Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5435/17 (G. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5435/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5435/17, rješavajući apelaciju G. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio G. K.
protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 060967 16 Gž od 18. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. K. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 060967 16 Gž od 18. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđena je prvostepena odluke, kojom je, između ostalog, obavezan apelant da tužiocu (V. L.) na ime duga isplati određeni novčani iznos, kao i da tužiocu naknadi troškove postupka, te je određena sudska mjera obezbjeđenja kojom je zabranjeno apelantu raspolaganje novčanim sredstvima koja ima na svom tekućem računu (bliže opisanom u izreci prvostepene odluke), do novčanog iznosa koji je dosuđen tužitelju, sve do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tačna apelantova tvrdnja da je advokata V. L. (tužitelja u konkretnom sporu, koji je podnio tužbu protiv apelanta jer mu apelant nije platio advokatske usluge koje je pružio apelantu u određenom izvršnom postupku) imenovao samo kao punomoćnika za prijem pismena u određenom izvršnom postupku, ali da je provedenim dokazima utvrđeno da je izvršni sud sva pismena dostavljao tužitelju, kao i da je prihvatio sve radnje koje je taj obavljao u izvršenom postupku u ime i za račun apelanta, koji je u tom predmetu bio tražilac izvršenja. Nadalje, da je tačno i to da izvršni sud nikada nije zatražio od tužitelja da dostavi punomoć od apelanta, kao i da apelant nije dostavio nikakvu punomoć tužitelju za obavljanje određenih radnji. Međutim, da je činjenica da je tužitelj stalno bio u kontaktu sa apelantom, da je apelant bio upoznat sa svim radnjama koje je preduzimao tužitelj, da mu ni jednu radnju nije osporio ili upozorio sud da radnju koju je preduzeo tužitelj smatra nevažećom, nego naprotiv da je iz korespondencije koju su stranke međusobno vodile utvrđeno da je apelant čak tužitelja, ne samo pitao za savjet za neke stvari, nego mu se i zahvaljivao za određene preduzete radnje. Okružni sud je istakao da se ne može prihvatiti ni žalbena tvrdnja da je tužitelj htio da prevari apelanta, kada ga je obavijestio da postoje tri ročišta za licitaciju, obzirom na činjenicu da je tek izmijenjenim Zakonom o izvršnom postupku ukinuto treće ročište za javnu licitaciju, odnosno da su u izvršnom postupku tim zakonom dozvoljena samo dva ročišta. Okružni sud je ocijenio da bez obzira na činjenicu što ne postoji konkretna punomoć tužitelju od strane apelanta za preduzimanje određenih radnji, da iz spisa predmeta jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o poslovodstvu bez naloga. Naime, da je članom 220. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da je poslovodstvo bez naloga vršenje tuđih poslova, pravnih ili materijalnih, bez naloga ili ovlaštenja, ali za račun onoga čiji su poslovi, a radi zaštite njegovih interesa, a da je stavom 2. istog člana propisano, da se vršenje tuđeg posla može nezavisno pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi, a kao što je slučaj u konkretnom sporu. Ukazano je da za poslovođu bez naloga iz nastalog odnosa nastaju određene obaveze i prava, te da su obaveze i pravo poslovođe bez naloga (u ovom slučaju tužitelja) regulisane odredbama čl. 221. - 225. ZOO. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 226. ZOO regulisano pitanje vršenja tuđih poslova protiv zabrane, kojim odredbama je propisano da ko se prihvati tuđeg posla i pored zabrane lica čiji je posao, a za zabranu je znao ili morao znati, nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga. U vezi s tim je navedeno, da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant znao da se tužitelj prihvatio njegovog posla, da mu ni jedan posao nije zabranio da obavi, da nijedan posao koji je tužitelj obavio za njega nije osporio, a da to znači da se saglasio sa svim poslovima koje je tužitelj obavio u izvršnom postupku. Okružni sud je pojasnio da iz navedenih razloga smatra da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta da tužitelju naknadi nužne i korisne troškove za sve one radnje koje je preduzeo u navedenom izvršnom postupku. Takođe je navedeno, da su bili ispunjeni uslovi za određivanje sudske mjere obezbjeđenja iz člana
269. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i dokazao da postoji opasnost da bi bez takve mjere apelant mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, jer bi svoju imovinu mogao otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja, tj. tužitelja. Zatim, da je tužitelj ponudio dovoljno dokaza da je tužbeni zahtjev osnovan, a da je to minimum standarda za izdavanje sudske mjere obezbjeđenja. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je ovlastio tužitelja samo za prijem pismena, te da je prevaren od advokata koji ne zna broj ročišta u izvršnom postupku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman