Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5353/17 (R. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5353/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5353/17, rješavajući apelaciju Riada Merdana, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Riad Merdan protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 061718 17 Kž od 6. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Riad Merdan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 061718 17 Kž od 6. oktobra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim jer je počinio dva krivična djela prevare iz člana 294. stav 1. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), za koja krivična djela mu je izrečena uslovna osuda kojom se apelantu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant doveo u zabludu R. B. (5. februara 2008. godine apelant zatražio da mu potpiše kreditnu dokumentaciju za kredit, pri čemu joj nije rekao koliki je iznos kredita) i J. G. (28. maja 2009. godine zamolio da na njeno ime, a za apelantove potrebe podigne kredit), lažno im prikazujući da će vraćati rate kredita, iako je bio svjestan da je prezadužen i da kredite neće moći vraćati, pa ih je tako prevario, na koji način ih je oštetio za iznos od 22.000,00 KM, odnosno 15.000,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), naveo je, između ostalog, da je odredbama člana 294. stav 1. KZ propisano da ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. U vezi s tim, navedeno je da iz nalaza vještaka finansijske struke, te iz iskaza svjedoka R. B. i J. G. proizilazi da apelant nije vratio kredit koji je podigao na svoje ime u februaru 2008. godine, već ga vraća R. B., a da apelant ne otplaćuje kredit J. G., već ga otplaćuje J. G.. Dalje, Općinski sud je ukazao da je apelant u zahtjevu za kredit naveo četiri člana domaćinstva, a da su tri zaposlena, što je nelogično jer apelant ima dvoje maloljetne djece, a što proizilazi iz dokaza koje je provela odbrana, kao i prihod domaćinstva (15.000,00 KM) i ukupne izdatke domaćinstva (1.000,00 KM), slijedom čega je logičan zaključak da je apelant prilikom podnošenja zahtjeva prikrivao činjenice kako bi dobio kredit. Naime, Općinski sud je ukazao da imajući u vidu mjesečnu ratu kredita, kao i namjenu kredita (stambena izgradnja), apelant je morao znati da sa svojim primanjima nije u mogućnosti vraćati kredit. Općinski sud je zaključio da je apelant zloupotrijebio odnos povjerenja u odnosu prema R. B. i to tako što je prikrio koliki je iznos kredita i mjesečna rata, kao i da neće moći vraćati ratu kredita, a sve s ciljem da bi R. B. pristala da bude jemac za kredit. S obzirom na to da je apelant podigao kredit u februaru 2008. godine, te imajući u vidu njegova primanja, iznos kredita i mjesečne rate, Općinski sud je naveo da je logičan zaključak da je apelant potpuno svjesno doveo u zabludu J. G. lažno joj prikazujući da će uredno vraćati rate kredita, a da je bio potpuno svjestan da je prezadužen i da kredit neće moći vraćati.

3. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo između ostalog, da je uvidom u dokaznu građu, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, odnosno da iz dokaza proizilazi da je apelant s prevarnom namjerom postupao u odnosu na R. B. i J. G., realizujući kredite na njihovu štetu. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da nije osnovan apelantov žalbeni navod da on nije obuhvaćen nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, iz razloga što se u nalazu izričito navodi, pored ostalog, da se vještačenje vrši po naredbi tužilaštva u odnosu na apelanta, kao osumnjičenog. U odnosu na namjeru, Kantonalni sud je ukazao da radnja izvršenja djela predstavlja najjasnije otkrivanje namjere predstave o cilju koji se želi postići, dakle umišljaj ili neki drugi oblik vinosti koji se objektivizira u radnji optuženog sa posljedicom koju je radnja proizvela, pa nije nužno da se optuženi izričito izjašnjava o stanju svoje svijesti i volje u odnosu na preduzetu radnju i posljedicu da bi se izveo zaključak o tome. Naime, Kantonalni sud je naveo da bi se optuženi mogao braniti šutnjom, pa bi prema logici žalbe u svakom takvom slučaju bilo nemoguće utvrditi oblik vinosti optuženog, što bi bio pravni nonsens. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio oblik vinosti apelanta, odnosno da je krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da preduzimanjem radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela mogu nastupiti zakonom zabranjene posljedice, koje su zaista i nastupile i htio je njegovo izvršenje, pa se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da nije utvrđena namjera koja se traži za ovo krivično djelo.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da nije dokazano da je postupao sa izričitom prevarnom namjerom, niti da je prikrio da njegove obaveze neće biti ispunjene na vrijeme. Takođe, apelant smatra da nije dato valjano obrazloženje za provedene dokaze, niti je obrazloženo kako je utvrđeno da je apelant postupao sa direktnim umišljajem. Apelant ukazuje da se naredba tužilaštva nije odnosila na njega, već na lica koja su zaposlena u mikrokreditnoj organizaciji.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza, koje je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5353/17 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio