Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5117/15 (D. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Neovlašteno lice
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5117/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine u predmetu broj AP-5117/15, rješavajući apelaciju Darka Krunića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Krunića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002377 14 U od 9. septembra 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa tim pravom, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Krunića i advokata Jugoslava Milanovića podnesena u ime Svetozara Krunića, Željka Krunića, Gorana Krunića, Zdravka Krunića, Slaviše Krunića, Ljubiše Krunića, Radmile Krunić i Ljiljane Toplek odnosno apelacija u ime Svetozara Krunića, Željka Krunića, Gorana Krunića, Zdravka Krunića, Slaviše Krunića, Ljubiše Krunića, Radmile Krunić i Ljiljane Toplek, podnesene protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002377 14 U od 9. septembra 2015. godine, kao i dopuna apelacije advokata Jugoslava Milanovića u ime Darka Krunića i Svetozara Krunića, zato što su ih podnijela neovlaštena lica.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Krunića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002377 14 U od 9. septembra 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Krunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, je u svoje ime i u ime Svetozara Krunića (u daljnjem tekstu: S.K.), te Željka Krunića, Gorana Krunića, Zdravka Krunića, Slaviše Krunića, Ljubiše Krunića, Radmile Krunić i Ljiljane Toplek (daljnjem tekstu: ostala lica) podnio je 18. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 002377 14 U od 9. septembra 2015. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove Republike Srpske Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/476-125/13 od 27. oktobra 2014. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove Republike Srpske – područna jedinica Trebinje (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.47/476-29/10 od 30. aprila 2014. godine.
2. Apelant je 24. marta 2016. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije. Budući da je apelacija potpisana samo od strane apelanta, a ne i od strane S.K. i ostalih lica, te da apelant uz apelaciju i dopunu apelacije, nije dostavio punomoć za zastupanje S.K. i ostalih lica u postupku pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom 20. oktobra 2017. godine od apelanta je, u skladu sa članom 22. Pravila suda, zatraženo da u roku od 8 dana od prijema tog dopisa otkloni navedeni nedostatak. Advokat Jugoslav Milanović (u daljnjem tekstu: advokat) je 25. i 30. oktobra 2017. godine dostavio Ustavnom sudu dopune apelacije sa istim sadržajem kao i u apelaciji koju je podnio apelant (s tim da su te dopune apelacije potpisane i od strane apelanta i od strane advokata, te ovjerene žigom advokata), kao i podneske naslovljene kao „punomoć“ za zastupanje apelanta, S.K. i ostalih lica. Međutim, iz sadržaja navedenih podnesaka ne proizilazi da se radi o posebnoj punomoći za zastupanje apelanta, S.K. i ostalih lica u postupku pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda. Advokat je 8. novembra 2017. godine u ime apelanta i S.K. dostavio još jednu dopunu apelacije, (koja nije potpisana od strane apelanta i S.K. i u prilogu koje nije dostavljena punomoć).
3. Područna jedinica je, odlučujući u ponovnom postupku po zahtjevu apelanta, S.K. i ostalih lica, donijela rješenje broj 21.47/476-29/10 od 30. aprila 2014. godine, kojim je odbijen kao neosnovan njihov zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji broj 04/III-177/1-1960 od 14. marta 1961. godine.
4. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je u provedenom postupku utvrđeno da su predmetne nekretnine (i to tri precizirane k.č. - parcele, upisane u preciziranom zk.ul.) rješenjem o eksproprijaciji Narodnog odbora Sreza Mostar broj 04/III-177/1-1960 od 14. marta 1961. godine eksproprisane za potrebe Državnog sekretarijata za poslove narodne odbrane, a u svrhu izgradnje vojnih objekata, kao i da su vlasnici tih nekretnina sa korisnikom eksproprijacije zaključili sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine. Zatim, utvrđeno je da se predmetne nekretnine nalaze u krugu bivše kasarne, ograđene žičanom ogradom visine 2m i da po nalazu građevinskog stručnjaka čine neodvojivi dio kruga kasarne, te da se na prvoj i drugoj parceli nalaze objekti (magacini) koji su služili za potrebe JNA, dok na trećoj parceli nema objekata, ali da je ta parcela bila u službi redovne upotrebe objekata koji se nalaze u krugu kasarne. Imajući u vidu navedeno, ocijenjeno je da su predmetne nekretnine služile za potrebe JNA, što, kako je obrazloženo, pokazuju postojeći objekti na dijelovima parcela odnosno da su bile u službi redovne upotrebe drugih objekata koji se nalaze u krugu kasarne, kao i za redovnu i posebnu stratešku obuku vojnika i starješina. Shodno tome, zaključeno je da su predmetne nekretnine u zakonom predviđenom roku privedene namjeni u skladu sa članom 43. Zakona o sredstvima i finansiranju u JNA („Službeni glasnik SFRJ“, broj 53/84). Konstatovano je da je u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji bio u primjeni Zakon o eksproprijaciji (“Službeni list FNRJ“, broj 12/57), po kojem je zakonu, shodno uputama drugostepenog organa, predmetna upravna stvar treba biti riješena. Ukazano je da je odredbom člana 34. stav 3. tog zakona propisano: „Na zahtjev ranijeg sopstvenika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako, korisnik eksproprijacije u roku od dvije godine od pravosnažnosti toga rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu, ukoliko ovim zakonom za pojedine slučajeve nije drukčije određeno“. Takođe, ukazano je da je stav 4. istog člana propisano: „Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji sopstvenik može staviti i po isteku dvije godine od pravosnažnosti toga rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove“. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da se nisu ispunili uslovi iz člana 34. st. 3. i 4. Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list FNRJ“, broj 12/57).
5. Odlučujući o žalbi koju su apelant i ostala lica podnijeli protiv rješenja Područne jedinice, Republička uprava je donijela rješenje broj 21.05/476-125/13 od 27. oktobra 2014. godine kojim je žalbu odbila kao neosnovanu.
6. U obrazloženju rješenja je ocijenjeno da je odluka prvostepenog organa pravilna i zakonita. Ukazano je da iz izjave vještaka geodetske struke na raspravi održanoj 17. maja 2013. godine proizilazi da se sve parcele nalaze u krugu kasarne, te da su na prve dvije parcele postojali objekti koje je izgradila vojska, kao da postoje i danas i da su u krugu kasarne služile za potrebe vojske. Konstatovano je da je taj vještak izjavio i da je treća parcela neizgrađena i cijelom svojom površinom slobodna, a da je na prvoj parceli zauzet njen sjevernozapadni dio u površini manjoj od 1/3 i da je taj objekat po regulacionom planu predviđen za rušenje, a da se na drugoj parceli nalazi objekat od čvrstog materijala sa ravnim krovom u veoma lošem stanju i regulacionim planom je predviđen za rušenje, a položajno zauzima relativno mali dio parcele u njenom centralnom dijelu. Po ocjeni Republičke uprave, vještak geodetske struke je dao potpunu i jasnu izjavu u odnosu na predmet postupka i postavljeno pitanje da se predmetne parcele nalaze u krugu kasarne i da su služile za potrebe vojske, što i jeste odlučna činjenica, a čime je ostvarena svrha eksproprijacije. Takođe, ocijenjeno je da je činjenica da je zemljište privedeno namjeni, odnosno da je ostvarena svrha eksproprijacije, proizilazi i iz izjave vještaka građevinske struke. Ukazano je da u predmetnom postupku apelant i ostala lica nisu dokazali činjenicu da predmetne nekretnine nisu služile namjeni za koju su eksproprisane, već da su isticali odnosno istrajavali na sadašnjem stanju predmetnih nekretnina, odnosno da je zemljište promijenilo namjenu, što ne predstavlja odlučne činjenice za odluku u predmetnoj stvari.
7. Odlučujući o tužbi koju su apelant, S.K. i ostala lica podnijeli protiv rješenja Republičke uprave, Okružni sud je donio presudu broj 15 0 U 002377 14 U od 9. septembra 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da stanja spisa predmeta konkretne upravne stvari proizilazi da je rješenjem o eksproprijaciji broj 04/TII-177/1-1960 od 14. marta 1961. godine izvršena potpuna eksproprijacija većeg broja nekretnina u svrhu izgradnje vojnih objekata u K.O. Trebinje, među kojim nepokretnostima su i predmetne nekretnine, a koje su zemljišno knjižno vlasništvo Spasoja Krunića, Save Krunića i Anke Krunić Anke sa po 1/6 dijelova, Đurđe Krunić, Vidomira Krunića, Radomira Krunića, Nade Krunić i Slavojke Krunić sa po 1/20 dijelova, Kose Krunić, Čede Krunića i Branka Krunića, sa po 1/24 dijelova i Vujadina Krunića Vujadina sa 1/8 dijelova, dok su faktičko vlasništvo: prva parcela Anke Krunić sa 1/1, druga parcela Save Krunića sa 1/1 i treća parcela Soke Krunić, S. K, Vojislava Krunića i Zore Krunić sa 1/4 dijela. Takođe, konstatovano je da je prijedlog za poništenje rješenja o eksproprijaciji podnesen 6. jula 2010. godine. Nakon uvida u kompletan spis predmeta konkretne upravne stvari, Okružni sud je ocijenio da je osporena odluka organa uprave pravilna.
9. Okružni sud je konstatovao da se bivši vlasnici eksproprisanih nepokretnosti u zahtjevu za poništenje rješenja o eksproprijaciji pozivaju na razlog za poništenje iz čl. 36. i 37. važećeg Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 12/06, 37/07, 66/08, 110/08) u vezi sa članom 10. istog zakona (a kojim je propisano da eksproprijacijom nepokretnosti korisnik eksproprijacije stiče pravo da tu nepokretnost koristi u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena). Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 36. važećeg Zakona o eksproprijaciji propisano: „Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio prema prirodi tog objekta znatnije radove na tom objektu”. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 37. istog zakona propisano da zahtjev za poništavanje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti nakon isteka tri godine od pravosnažnosti tog rješenja ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove. U vezi sa tim, Okružni sud je konstatovao da je u toku postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno da su predmetne nekretnine punih 30 godina služile za potrebe JNA, što pokazuju postojeći objekti, koji su bili u službi upotrebe drugih objekata koji se nalaze u krugu kasarne, te za redovnu i stratešku obuku vojnika i starješina, iz čega se da zaključiti da su predmetne nekretnine u zakonom predviđenom roku privedene namjeni u skladu sa članom 43. Zakona o sredstvima i finansiranju u JNA ( „Službeni glasnik SFRJ“, broj 53/84), a što praktično znači da je u toku tri godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji i kasnije, sve do 1996. godine, korisnik eksproprijacije izvršio znatnije radove na oduzetim nekretninama, izgradio kasarne i prateće objekte, a raniji vlasnici nekretnina od 1960. godine, pa do podnošenja zahtjeva nisu osporavali rješenje o eksproprijaciji jer su se nekretnine koristile u svrhu radi koje su eksproprisane. Pri tome, ukazao je da su ratna dešavanja 1992. -1996. godine i period poslije rata uticali na činjenicu da se sada predmetne nekretnine ne koriste u svrhu za koju su eksproprisane. Takođe, Okružni sud je ukazao da se svrha eksproprijacije odnosno privođenja namjeni eksproprisanih nepokretnosti ne može se cijeniti u momentu podnošenja zahtjeva za deeksproprijaciju, već nakon isteka tri godine od pravosnažnosti rješenja, u kom roku je korisnik dužan izvršiti znatnije radove na objektu. Okružni sud je konstatovao da u konkretnoj pravnoj stvari apelanti i ostala lica nisu dokazali da predmetno zemljište nije služilo namjeni za koju je eksproprisano. Takođe, ukazao je da se Odluka „Ustavnog suda BiH“ broj U-35/93 od 2. septembra 1993. godine, na koju se pozvao apelant i ostala lica , a kojom je utvrđeno da odredba člana 32. st. 7. ranijeg Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“, broj 12/87 - prečišćen tekst 38/89) u dijelu koji glasi: „Ali ne po isteku osam godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji“, nije u saglasnosti sa Ustavom Republike BiH, ne može odnositi na konkretnu upravnu stvar. Ukazano je da je to, između ostalog, iz razloga što se tom odlukom ne ograničava rok za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju, a zahtjev za deeksproprijaciju u konkretnom slučaju nije odbačen kao neblagovremen.
10. Apelant, S.K. i ostala lica u apelaciji tvrde da je osporenim odlukoma povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini ukazuju da iz provedenih dokaza proizilazi da je prestala namjena zbog koje je izvršena eksproprijacija odnosno da se predmetne nekretnine ne koriste u svrhu radi kojih je eksproprijacija izvršena, te da je prestao da postoji korisnik eksproprijacije. Dalje, između ostalog, ukazuju da, suprotno utvrđenju iz osporenih odluka, „nikakav vještak građevinske struke iz vojne oblasti“ nije dao iskaz, niti je bio i na jednoj raspravi. Smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdeći da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“, broj 12/57) već odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji. Ukazuju da je korištenje eksproprisane nekretnine u druge svrhe, a ne u svrhe zbog kojih je eksproprijacija izvršena, razlog za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji u smislu odredbi čl. 36. i 37. važećeg Zakona o eksproprijaciji u vezi sa članom 10. istog Zakona, te se pozivaju se na odluku „Ustavnog suda Bosne i Hercegovine“ U-35/93. Tvrde da su osporenim odlukama različito tretirani od lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji. Naime, navode da je, po presudi Okružnog suda broj 015-0-U-06-00 068 od 2. marta 2007. godine, potvrđenoj presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 264 od 13. novembra 2009. godine, doneseno Rješenje Područne jedinice precizirani broj od 19. novembra 2007. godine kojim je poništeno rješenje o eksproprijaciji od 1958. godine u predmetu gdje je bio isti korisnik eksproprijacije. Takođe, pozivaju se i na rješenje Područne jedinice precizirani broj od 2. marta 2009. godine, kojim je poništeno pravosnažno rješenje o eksproprijaciji od 25. avgusta 1979. godine. U dopuni apelacije od 24. marta 2016. godine dostavljena je određena dokumentacija. A.–Neovlašteno lice
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije od 18. novembra 2015. godine i dopunu apelacije od 24. marta 2016. godine koje je podnio apelant i dopune apelacije od 25. i 30. oktobra 2017. godine koje je podnio advokat, a potpisao i apelant u odnosu na S.K. i ostala lica, te u odnosu na apelanta i S.K. u odnosu na dopunu apelacije 28. novembra 2017. godine koju je podnio advokat, a apelant i S.K. nisu potpisali, u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
14. Ustavni sud zapaža da iz naprijed predočenih činjenica proizilazi da se apelant, koji je u svoje ime i u ime S.K. i ostalih lica, podnio apelaciju protiv osporenih odluka, nije očitovao na traženje Ustavnog suda, već da je to učinio advokat, ali koji pri tome nije dostavio punomoć za zastupanje apelanta, S.K. i ostalih lica u postupku pred Ustavnim sudom kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, kao lica po čijem zahtjevu je vođen upravni postupak koji je u konačnici okončan osporenom presudom. Shodno tome, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda u gore preciziranom dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.
B. U odnosu na apelanta u ostalom dijelu
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravično suđenje i zabrana diskriminacije
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zapravo svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05)
18. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je u redovnom postupku u konkretnom slučaju u konačnici utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi za poništenje rješenja o eksproprijaciji predviđeni odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji jer je korisnik eksproprijacije u periodu od tri godine od pravosnažnosti rješenja izvršio znatnije radove na objektima odnosno da su predmetne nekretnine u tom roku privedene namjeni za koju su eksproprisane. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da, shodno navedenom, odbiju zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji predmetnih nekretnina, pa se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a koji navodi su razmotreni u osporenim odlukama, te je jasno obrazloženo zašto ti navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pored toga, u vezi sa apelantovim navodima da „nikakav vještak građevinske struke iz vojne oblasti“ nije dao iskaz, niti je bio i na jednoj raspravi, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije odnosno zapisnika o usmenoj raspravi proizilazi da je na usmenoj raspravi održanoj 28. oktobra 2010. godine na licu mjesta prisustvovao i „urbanistički stručnjak“ M.Đ. odnosno vještak urbanističke struke (kako je to i navedeno u zapisniku o usmenoj raspravi), a koji je tom prilikom dao svoj iskaz, pobliže opisan u tom zapisniku. Dakle, proizilazi da je u konkretnom postupku, nasuprot apelantovom mišljenju, zapravo učestvovao vještak građevinske struke i dao svoju izjavu, koja je cijenjena kao dokaz prilikom donošenja osporenih odluka. Osim toga, Ustavni sud naglašava da su osporene odluke, zasnovane, prije svega, izjavi vještaka geodetske struke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U vezi sa navodima o povredi prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno naznačio u vezi sa kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminisan, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji u vezi sa pravom na pravično suđenje zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke, Područne jedinice, Okružnog suda i Vrhovnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova i organa uprave u Republici Srpskoj na koje se apelant poziva, proizilazi da je da je u tim konkretnim slučajevima, za razliku od predmetnog slučaja, na parcelama koje su bile predmet eksproprijacije uopšte nisu izgrađeni nikakvi objekti odnosno da na tim parcelama nisu bili izvršeni nikakvi radovi, a da su te parcele bila dodijeljene „IAT“ Trebinje u svrhu stambene izgradnje odnosno radi izgradnje, rekonsktrukcije i proširenja objekta „IAT“. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i imajući u vidu okolnost da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu,. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelanta o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Pravo na imovinu
20. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na imovinu osporenim odlukama kojima je odbijen njihov zahtjev, kao ranijeg vlasnika, za poništenje rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina, koje su, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, upisane kao zemljišno knjižno vlasništvo Spasoja Krunića, Save Krunića i Anke Krunić Anke sa po 1/6 dijelova, Đurđe Krunić, Vidomira Krunića, Radomira Krunića, Nade Krunić i Slavojke Krunić sa po 1/20 dijelova, Kose Krunić, Čede Krunića i Branka Krunića, sa po 1/24 dijelova i Vujadina Krunića Vujadina sa 1/8 dijelova, dok su faktičko vlasništvo: prva parcela Anke Krunić sa 1/1, druga parcela Save Krunića sa 1/1 i treća parcela Soke Krunić, S. K, Vojislava Krunića i Zore Krunić sa 1/4 dijela.
21. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati „imovinom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).
22. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da se zahtjev apelanta ne tiče njegove postojeće imovine. Međutim, Ustavni sud mora dogovoriti na pitanje da li je apelant u konkretnom postupku mogao imati bar „legitimno očekivanje“ da bi njihov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je „ostvariv“.
23. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ponovo podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je u redovnom postupku u konkretnom slučaju u konačnici utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi za poništenje rješenja o eksproprijaciji predviđeni odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji jer je korisnik eksproprijacije u periodu od tri godine od pravosnažnosti rješenja izvršio znatnije radove na objektima odnosno da su predmetne nekretnine u tom roku privedene namjeni za koju su eksproprisane. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao „legitimno očekivanje“ da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1, u smislu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Imajući u vidu odredbu a člana 18. stav (3) tač. d) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman