Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5315/15 (S.J.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna rasprava
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Upravni spor
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5315/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine , u predmetu broj AP-5315/15, rješavajući apelaciju S.J, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.J. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015733 14 U od 25.

septembra 2015.godine, rješenja Odbora državne službe za žalbe pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine broj DK:01-07-32/14 od 6.

marta 2014. godine i rješenja Disciplinske komisije Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine broj 05-34-3-951-17/13 od 11.

februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fuad Golić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015733 14 U od 25. septembra 2015.godine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), rješenja Odbora državne službe za žalbe pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor državne službe) broj DK:01-07- 32/14 od 6. marta 2014. godine i rješenja Disciplinske komisije Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) broj 05-34-3-951-17/13 od 11. februara 2014. godine.

2. Apelant je bio zaposlen kao državni službenik u Institutu za mjeriteljstvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut), na mjestu višeg stručnog saradnika. Protiv njega je ranije vođen disciplinski postupak, pa je rješenjem Disciplinske komisije od 20. novembra 2013. godine oglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti zbog bavljenja djelatnostima ili radom koji je u suprotnosti sa interesima državne službe i određena mu je kazna smanjenja plaće od 30% u periodu od šest mjeseci. Nakon toga, protiv apelanta je 18. decembra 2013. godine ponovo pokrenut disciplinski postupak zato što je, i nakon izricanja navedene disciplinske sankcije, apelant „nastavio obavljati nedozvoljenu djelatnost u svojstvu direktora privrednog društva 'TIM KNOW HOW' d.o.o.“. Nakon provedenog postupka, apelantu je rješenjem disciplinske komisije broj 05-34-3-951-17/13 od 11. februara 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odbora državne službe broj DK:01-07-32/14 od 6. marta 2014. godine, izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa zbog povrede službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka g) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi).

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je, između ostalog, navedeno da je uvidom u izvod iz registra Općinskog suda u Sarajevu od 17. decembra 2013. godine i na osnovu drugih izvedenih dokaza, utvrđeno da je apelant, i nakon što je u ranijem disciplinskom postupku oglašen odgovornim i sankcionisan za disciplinski prekršaj kako je to već navedeno, „i dalje nastavio sa radom u suprotnostima sa interesima Instituta, kao državne službe.“ Disciplinska komisija je obrazložila da apelant nije dokazao da je prestao sa obavljanjem spornih poslova, te da je „irelevantna činjenica da je [apelant] razriješen dužnosti direktora u preduzeću tek 1. jula 2014. godine“. Naime, Disciplinska komisija je ocijenila da je upravo činjenica da to što je apelant nastavio sa obavljanjem zabranjene djelatnosti nakon izricanja sankcije u ranijem disciplinskom postupku pa do navedenog datuma, predstavlja novi disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret u konkretnom slučaju. Činjenica kasnijeg razrješenja, po ocjeni Disciplinske komisije, apelanta „ne oslobađa odgovornosti od učinjene povrede koja je izvršena na način kako je utvrđeno“. Također, Disciplinska komisija je navela da apelant „i ne osporava činjenicu da je pored toga što je državni službenik u Institutu istovremeno i direktor i suvlasnik u drugom pomenutom društvu, koji je nastavio obavljati takve djelatnosti i rad i nakon izricanja disciplinske mjere“.

4. Odbor državne službe je rješenjem broj DK:01-07-32/14 od 6. marta 2014. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju te odluke je, između ostalog, navedeno da iako prvim rješenjem o disciplinskom prekršaju od 20. novembra 2013. godine nije naveden rok u kojem se apelant treba razriješiti dužnosti direktora privatnog društva, on je „bio u obavezi da se razriješi te dužnosti i prije tog datuma“, odnosno „predmetne radnje [apelant] je trebao poduzeti neovisno o ishodu pa čak i vođenju navedenog disciplinskog postupka“. Također je navedeno da apelant nije ni osporavao činjenicu da je do pokretanja novog disciplinskog postupka, 18. decembra 2013. godine, u sudskom registru još bio upisan kao direktor privatnog društva, dakle da je i nakon izricanja prve sankcije nastavio sa bavljenjem zabranjenom djelatnošću. Odbor državne službe je odbio apelantov prigovor da se novim postupkom protiv njega krši princip ne bis i idem, odnosno da je prekršen član 18. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, kako je obrazloženo, apelant je u prvobitnom postupku oglašen odgovornim i sankcionisan na osnovu člana 11. stav 1. Pravilnika, dok je u konkretnom postupku oglašen odgovornim i sankcionisan po članu 11. stav 2. Pravilnika kojim je propisano da će se državni službenik kazniti mjerom prestanka radnog odnosa u državnoj službi ukoliko se po izricanju mjere smanjenja plaće nastavi baviti djelatnostima iz stava 1. istog člana. U odnosu na apelantove navode koji su se ticali pristrasnosti članova komisije Odbora državne službe, obrazloženo je da je apelantov zahtjev za izuzeće odbijen kao neosnovan. Naime, zahtjev za izuzeće članova koji su imenovani iz Instituta, apelant je obrazložio time da su ti članovi bili članovi disciplinske komisije koja je odlučivala o apelantovoj odgovornosti u prethodnom disciplinskom postupku, dok je izuzeće člana koji je imenovan iz druge institucije apelant tražio zbog „prijateljskih odnosa [tog člana] sa direktorom Instituta“. Odbor državne službe je dalje obrazložio da je članom 46. Pravilnika propisano da učesnici postupka pred internom disciplinskom komisijom ne mogu u istom predmetu biti imenovani za članove drugostepene komisije, ali da u konkretnom slučaju disciplinski postupak nije provodila interna disciplinska komisija. U odnosu na člana koji je imenovan iz druge institucije, navedeno je da apelant nije ponudio bilo kakav konkretan dokaz koji bi „upućivao na pristrasnost odnosno neobjektivnost“ tog člana u smislu člana

35. Pravilnika.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 015733 14 U od 25. septembra 2015.godine, odbijena je apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja. Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje temelji na pravilnoj primjeni zakona, ističući između ostalog da je Zakonom o državnoj službi uređen pravni status državnih službenika, te propisane njihove dužnosti i prava. U vezi s tim je naglašeno da je navedenim zakonom propisano da je, između ostalog, državni službenik dužan da izbjegava aktivnosti ili propuste u vršenju svoje profesionalne dužnosti koji krše ili su nespojivi sa dužnostima utvrđenim tim zakonom,. Dalje, Sud BiH je istakao da su članom 16. Zakona o državnoj službi propisane aktivnosti koje državni službenik ne smije obavljati i koje dovode do sukoba interesa sa službenim dužnostima (detaljno na strani 3-4. osporene presude). Sud BiH je zaključio da je, u konkretnom postupku, apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u državnoj službi zato što je nesporno utvrđeno da je on, istovremeno sa obavljanjem svoje službene dužnosti u Institutu, obavljao i poslove direktora privatnog društva, i to i nakon što mu je zbog toga već ranije bila izrečena disciplinska sankcija. Sud BiH je naveo da je Odbor državne službe „izvršio uvid u aktivni izvod iz sudskog registra od 17.12.2013. godine, kao i u rješenje [Instituta] od 16. augusta 2013. godine, kojim je [apelant] obavezan da raskine radni odnos sa drugim poslodavcem, te da o istom obavijesti Institut uz dostavu validne dokumentacije o izvršenoj obavezi.“ Međutim, utvrđeno je da apelant nije postupio po nalogu Instituta, nego je nastavio da obavlja dužnost direktora privatnog društva i nakon što je zbog toga disciplinski sankcionisan. Sud BiH je naveo da je Odbor državne službe cijenio kao otežavajuću okolnost i to što blaža mjera smanjenja plaće nije utjecala na apelanta da postupi po nalogu poslodavca, zbog čega mu je pravilno izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

6. Sud BiH je odbio i apelantove navode o kršenju principa ne bis in idem, zaključivši da se radilo o dva odvojena prekršaja koja su, svaki za sebe propisani, zakonom ili podzakonskim aktima. Naime, prvi postupak se odnosio na težu povredu radne dužnosti zbog obavljanja djelatnosti nespojive sa državnom službom, dok se konkretni postupak vodio zato što apelant, ni nakon što je disciplinski sankcionisan, nije prestao sa bavljenjem tom djelatnošću, o čemu je dato obrazloženje i u drugostepenom rješenju. Što se tiče navoda koji su se odnosili na odbijanje zahtjeva za izuzeće članova komisije Odbora državne službe, Sud BiH je zaključio da su i ti navodi neosnovani, o čemu je u drugostepenom rješenju također dato relevantno obrazloženje.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da Sud BiH nije dao zadovoljavajuće obrazloženje za svoje zaključke, a naročito u odnosu na kršenje principa ne bis in idem i nepristrasnosti. Također, apelant smatra da je Sud BiH propustio obrazložiti „zašto nije primijenio osnovna načela krivičnog postupka kako to nalažu pozitivnopravni propisi“. Dalje, apelant smatra da je Sud BiH bio dužan održati usmenu raspravu, budući da je to apelant u tužbi tražio, pa se u vezi s tim poziva na odredbu člana 29. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima kojom je propisano da „Sud može riješiti da se održi usmena rasprava“, ako smatra da je to potrebno „zbog složenosti sporne stvari“ ili „radi boljeg razjašnjavanja stanja stvari“ (detaljno na str. 5-7. apelacije). Dalje, apelant opširno izlaže zašto smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi sa čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju primjenljiv stav 2. člana 6. Evropske konvencije, odnosno da je disciplinski postupak „kazneni postupak sui generis“ (detaljno na str. 7-9. apelacije), zatim zbog čega smatra da je prekršen princip in dubio pro reo (detaljno na str. 12-14. apelacije), te zašto smatra da se odluke zasnivaju na nezakonitim dokazima (detaljno na strani 14. apelacije). Što se tiče kršenja principa ne bis in idem, apelant ponovo ističe da su protiv njega vođena „dva identična disciplinska postupka“, te da mu se u drugom disciplinskom postupku sudilo o već presuđenoj stvari (detaljno na str. 9-11. apelacije).Također, apelant ukazuje na pristrasnost komisije i navodi da mu je „za istu povredu radne dužnosti sudila ista disciplinska komisija“. Dalje navodi da je tražio izuzeće članova Disciplinske komisije koji su sudili „u prvom disciplinskom postupku“, te da je o tome odlučila „sama disciplinska komisija i odbila apelantov zahtjev“, u čemu apelant vidi kršenje principa nepristrasnosti, ali i dvostepenosti iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (detaljno na str. 14-17. apelacije).

Relevantni propisi

8. U Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“, br. 20/03 i 94/10) relevantne odredbe glase: Član 11.

Bavljenje djelatnostima ili radom koji je u suprotnosti sa interesima državne službe (1) Državni službenik koji se bavi djelatnostima ili radom koji je u suprotnosti sa interesima državne službe, kaznit će se smanjenjem plaće od 15 do 30% u trajanju od tri do šest mjeseci ili degradiranjem na neposredno niže radno mjesto.

(2) Ukoliko državni službenik i nakon izricanja ove mjere ne prestane sa bavljenjem ovim djelatnostima, kaznit će se mjerom prestanka radnog odnosa u državnoj službi.

9. U Zakonu o upravnim sporovima BiH (novi integralni tekst) („Službeni glasnik BiH“, br. 9/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 29.

O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Pravo na pravično suđenje

12. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[..]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

13. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.

14. Ustavni sud najprije ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio da se upravnoj stvari poništi rješenje o prestanku radnog odnosa. U svojoj dosadašnjoj praksi, Ustavni sud je zaključio da se u ovakvim slučajevima radi o predmetima građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3991/14 od 22. marta 2017. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 39 sa daljnjim referencama). Stoga, Ustavni sud neće ispitivati apelantove navode koji se tiču stava 2. člana 6. Evropske konvencije, odnosno sve one navode koji su zasnovani na apelantovom stanovištu da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti krivičnopravni prinicipi.

15. U vezi sa navodima koji se tiču nepristrasnosti tribunala u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u suštini isti kao i oni koje je isticao tokom postupka, o čemu su disciplinski organi i Sud BiH dali relevantna i zadovoljavajuća obrazloženja. Apelant je koristio mogućnost da traži izuzeće članova Disciplinske komisije koju je osnovala Agencija za državnu službu, pa činjenica da nije uspio sa tim zahtjevom ne može per se voditi zaključku da je prekršeno pravo na nepristrasan tribunal. Sud BiH je, kao i Odbor za državnu službu, ispitujući ove navode, zaključio da apelant nije dokazao postojanje razloge za izuzeće članova prvostepene komisije, o čemu su također data zadovoljavajuća obrazloženja, koja apelant nije apelacijom doveo u pitanje.

16. U odnosu na navode o tome da je Sud BiH morao održati javnu raspravu, Ustavni sud ukazuje da apelant svoje navode temelji na odredbi člana 29. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima, koja predviđa mogućnost suda u upravnom sporu da zakaže javnu raspravu. Ta mogućnost zavisi isključivo od toga da li sud smatra da se radi o složenom pitanju zbog kojeg bi bilo potrebno otvoriti javnu raspravu, odnosno da li bi to trebalo radi „boljeg razjašnjavanja stanja stvari“. Dakle, javna rasprava u upravnom sporu nije obaveza suda, čak ni kada to stranka u sporu traži, kako to apelant pogrešno zaključuje. Ustavni sud je u vezi s tim, u svojoj praksi ukazao da zakonsko rješenje koje samo predviđa mogućnost otvaranja javne rasprave po izjavljenom pravnom lijeku, nije u suprotnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) o ovom pitanju, koji je u više predmeta zaključio da će, u situaciji kada žalbeni sud ima nadležnost raspravljati i o činjeničnim i o pravnim pitanjima, potreba za otvaranjem javne rasprave pred žalbenim sudom zavisiti od toga da li sud cijeni da su takva javna rasprava i aplikantovo prisustvo neophodni radi odlučivanja o činjenicama koje su važne (vidi, Evropski sud, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A 134, i Kremzov protiv Austrije, presuda od 21. septembra 1993. godine, serija A, broj 268-B, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 68/06, tačka 93). U konkretnom slučaju se ne može zaključiti da je Sud BiH, zbog neotvaranja javne rasprave postupao proizvoljno, niti na apelantovu štetu, naročito zato što apelant o tome nije iznio bilo kakve relevantne argumente, osim svog razumijevanja prakse Evropskog i Ustavnog suda.

17. Dalje, u odnosu na navode da osporena odluka Suda BiH ne sadrži zadovoljavajuće i sveobuhvatno obrazloženje, Ustavni sud podsjeća da iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, p. 20, tačka 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja (vidi Boldea protiv Rumunije, tačka 30). Odbijajući žalbu, žalbeni sud može, u načelu, samo potvrditi razloge iz presude nižestepenog suda (vidi, mutatis mutandis, Helle protiv Finske, presuda od 19. decembra 1997. godine, Izvješraji 1997-VIII, str. 2930, tač. 59˗60; García Ruiz protiv Španije [GC], aplikacija broj 30544/96, tačka 26, ECHR 1999- I). Najzad, kada se žalbeni navodi suštinski odnose na nedostatak razloga i obrazloženje u odluci nižestepenog suda, još je važnije da žalbeni sud da svoje razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stavak 32).

18. U konkretnom slučaju, apelant ne ukazuje na nedostatak u obrazloženjima rješenja disciplinskih organa, već samo na obrazloženje koje je Sud BiH dao u presudi. Međutim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH odgovorio na sva suštinska pitanja i na sve relevantne prigovore koje je apelant postavio, a o kojima su odlučili i disciplinski organi u svojim rješenjima i o čemu su i oni dali detaljnija obrazloženja. Činjenica da Sud BiH nije posebno obrazložio zašto smatra da nema potrebe da zakaže javnu raspravu ne može voditi zaključku da odluka nije obrazložena onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ne može zaključiti da je sud u obavezi da o tome daje posebno obrazloženje, budući da je, kako je već rečeno, javna rasprava pred sudom u upravno sporu predviđena samo kao izuzetak, a ne kao pravilo. Ostali navodi o navodnom nedostatku i proizvoljnosti obrazloženja presude Suda BiH se tiču apelantovih navoda o kršenju principa ne bis in idem i in dubio pro reo. U odnosu na princip in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da nije bilo ni potrebe da se o tome daje posebno obrazloženje, budući da se u konkretnom slučaju radilo o sporu građanskopravne prirode, proisteklom iz radnog odnosa, pa se, kako je to već rečeno, na takav postupak i ne primjenjuje ova garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Što se tiče principa ne bis in idem u vezi sa garancijom iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud također naglašava da se ta garancija odnosi na krivični postupak, o kojem ovdje nije riječ, pa ga Ustavni sud neće posebno razmatrati.

19. Međutim, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju ponovno disciplinski kažnjen za isti prekršaj kao i u prethodnom disciplinskom postupku, te da se stoga radi o već presuđenoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da iako se ovo pitanje može razmatrati sa aspekta pravičnosti postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelant nije ni u postupku pred disciplinskim organima, ni pred Sudom BiH, a niti u apelaciji uspio dokazati da se zaista radi o presuđenoj stvari. O tome su i disciplinski organi i Sud BiH dali relevantne i dovoljne razloge koji su već navedeni i koje ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Međutim, Ustavni sud smatra potrebnim ponovo istaći da je drugi disciplinski postupka vođen isključivo zato što je apelant, i nakon izrečene sankcije zbog teže povrede službene dužnosti, nastavio obavljati poslove direktora privatnog društva, za koje je utvrđeno da su nespojivi sa njegovim statusom državnog službenika. Dakle, prvi disciplinski prekršaj je propisan članom 11. stav 1. Pravilnika, a drugi članom 11. stav 2. Pravilnika. Osim toga, Ustavni sud smatra da bi traženje zaštite prava na pravično suđenje iz člana 6.stav 1. Evropske konvencije, u situaciji u kojoj apelant najprije ne postupi po nalogu Instituta, kao poslodavca, da se razriješi sa mjesta direktora privatnog društva, pa to ne učini ni nakon što mu zbog toga bude izrečena disciplinska sankcija, moglo biti ocijenjeno i kao svojevrsna zloupotreba konvencijskog prava koja je zabranjena članom 17. Evropske konvencije, tim prije što apelant ni pred disciplinskim organima, ni pred Sudom BiH, a niti u apelaciji nije osporio činjenicu da je, uprkos zakonskoj zabrani, istovremeno obavljao poslove nespojive sa statusom državnog službenika.

20. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5315/15 (S.J.) | Sudska praksa | Aktio