Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4165/15 („Unicredit bank“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Stara devizna štednja
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4165/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4165/15, rješavajući apelaciju „Unicredit bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Unicredit bank“ a.d.
Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 114659 15 Rev od 10. juna 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 114659 Gž 2 od 7. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 114659 14 P 2 od 17. aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Unicredit bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. Banja Luka, podnijela je 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 114659 15 Rev od 10. juna 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 114659 Gž 2 od 7. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 114659 14 P 2 od 17. aprila 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Dragomira Prerada (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore u vremenskom periodu od 15. do 25. januara 2018. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 114659 14 P 2 od 17. aprila 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 114659 Gž 2 od 7. oktobra 2014. godine, obavezana je apelantkinja da tužiocu po osnovu stare devizne štednje isplati iznose preciznije označene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je u konkretnoj pravnoj stvari zaključeno da je apelantkinja pasivno legitimisana jer se kao pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka, po osnovu zaključenog ugovora o ulogu na štednju, nalazi u materijalno-pravnom odnosu prema tužiocu koji je kod apelantkinjinog pravnog prednika položio na štednju devizna sredstva, u valutama i iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude. S ciljem konvertovanja stranih valuta u sredstvo plaćanja (konvertibilnu marku) koje se koristi u Republici Srpskoj, određeno je i sprovedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke Slobi Milakoviću, čijem nalazu apelantkinja i tužilac nisu prigovarali. Konverzija je izvršena na osnovu kursne liste Centralne banke BiH na dan izrade nalaza. Ocjenom provedenih dokaza zaključeno je da Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kao ni Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj ne derogira odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) i to odredbu člana 1035 kojom je regulisano zaključenje ugovora o novčanom depozitu. U vezi s tim zaključeno je da su tužilac i apelantkinjin pravni prednik zaključili ugovor o ulogu na štednju u smislu člana od 1043 do 1045 ZOO, te da se apelantkinja kao pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka, koja je s tužiocem zaključila ugovor o ulogu na štednju, dužna pridržavati odredbi tog ugovora i drugoj ugovornoj strani – tužiocu, shodno odredbama zaključenog ugovora o ulogu na štednju i čl. od 1043 do 1046 ZOO, omogućiti raspolaganje deponovanim sredstvima, što apelantkinja nesporno nije učinila.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, donio Presudu broj 71 0 P 114659 15 Rev od 10. juna 2015. godine kojom je reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova koje je doveo u kontekst prigovora pasivne legitimacije koji je istakla apelantkinja, te je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca uz obrazloženje da je apelantkinja kao pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka, pasivno legitimisana u ovom sporu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su postupak, način i rokovi izmirenja obaveza po osnovu stare devizne štednje regulisani Zakonom o izmirenju stare devizne štednje. Pod starom deviznom štednjom, u smislu odredbe člana 2 stav 1 ovog zakona, podrazumijevaju se devizna sredstava kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na dan 31. decembar 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma. Vrhovni sud je ukazao da su identične odredbe sadržane i u čl. 1 i 3 Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. Takođe je naveo da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju entiteti - Federacija Bosne i Hercegovine, te Republika Srpska, kao i Distrikt Brčko (član 1 stav 2 Zakona o izmirenju stare devizne štednje).
8. Vrhovni sud je, suprotno apelantkinjinim revizionim prigovorima, zaključio da navedene odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje ne uzrokuju gašenje prava tužioca da od apelantkinje zahtjeva ispunjenje obaveze zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu, iz člana 1035 stav 2 ZOO u vezi sa čl. od 1043 do 1046 istog zakona, koji je tužilac zaključio s njenim pravnim prednicima. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ove zakonske odredbe imaju se tumačiti samo kao uspostavljanje novog, vanugovornog - ex lege odnosa između imaoca stare devizne štednje i Bosne i Hercegovine, odnosno njenih entiteta, koji prema odredbama tog zakona odgovaraju deviznim štedišama za vraćanje deponovanih novčanih sredstava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da apelantkinja i dalje ostaje u obavezi prema tužiocu jer se ne radi o odnosu kakav se uspostavlja ugovorom po kojem bi Bosna i Hercegovina (ili njeni entiteti i Distrikt Brčko) preuzela predmetne obaveze apelantkinje uz saglasnost tužioca (čl. od 446 do 450 ZOO).
9. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da su uslovi i postupak prodaje i prenosa državnog kapitala u bankama u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (privatizacija banaka) regulisani odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama. Taj postupak privatizacije sprovodi Ministarstvo finansija (član 11 stav 1 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama) koje za svoj rad odgovara Vladi Republike Srpske, a akti i jednog i drugog (Ministarstva i Vlade) doneseni u postupku privatizacije, u smislu odredbe člana 21 istog zakona, konačni su i protiv njih se može pokrenuti upravni spor. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se u parničnom postupku ne mogu preispitivati odluke donesene u postupku privatizacije i analizirati šta je u tom postupku privatizovano - koja pojedinačna potraživanja i koje obaveze. To je, kako navodi Vrhovni sud, bilo predmet raspravljanja i utvrđenja u upravnom postupku pri izradi početnog bilansa stanja sa podbilansima (pasivnim, neutralnim i aktivnim) koji je, po prirodi stvari, bio od uticaja na cijenu po kojoj je tužena privatizovana. Takođe je istakao da se Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama određuju uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama (član 1). O početnom bilansu stanja utvrđuje se vrijednost državnog kapitala banke (član 2 stav 1). Pri tome je ukazao da iz odredbi člana 6 stav 1 tačka 3 Zakona o početnom bilansu stanja i člana 8 istog zakona proizlazi da je svrha navedenog zakona u tome da stvori uslove za utvrđivanje vrijednosti državnog kapitala u bankama, odnosno za izradu početnog bilansa stanja u bankama u postupku privatizacije državnog kapitala, a ne u oslobađanju banaka od obaveze na isplatu štednih uloga. Zakonom o početnom bilansu uređuju se odnosi između banaka i države (entiteta), koji su bez uticaja na obligacioni odnos po osnovu devizne štednje između parničnih stranaka u ovom sporu, slijedom čega apelantkinjino pozivanje na naprijed navedene odredbe Zakona o početnom bilansu i odredbe čl. 19 i 20 istog zakona nije moglo ishoditi drugačiju odluku.
10. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 17 stav 1 i člana 262 stav 1 ZOO, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su apelantkinju obavezali da izvrši obaveze prema tužiocu zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu i na osnovu odredbi člana 1035 stav 2 ZOO u vezi sa čl. od 1043 do 1046 istog zakona.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda apelantkinja je ponovila svoje navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima i, u suštini, smatra da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoji zakonski osnov za pasivnu legitimaciju apelantkinje jer shodno odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, to je obaveza BiH odnosno entiteta.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim te da je, suprotnom apelantkinjinim navodima, taj sud iscrpno i argumentovano obrazložio stav o postojanju pasivne legitimacije apelantkinje u konkretnoj pravnoj stvari. Smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je naveo da su dati jasni i valjani razlozi za osporenu odluku tog suda pri kojim u cijelosti ostaje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima navedenim u osporenoj presudi tog suda, te smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi njenih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 17.
(1)Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Član 1035.
(1) Ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.
(2) Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže deponovanim novcem i dužna je da ga vrati prema uslovima predviđenim u ugovoru.
Član 1043.
(1) Ako je novčani depozit primljen kao ulog na štednju, banka, odnosno štedno-kreditna organizacija izdaje deponentu štednu knjižicu.
(2) Štedna knjižica može biti izdata samo na ime određenog lica ili na donosioca.
Član 1044.
(1) U štednu knjižicu se unose sve uplate i podizanja novca.
(2) Upisi u knjižicu potvrđeni pečatom banke i potpisom ovlašćenog lica su dokaz o uplatama, odnosno podizanjima u odnosima između banke i ulagača.
(3) Suprotan sporazum je ništav.
Član 1046.
Ulozi na štednju mogu biti po viđenju ili oročeni s otkaznim rokom i bez otkaznog roka.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 114659 15 Rev od 10. juna 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 13. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantkinja pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate novčanog iznosa po osnovu stare devizne štednje, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, prije svega razmotrili prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla apelantkinja, te zaključili da on, kao prigovor materijalno-pravne prirode o kojem sud, shodno odredbi člana 293 stav 3 ZPP pazi i po službenoj dužnosti, nije osnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantkinjinih navoda pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP i ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u primjeni procesnog i materijalnog prava. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi obrazložili svoje odluke na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka koji je okončan osporenim presudama. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 411/17 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 411/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud došao do istog zaključka.
27. Dakle, slijedeći sopstvenu praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim i koja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada redovni sudovi u osporenim odlukama nisu proizvoljno primijenili procesno pravo u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije na strani tužene i relevantne odredbe materijalnog prava, o čemu je dato detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman