Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1277/18 (M. Č. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1277/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-1277/18, rješavajući apelaciju Merhunise Čeho Dedić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Merhunisa Čeho Dedić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 054359 17 Kž od 15. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Merhunisa Čeho Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka, koju zastupa Nedim Dobojlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 054359 17 Kž od 15. decembra 2017. godine. Takođe, apelantica je zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom bi se zaustavilo izdržavanje kazne zatvora apelantici do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelantica je oglašena krivom za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona F BiH, te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je članom 49. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti), propisano da je na raskrsnici i u susretu s drugim vozilom vozač dužan propustiti vozilo koje dolazi s njegove desne strane, osim ako saobraćajnim znakom na putu nije drugačije određeno. Naime, da je u konkretnoj krivičnoj stvari nesporno utvrđeno, na objektivnoj razini, da se saobraćajna nezgoda dogodila na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude, što ima svoje utemeljenje i u zapisniku o uviđaju, skici lica mjesta i fotodokumentaciji, kao i drugim materijalnim dokazima. Nadalje, da način i vrijeme, na objektivnoj razini, nastanka predmetne saobraćajne nezgode, kao i nastupjele posljedice ne spori ni apelantica. Međutim, da apelantica tvrdi da uzrok saobraćajne nezgode nije u radnjama apelantice, već u radnjama vozača drugog vozila (kojim je upravljao oštećeni J. I.), kako je to utvrdio vještak odbrane. Kantonalni sud je istakao da naprijed citirana odredba člana 49. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti je sama po sebi nedvojbeno jasna i da joj nije potrebno nikakvo posebno tumačenje - interpretacija. Nadalje, da navedena odredba važi bezuvjetno, a što znači da je vozač, u konkretnom slučaju apelantica, bila dužna da na predmetnoj raskrsnici i u susretu sa drugim vozilom propusti vozilo koje joj dolazi sa njezine desne strane, što apelantica nije učinila već je, krećući se sa parking prostora ušavši u predmetnu raskrsnicu, svojom radnjom u saobraćaju oduzela pravo prvenstva drugom vozilu, uslijed čega je došlo do kontakta između apelantičinog vozila desnom bočnom stranom sa prednjom stranom drugog vozila (kojom prilikom je saputnik u njenom vozilu, zadobio teške tjelesne povrede od kojih je podlegao u bolnici). Kantonalni sud je ocijenio da je opisana radnja apelantice osnovni uzrok predmetne saobraćajne nezgode za koju je oglašena krivom. Naime, da su nalazi oba vještaka saobraćajne struke, i odbrane i optužbe, saglasni u bitnome, a to je da je radnjom apelantice u predmetnoj raskrsnici oduzeto pravo prvenstva prolaza vozilu oštećenog. Ukazano je da vještak odbrane u svom nalazu izričito navodi “Imajući u vidu postavljeni saobraćajni znak „Obavezno zaustavljanje" koji je postavljen sa izlaza sa parking prostora ispred DZ Visoko na svakoj udaljenosti manjoj od 70 metara vozač određenog vozila (apelantičino vozilo) je morao propustiti određeno vozilo (vozilo oštećenog)", a koji se nalazio na putu sa prvenstvom prolaza. Takođe, da isto to u svom nalazu utvrđuje i vještak optužbe. Dakle, da se u bitnome oba vještaka saglasna da je radnjom apelantice u predmetnoj raskrsnici oduzeto pravo prvenstva kretanju vozila oštećenog, koja radnja apelantice je direktno u suprotnosti sa odredbom člana 49. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti. Kantonalni sud je istakao da je razlika samo u tome što vještak odbrane u svom mišljenju konstatuje da se propust učesnika u nezgodi ogleda u nepreduzimanju radnje kočenja od strane drugog vozača J. I.. Naime, da se pažljivim čitanjem da konstatovati da je vještak odbrane vrlo korektno radnju oštećenoga okvalifikovao kao propust radnje kao učesnika u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, koji se ogleda u prekoračenju brzine kojom se kretao i nepreduzimanje pravovremene radnje intenzivnog kočenja, jer bi tada imao tehničku mogućnost za izbjegavanje saobraćajne nezgode. Takođe, da se mora konstatovati kao korektno od vještaka odbrane da u svome nalazu i mišljenju radnju oštećenog ni na jednom mjestu nije kvalifikovao kao uzrok saobraćajne nezgode, pa ni u konačnom zaključku, u kojem je samo ukazao na propuste koje je našao i na strani oštećenog. Kantonalni sud je istakao da apelantica potpuno netačno, pogrešno i sa utiskom da to čini namjerno, u žalbi navodi da je uzrok saobraćajne nezgode radnja oštećenog, kako je to navodno utvrdio vještak odbrane, što nije tačno, a kako je naprijed prezentirano. Nadalje, da je radnja oštećenog, koji je bio u prekoračenju dozvoljene brzine samo prekršaj, a ne osnovni uzrok nastupanja predmetne saobraćajne nezgode. Kantonalni sud je naveo da se radnja oštećenog može ocijeniti samo kao doprinos nastanku saobraćajne nezgode, te da je to i cijenio prvostepeni sud prilikom izbora i odmjeravanja mjere krivičnopravne sankcije apelantici. Nadalje, da nije tačna ni tvrdnja da prvostepeni sud pogrešno tumači i primjenjuje odredbu člana 49. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti, na štetu apelantice. Naime, da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, koje je na ispravan i zakonit način podveo pod navedenu pravnu blanketnu normu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica svoje navode o povredi tog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantice, između ostalog, navodi da se nije mogao primijeniti član 49. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti na konkretni slučaj, jer je na predmetnoj raskrsnici bio znak STOP (na koji je trebala stati apelantica), te da je ponašanje vozača kada postoji navedeni znak regulisan drugim blanketnim propisima koji su u većoj mjeri različiti od član 49. stav
1. Zakona o osnovama sigurnosti, ali da je onda trebao sud utvrditi i druge činjenice koje su vezane za takvo kršenje zakona. Takođe, da je uzrok predmetne saobraćajne nesreće ogromno prekoračenje brzine vozača drugog vozila, a ne radnja apelantice.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Takođe, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman