Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-42/18 (Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 14. 03. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-42/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-42/18, rješavajući zahtjev Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću Marić & Co d.o.o. Sarajevo, podnio je 3. januara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 093452 16 Rev od 12. septembra 2017. godine. Apelant je 2. marta 2018. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem testu: Općinski sud) određenog rješenjem o izvršenju broj 65 0 Ip 683719 17 Ip od 28. decembra 2017. godine, po prijedlogu „Bramac krovni sistemi“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj ili tražitelj izvršenja), do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 093452 09 Ps od 26.oktobra 2012. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 093452 13 Pž od 6. septembra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o namjenski oročenom depozitu broj 3837027154 koji je potpisan 31. marta 2008. godine od strane apelanta i Adnana Verem (drugotuženi) u ime i za račun tužitelja, pa se tuženi obavezuju da solidarno isplate tužitelju iznos od 213.426,85 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. marta 2009. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Iz obrazloženja presuda proizilazi da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja sa obrazloženjem da je pravno valjan ugovor o namjenski oročenom depozitu (čije se utvrđenje ništavosti traži), koji je 31. marta 2008. godine potpisan od strane apelanta i Adnana Verem kao prokurista tužitelja jer je po stavu tih sudova prokurista tužitelja ovlašten za zaključenje i preduzimanje svih pravnih poslova i radnji, pa i Ugovora o novčanom depozitu, u ime i za račun davaoca prokure (tužitelja) u smislu čl. 26. i 27. Zakona o privrednim društvima, bez obzira da li su isti ili ne u vezi sa poslovnom djelatnošću davaoca prokure (tužitelja) i upisanog ograničenja u okviru registrovane djelatnosti društva.
3. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud je donio presudu broj 65 0 Ps 093452 16 Rev od 12. septembra 2017. godine kojom je usvojena revizija i nižestepene presude preinačene na način što je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o namjenski oročenom depozitu broj 3837027154, potpisan od strane apelanta i Adnana Verem u ime i za račun tužitelja, pa se tuženi obavezuju da solidarno isplatite tužitelju iznos od 213.426,85 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. marta 2009. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud istakao da su nižestepene presude utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je pozivajući se na odredbe čl. 8. 9. i 26. Zakona o privrednim društvima zaključio da je pobijani ugovor o namjenski oročenom depozitu broj 3837027154, u konkretnim okolnostima slučaja, zaključen protivno prinudnim propisima koji uređuju obavljanje dozvoljene poslovne djelatnosti privrednog društva, obaveznost upisa djelatnosti kojom će se privredni subjekt baviti, konstitutivnost i javnost izvršenih upisa, ovlaštenje prokuriste za sklapanje pravnih poslova i preduzimanje radnji u okviru registrovane poslovne djelatnosti društva i upisanih ograničenja, zbog čega je isti ništav u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i ne obavezuje tužitelja. Naime, Vrhovni sud smatra da ukoliko bi se prihvatio stav nižestepenih sudova da tužitelja kao davaoca prokure obavezuju svi poslovi i radnje koje prokurista u ime i za račun njega zaključi i preduzme, u takvim okolnostima bi defacto došlo do neograničenog „proširenja“ poslovne djelatnosti tužioca (davaoca prokure) i on bi mogao putem prokuriste, da zaključi bilo koji pravni posao, neovisno o djelatnosti kojom se bavi i koja je upisana u registar suda, a što bi bilo protivno odredbama Zakona o privrednim društvima, Zakona o registraciji privrednih subjekata i pravne sigurnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da ništavost pobijanog ugovora ima za posljedicu da je svaka strana iz ništavog ugovora dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, shodno odredbama člana 104. stav 1. ZOO, pa u konkretnim okolnostima proizilazi obaveza tuženih na isplatu iznosa od 213.426,85 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom „suprotno odredbi člana 26. Zakona o privrednim društvima arbitrarno ograničava ovlaštenje prokuriste“. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je „potpuno arbitrarnim tumačenjem zakonskih propisa Vrhovni sud u postupku revizje, neosnovano zaključio da je predmetni ugovor o depozitu ništav čime je i neosnovano obavezao apelanta na isplatu novčanog iznosa iz osporene presude“. Također je naveo da je tužitelj Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje osporene presude Vrhovnog suda, te da je Općinski sud rješenjem broj 65 0 IP 683719 17 Ip od 28. decembra 2017. godine donio rješenje o izvršenju. Protiv navedenog rješenja apelant je 16. januara 2018. godine izjavio prigovor, a 19. januara 2018. godine podnio je Općinskom sudu i zahtjev za odlaganje provođenja postupka izvršenja. S obzirom da je Općinski sud rješenjem od 19. februara 2018. godine odbio apelantov prigovor i zahtjev za odlaganje izvršenja, apelant je naveo da bi mu provođenjem izvršnog postupka po prijedlogu tužitelja mogla biti nanesena nenadoknadiva šteta zbog čega je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odgađa provođenje izvršenja po rješenju broj 65 0 IP 683719 17 Ip od 28. decembra 2017. godine do donošenja odluke po apelaciji.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
8. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelant traži da Ustavni sud zabrani provođenje izvršenja dozvoljenog po prijedlogu tužitelja kao tražioca izvršenja rješenjem od 28. decembra 2017. godine, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
9. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da se donošenje tražene privremene mjere svodi na donošenju odluke o meritumu zahtjeva.
10. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman