Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5299/17 (Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5299/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5299/17, rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 037655 16 Pž od 26. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 14. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ip 037655 16 Pž od 26. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijena je apelantkinjina žalba, kao tražioca izvršenja i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 Ip 037655 15 Ip od 16. marta 2016. godine kojim je odlučeno da se smatra da je apelantkinja u cijelosti namirena u svome potraživanju kupnjom pokretnina založnog ovršenika B. B., za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 22,00 KM, a procijenjenih na ukupan iznos od 760.640,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo da su pokretnine založnog ovršenika prodate apelantkinji, kao kupcu i jedinom ponuđaču na drugom ročištu za javnu dražbu i prodaju pokretnina založnog ovršenika, za ukupan iznos od 22,00 KM, odnosno za svaku pokretninu iznos od po 1,00 KM. Općinski sud je naveo da je ukupan dug založnog ovršenika prema apelantkinji, na dan održavanja druge javne dražbe, iznosio ukupno 359.147,40 KM, odnosno isti je bio manji od procijenjene vrijednosti zaplijenjenih pokretnina (procijenjene na iznos od 760.640,00 KM). S obzirom na to da je apelantkinja kupila pokretnine za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 22,00 KM, Općinski sud je naveo da se smatra da je apelantkinja kao kupac i jedini ponuđač u cijelosti namirena u svome potraživanju.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ukazao da nije osnovan apelantkinjin žalbeni navod da je u predmetnom izvršnom postupku namirena fiktivno. Naime, Kantonalni sud je naveo da su pokretnine procijenjene na ukupan iznos od 760.640,00 KM, a da je ukupno potraživanje na dan održavanja ročišta iznosilo 359.147,40 KM (prema pismenom podnesku apelantkinje od 25. januara 2016. godine), pa imajući u vidu da je vrijednost prodatih pokretnina veća od apelantkinjinog potraživanja, to je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je apelantkinja namirena u cijelosti.

4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova koji cijenu od 22,00 KM smatraju dovoljnom za namirenje njenih ukupnih potraživanja, što je u suprotnosti sa odredbama člana 98. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Takođe, apelantkinja ukazuje da se radi o protivzakonitom i fiktivnom namirenju, čime joj je uskraćeno pravo da namiri ostatak potraživanja. Apelantkinja navodi da u prilog tome ide i činjenica da su pokretne stvari otuđene od strane izvršenika, što je utvrđeno u postupku preuzimanja pokretnih stvari u posjed.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantkinja prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositeljica javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencnije, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne odredbe ZIP. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje - namirenje potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, prije svega, ukazao na svoj stav iz Odluke broj U-3/16 od 1. januara 2016. godine prema kojem u principu nijedna odredba ZIP ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi suprotno tumačenje vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je u tom predmetu tražilac izvršenja postao vlasnik založenih izvršenikovih nekretnina, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 195.109,00 KM, koji je daleko veći od iznosa njegovog potraživanja od 72.048,41 KM, a da je redovni sud zaključio da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM (za koji su prodate založene nekretnine). U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da je odredbama člana 98. stav 1. ZIP, na koje se pozvao redovni sud, zaista propisano da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnina, ali da je u konkretnom slučaju redovni sud zanemario da je tražilac izvršenja, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine, slijedom čega je Ustavni sud zaključio da u tom slučaju miješanje u izvršenikovu imovinu nije izvršeno u "skladu sa zakonom" (jer su odredbe člana 98. ZIP primijenjene proizvoljno), što je za posljedicu imalo kršenje izvršenikovog ustavnog prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5299/17 (Razvojna banka Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio