Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1141/18 (B. Č.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1141/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-1141/18, rješavajući apelaciju Branka Čovila, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Čovilo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 040260 17 Rev od 23. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Čovilo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Škuletić advokat iz Trebinja, podnio je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 040260 17 Rev od 23. novembra 2017. godine kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 040260 16 Gž od 4. maja 2017. godine. Navedenom drugostepenom presudom usvojena je žalba tužene (Republike Srpske - Ministarstvo za prostorno uređenje) i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenje Stambene komisije Garnizona Bileća (u daljnjem tekstu: Stambena komisija) od 7. septembra 2005. godine i rješenje Više stambene komisije Vojske Republike Srpske od 23. decembra 2005. godine, te da se utvrdi kao pravno valjano rješenje Stambene komisije iz 2004. godine kojim je apelantu dodijeljen na privremeno korištenje stan, bliže opisan u navedenom rješenju. Zatim, da se slijedom toga utvrdi da je nedopušteno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Trebinju od 28. novembra 2011. godine, na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda od 22. maja 2012. godine, te da je izvršni sud dužan da obustavi predmetno izvršenje i da ukine sve provedene izvršne radnje. Apelant je također zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti tuženoj preduzimanje bilo kakvih izvršnih radnji u cilju izvršenja pravosnažne presude do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenju nižestepenih sudova između istih parničnih stranaka vođena parnica po zahtjevu tužitelja Republike Srpske (u ovoj parnici tužena) protiv apelanta kao tuženog (u ovoj parnici tužitelj) za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. S tim u vezi je navedeno da je u toj parnici utvrđeno identično činjenično stanje kao u ovoj parnici, a valjanost odluka, koje su predmet tužbenog zahtjeva, u ovoj parnici je cijenjena kao prethodno pitanje. Naime, pravosnažnom presudom Okružnog suda od 22. maja 2012. godine apelantu je naloženo da se iseli iz predmetnog stana primjenom odredaba člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, uz obrazloženje da se zakonitost rješenja o odbijanju prigovora apelanta mogla ispitivati u upravnom sporu i da je apelant nakon 7. septembra 2005. godine predmetni stan koristio nezakonito. Dalje je navedeno da nakon što je predmetna parnica okončana na opisani način, apelant je podnio predmetnu tužbu. Vrhovni sud je ukazao da je kod odlučivanja u ovoj parnici, sud vezan pravosnažnom presudom iz pomenute druge parnice (izraženim pravnim stavovima u odnosu na predmetna rješenja) koja je vođena između istih stranaka. Vrhovni sud je naveo da od donošenja te presude pa do presuđenja u ovoj parnici nije konstituisano pravo apelanta na predmetni stan (u međuvremenu nisu donesena nova rješenja koja se tiču predmetnog stana, niti su promijenjene relevantne činjenice). Stoga je Vrhovni sud ukazao da se treba prihvatiti stanovište da je apelant protiv spornih rješenja imao pravo vođenja upravnog spora kojim pravom se nije koristio, tako da rješenja od 7. septembra i 23. decembra 2005. godine ostaju na snazi, čime je apelant izgubio ranije pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Dakle, budući da je predmetni izvršni postupak pokrenut na temelju pravosnažne odluke suda, te kako je apelantu prestalo pravo koje je imao na predmetnom stanu, to proizlazi da je zahtjev apelanta u ovoj parnici u cjelosti neosnovan, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Stoga je Vrhovni sud naveo da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da za odlučivanje u ovoj parnici nije od uticaja ishod pomenute druge parnice koja je vođena između istih parničnih stranaka. Vrhovni sud je naveo da presuda koja je donesena u toj parnici, suprotno revizionim navodima, je dovoljna za zaključak da činjenični osnov u predmetnoj parnici nije identičan činjenicama koje su utvrđene u predmetu u kojem je postupak vođen po tužbi tužitelja B. F. protiv tužene, a na koji predmet se u reviziji poziva apelant. S tim u vezi, Vrhovni sud je također naveo da nema mjesta ni revizionim navodima da apelant, zbog promjene pravnog stava, nije uspio u ovoj parnici za razliku od tužitelja iz pomenute druge parnice. Pri tome je navedeno da je pravno priznata situacija da sud u tumačenju i primjeni pravne norme, radi usaglašavanja sudske prakse i jednakog postupanja, mijenja ranije pravne stavove.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na dom i zabranu diskriminacije). Apelant je naveo da je tužbeni zahtjev temeljio na stavovima Vrhovnog suda u činjenično i pravno identičnom predmetu po tužbi tužitelja B. F. protiv iste tužene. Suština obrazloženja drugostepene presude, po mišljenju apelanta, svodi se na stav da su sva sporna rješenja "akti vojnih organa i da kao takvi predstavljaju upravne akte" i da je protiv konačnog upravnog akta bilo moguće voditi upravni spor, a što apelant kao mogućnost nije koristio. Apelant je također naveo da je nezakonito poništeno rješenje kojim je apelantu dodijeljen na privremeno korištenje predmetni stan, te da se odbijanje tužbenog zahtjeva u predmetnoj pravnoj stvari zbog izmjene sudske prakse ne može smatrati opravdanim jer nije predviđeno zakonom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazano u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donio drugačiju odluku, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman