznos. Apelacioni sud je naveo da je J. A. podnio tužbu protiv apelanta 13. marta 2015. godine, a da je apelant podnio tužbu protiv tuženog 16. septembra 2016. godine. U vezi s tim, ukazano je da je odredbama člana 508. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da prodavac odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Takođe, ukazano je da je odredbama člana 515. stav 1. ZOO propisano da se pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi istekom godine dana od saznanja za pravo trećeg, dok je stavom 2. propisano da ako je treće lice prije isteka tog roka pokrenulo spor, a kupac pozvao prodavca da se u taj spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom 6 mjeseci po pravosnažno okončanom sporu. Shodno navedenom, Apelacioni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi kada je apelant saznao za pravni nedostatak u pogledu stvari, odnosno da li je tužba podnesena u roku propisanom odredbama člana 515. stav 1. ZOO, dok je za primjenu stava 2. istog člana bilo potrebno utvrditi postojanje pretpostavki iz ove odredbe koje moraju biti kumulativno ispunjene (da je treća osoba unutar roka iz stava 1. pokrenula spor i da je kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa). Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe člana 515. stav 1. ZOO, a da za primjenu stava 2. ovog člana nisu ispunjene pretpostavke. S obzirom na to da je apelant najkasnije do 13. marta 2015. godine saznao za pravni nedostatak predmetnog vozila (J. A. podnio tužbu protiv apelanta), te da apelant nije u roku od jedne godine zatražio sudsku zaštitu, Apelacioni sud je zaključio da je apelantovo pravo prestalo istekom roka od godinu dana od dana saznanja za postojanje prava trećeg lica.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba člana 515. stav 1. ZOO, te ističe da se ova odredba nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Apelant ukazuje da nakon što je kao prodavac, pravosnažnom presudom obavezan da vrati kupoprodajnu cijenu J. A., da je tek tada mogao podnijeti tužbu protiv tuženog i da je tada za apelanta počeo teći rok iz odredaba člana 515. stav 1. ZOO. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5134/17 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio