Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5171/17 (S. D.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5171/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5171/17, rješavajući apelaciju Suvade Dedić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Suvada Dedić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 081076 15 Rev od 10. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suvada Dedić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 081076 15 Rev od 12. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 081076 10 Gž od 8. aprila 2015. godine kojom je odbijena apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 081076 09 P od 5. marta 2010. godine. Presudom Općinskog suda odbijen je u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla sva prava i obaveze na stanu (preciznije označen i opisan u izreci prvostepene odluke), koja prava po Zakonu o stambenim odnosima ima nosilac stanarskog prava koje je pravo stekao do 6. decembra 2000. godine, što je tuženi (JP BH Pošta Sarajevo d.o.o. Sarajevo) dužan priznati i trpjeti, tj. da ova presuda po svojoj pravosnažnosti zamjeni ugovor o korištenju stana.
2. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je predmetni stan vlasništvo tuženog i da je na osnovu privremenog rješenja od 3. februara 1996. godine dodijeljen apelantkinji na privremeno korištenje. Takođe, navedeno je da je Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) odbacila kao neblagovremen zahtjev za povrat stana ranijeg korisnika stana S. Ć.. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Uprave za stambena pitanja od 2. novembra 2006. godine, u skladu sa odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, dozvoljeno vraćanje stana tuženom (kao davaocu stana na korištenje), te je apelantkinji naloženo iseljenje iz stana (utvrđeno da ga koristi bez pravnog osnova). Kantonalni sud je ukazao da su stupanjem na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova 19. maja 2005. godine propisani uslovi i način vraćanja stana davaocu na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima regulisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje po ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 18d. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima utvrđeno da se stanovi stavljaju pod upravu nadležnog organa za stambene poslove bez obzira da li se radi o napuštenim stanovima ili ne. Kantonalni sud je istakao da je predmetni stan spadao u kategoriju stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove u smislu odredaba člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji zakon je lex specialis u odnosu na Zakon o stambenim odnosima.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nisu ispunjeni uslovi da se usvoji apelantkinjin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da rješenje tuženog od 3. februara 1996. godine na osnovu kojeg je apelantkinja uselila u stan, donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima stavljeno van snage, slijedom čega apelantkinja kao privremeni korisnik nema validan osnov za dalje korištenje stana, odnosno ostvarivanje statusa nosioca stanarskog prava, bez obzira na činjenicu da kao dugogodišnji radnik tuženog koristi taj stan preko deset godina. Vrhovni sud je naveo da tuženi, kao vlasnik stana nakon prestanka statusa ranijeg nosioca stanarskog prava na stanu, nije donio novo rješenje na osnovu kojeg bi apelantkinja, u smislu, relevantnih zakonskih propisa, ostvarila prava na predmetnom stanu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana iz člana 8. Evropske konvencije i zabranu kršenja diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je useljenjem u predmetni stan na osnovu valjanog akta stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja, iako nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana. Apelantkinja smatra da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženjima odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman