Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-14/16 (A. H.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-14/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 14/16, rješavajući apelaciju Abida Hodžića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Abida Hodžića podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 094467 15 Pž od 27. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abid Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 094467 15 Pž od 27. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i Urbanističkog zavoda Republike Srpske a.d. Banja Luka u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. februara 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Na osnovu rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci od 9. decembra 2008. godine izvršena je promjena lica ovlašćenog za zastupanje tuženog, te se kao lice ovlašćeno za zastupanje tuženog upisuje Borislav Bijelić.
6. Odlukom Upravnog odbora tuženog od 30. aprila 2010. godine za vršioca dužnosti direktora tuženog imenovan je Goran Vajkić.
7. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) od 16. septembra 2010. godine otvoren je stečajni postupak nad imovinom tuženog i imenovan stečajni upravnik, te su pozvani svi povjerioci da u roku od 30 dana prijave sudu svoja potraživanja.
8. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 St 086537 10 Pž od 28. oktobra 2010. godine uvažena je žalba tuženog i ukinuto prvostepeno rješenje od 16. septembra 2010. godine i predmet vraćen Okružnom privrednom sudu na ponovno odlučivanje.
9. Na osnovu odluke Upravnog odbora tuženog od 30. aprila 2010. godine, Okružni privredni sud je donio rješenje o registraciji od 11. novembra 2010. godine, kojim se u sudski registar tog suda upisuje promjena lica ovlašćenog za zastupanje kod tuženog i kao ovlašćeno lice upisuje Goran Vajkić.
10. Postupajući u skladu sa rješenjem Višeg privrednog suda od 28. oktobra 2010. godine, Okružni privredni sud je donio rješenje od 21. aprila 2011. godine na osnovu kojeg je ponovo otvoren stečajni postupak nad imovinom tuženog, imenovan stečajni upravnik i pozvani svi povjerioci da u roku od 30 dana prijave sudu svoja potraživanja. Osporeni postupak
11. Apelant je 21. septembra 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja potraživanja. U tužbi je apelant naveo da je nad tuženim otvoren stečajni postupak rješenjem Okružnog privrednog suda od 21. aprila 2011. godine, te da je on 27. juna 2011. godine prijavio svoje potraživanje u određenom novčanom iznosu po osnovu izvršenih usluga vještačenja za potrebe stečajnog dužnika u prethodnom stečajnom postupku. Uz prijavu potraživanja apelant je dostavio i račun kao dokaz da je usluga izvršena i da je potraživanje osnovano. Na ispitnom ročištu od 22. avgusta 2011. godine stečajni upravnik je u potpunosti osporio prijavljeno potraživanje, a sud je takvo izjašnjenje prihvatio. Stoga je apelant, između ostalog, predložio sudu da donese presudu kojom će utvrditi da je apelantovo potraživanje u određenom novčanom iznosu osnovano, te da obaveže stečajnog upravnika da izvrši ispravku tabele potraživanja na način da će prijavu unijeti u tabelu priznatih potraživanja u opšti isplatni red.
12. U odgovoru na tužbu tuženi je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev ističući prigovor pasivne legitimacije na svojoj strani iz razloga što apelanta nije angažovao tuženi, niti je apelant poslove vještačenja radio u ime i za račun tuženog po nalogu ovlašćenih lica.
13. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 094467 11 Ps od 29. jula 2015. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.
14. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu naknade za izvršeni rad, i to kao potraživanje u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženim. Nadalje je Okružni privredni sud istakao da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena blagovremeno u smislu odredbe člana 120 Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP). Potom je Okružni privredni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 115 ZSP, te naveo da je, uvidom u prijavu apelantovog potraživanja prema tuženom, utvrdio da je ta prijava sačinjena u skladu s odredbama navedenog člana ZSP. S obzirom na navedeno, Okružni privredni sud je naveo da je apelantova tužba osnovana. U vezi s tim je Okružni privredni sud istakao da je svrha stečajnog postupka u tome da se namire povjerioci stečajnog dužnika. Povjerioci stečajnog dužnika nakon otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom svoja potraživanja mogu da ostvare samo na način, u postupku i u rokovima kako je to propisano ZSP. Ovo je jedna od pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka. Zatim, odredbama člana 15 ZSP propisane su mjere obezbjeđenja koje sud donosi u momentu pokretanja prethodnog postupka, a nesporno je da je rješenjem o otvaranju prethodnog postupka za utvrđivanje da li postoje uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad tuženim određena privremena mjera zabrane tuženom da bez saglasnosti privremenog stečajnog upravnika raspolaže pokretnom i nepokretnom imovinom i novčanim sredstvima. Opreza radi, Okružni privredni sud je istakao da smjena lica ovlašćenog za zastupanje ne utiče na apelantova prava i da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i drugih dokaza, odnosno zajedno sa drugim dokazima.
15. Prema tome, Okružni privredni sud je naveo da izrada nalaza i mišljenja koje je izvršio apelant i pravne radnje koje je preduzeo, odnosno čime je zasnovao obligacionopravni odnos sa tuženim u utuženom periodu ne mogu da utiču na apelantovo pravo da potražuje naknadu za izvršeni rad, posebno kada se u skladu sa čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno teretom dokazivanja, na osnovu izvedenih dokaza ne može utvrditi da je apelant znao da lice koje je naručilo izradu nalaza, odnosno lice koje je vještaku dostavilo potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza, nije imalo odobrenje privremenog stečajnog upravnika za preduzimanje ove radnje, niti da je tom licu određena privremena mjera zabrane raspolaganja novčanim sredstvima.
16. Takođe, Okružni privredni sud je naveo da, bez obzira na to što taj sud smatra da je za rješenje ovog spornog odnosa lex specialis ZSP, važno je napomenuti da se u konkretnoj pravnoj stvari može govoriti o prekoračenju granica ovlašćenja koje su propisane članom 87 st. 4 i 5 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da ako druga strana nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlašćenja, može odmah po saznanju za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru izjasni, izjaviti da se ne smatra ugovorom vezan, a ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja. U konkretnom slučaju, tokom postupka nije dokazano da je apelant znao, niti da je morao znati da je Goran Vajkić (u vrijeme spornog događaja vršilac dužnosti direktora tuženog) prekoračio svoja ovlašćenja i da je eventualno trebao saglasnost privremenog stečajnog upravnika za preduzimanje ovog posla, iako se ne radi o novčanim sredstvima, nego se radi o poslu čije okončanje zahtijeva raspolaganje novčanim sredstvima. Isto tako, apelant je tek podnošenjem prijave potraživanja nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženim stekao saznanje da tuženi kao zastupani nije dao odobrenje na prekoračenje, tako da apelant ima pravo da traži isplatu utuženog iznosa i na osnovu odredbe člana 87 stav 5 ZOO-a.
17. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 094467 15 Pž od 27. oktobra 2015. godine žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što se odbija kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
18. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio da je apelanta kao vještaka finansijske struke angažovao tuženi za davanja nalaza i mišljenja o tome da li su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad tuženim. Apelanta je angažovao direktor tuženog preko većinskog vlasnika tuženog, u vrijeme kada je bio otvoren prethodni postupak za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka. Nakon dostavljanja nalaza i mišljenja, apelant je dostavio račun od 16. avgusta 2010. godine na određeni novčani iznos u kojem je navedeno da je na zahtjev Jovana Vidovića, ovlašćenog lica tuženog, izvršio finansijsko vještačenje. Nadalje je utvrđeno da je u finansijama tuženog, po nalogu direktora Gorana Vajkića, račun evidentiran, ali da na račun nije dao saglasnost privremeni stečajni upravnik, niti je dao odobrenje za njegovo plaćanje.
19. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je istakao da je predmetni spor nastao u vezi i povodom stečajnog postupka, te se u razrješenju ovoga spora ima primijeniti ZSP. Rješenje o pokretanju prethodnog stečajnog postupka nad tuženim objavljeno je na oglasnoj tabli suda 27. maja 2010. godine i u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 52/10 od 8. juna 2010. godine. U navedenom rješenju, koje je javno objavljeno, sadržana je privremena mjera u kojoj je navedeno da se bez saglasnosti privremenog stečajnog upravnika od stečajnog dužnika ne može raspolagati niti imovinom niti novčanim sredstvima. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je naveo da je apelant kao vještak (imenovan za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka) nakon donošenja privremene mjere u skladu sa ZSP, od kog momenta su sva ovlašćenja zakonskog zastupnika u pogledu raspolaganja imovinom i novčanim sredstvima uslovljena saglasnošću privremenog stečajnog upravnika. U vezi s tim je Viši privredni sud naveo da je cilj javnog objavljivanja rješenja o otvaranju prethodnog stečajnog postupka, kao i o otvaranju stečajnog postupka, u tome da se svi povjerioci kao i sva treća lica upoznaju o toj činjenici. Slijedom toga, apelant se ne može pozivati na to da mu nije bilo poznato da je nad tuženim otvoren prethodni stečajni postupak i da su ovlašćenja direktora pod kontrolom privremenog stečajnog upravnika. Naime, Zakon o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) u odredbi člana 15 propisuje da akcionar akcionarskog društva može prema trećim licima lično odgovarati za obaveze društva, ako zloupotrijebi privredno društvo ili raspolaže imovinom privrednog društva kao sa sopstvenom imovinom kao da privredno društvo ne postoji. Nadalje, odredba člana 10 navedenog zakona govori o dejstvu registracije i objavljivanja u odnosu na treća lica. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je istakao da je apelanta za izradu nalaza angažovao akcionar tuženog (kako je decidirano navedeno u računu čije se plaćanje zahtjeva) a da je rješenje o otvaranju prethodnog stečajnog postupka javno objavljeno, slijedom čega se apelant ne može pozivati na to da mu je bilo nepoznato da li ga je angažovalo ovlašćeno lice ili ne. U registru tuženog kod nadležnog suda Goran Vajkić nije tada bio upisan kao zakonski zastupnik tuženog, već Borislav Bijelić.
20. Imajući u vidu navedene dokaze, koje je u toku prvostepenog postupka sproveo tuženi, Viši privredni sud je naveo da se iz njih ne može utvrditi činjenica da je tuženi pasivno legitimisan u ovom postupku i ne može se utvrditi činjenica da je tuženi sa apelantom bio u materijalnopravnom odnosu po osnovu ugovora o pružanju usluga finansijskog vještačenja, niti se može utvrditi činjenica da apelant nije imao saznanje o tome ko je ovlašćen u ime tuženog da s njim zaključi ovaj ugovor o pružanju usluga. Saglasno navedenim zakonskim odredbama, Viši privredni sud je istakao da tuženi nije pasivno legitimisan, pa stoga nema obavezu da plati ovu izvršenu uslugu apelantu, slijedom čega je stečajni upravnik pravilno osporio ovo potraživanje. Dakle, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u razrješenju ovoga spora, na šta se osnovano ukazuje žalbom tuženog, iz kog razloga je prvostepena presuda preinačena i odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog načina na koji je Viši privredni sud primijenio materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant ističe da je prvostepena presuda u cijelosti zasnovana na činjenicama utvrđenim u toku postupka i dokazima, kao i na pravilnom tumačenju i primjeni materijalnog prava, te na jasnom i razumljivom obrazloženju. Na drugoj strani, po apelantovoj ocjeni, osporena drugostepena odluka je paušalna, zasnovana na pogrešno utvrđenim činjenicama, suprotna dokazima i ne sadrži pravni osnov. Apelant ukazuje da je osporena odluka nerazumljiva i protivrječna. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu odluku i predmet vrati Višem privrednom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
22. Viši privredni sud je naveo da navodi apelacije nemaju osnova. U vezi s tim je Viši privredni sud istakao da je u skladu s odredbom člana 8 ZPP ocijenio sve dokaze (koji su sprovedeni) zasebno i u uzajamnoj vezi, slijedom čega utvrđenje suda nije proizvoljno, kako to smatra apelant. Nadalje, Viši privredni sud je ukazao da obrazloženje osporene odluke tog suda zadovoljava sve kriterijume koji su propisani odredbom člana 191 ZPP, dok je apelantu data mogućnost da raspravlja pred sudom, te da predlaže i sprovodi dokaze, na koji način mu je suštinski omogućeno da pristupi sudu i da ostvaruje svoja prava u sudskom postupku. Slijedom navedenog je Viši privredni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Mjere obezbjeđenja Član 15. stav 1. tačke 2. i 3. i stav 5.
1) Stečajni sudija može rješenjem odrediti mjere radi obezbjeđenja buduće stečajne mase, a takođe ih i ukinuti. Stečajni sudija naročito može:
2. usloviti raspolaganje stečajnog dužnika saglasnošću stečajnog suda ili ograničiti na drugi način;
3. postaviti privremenog stečajnog upravnika;
5) Ako postoje posebne okolnosti, naročito u slučaju opasnosti od docnje, stečajni sudija može stečajnom dužniku narediti opštu zabranu raspolaganja. U tom slučaju ovlaštenje upravljanja i raspolaganja imovinom stečajnog dužnika prelazi u potpunosti na privremenog stečajnog upravnika. [...]
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Prekoračenje granica ovlašćenja Član 87. st. 4. i 5.
4) Ako druga strana nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlašćenja, može odmah po saznanju za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru izjasni, izjaviti da se ne smatra ugovorom vezana.
5) Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja.
25. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Dejstvo registracije i objavljivanja u odnosu na treća lica Član 10.
(1) Smatra se da treća lica znaju za registrovane podatke o privrednom društvu nakon njihovog objavljivanja ili objavljivanja izvoda iz tih podataka ili dokumenata na osnovu kojih je izvršena registracija sa upućivanjem na njih.
(2) Smatra se da treća lica znaju ili da prema okolnostima slučaja mogu znati za podatke i dokumenta iz stava 1. ovog člana i prije objavljivanja, a nakon deponovanja u registar, ako privredno društvo to dokaže.
(3) Ako se objavljeni podaci razlikuju od registrovanih podataka, za privredno društvo se kao tačan uzima podatak iz registra, tako da ono u odnosima sa trećim licima ne može isticati podatke koji su objavljeni, ako su se treća lica pouzdala u podatke iz registra.
Zloupotreba pravnog lica Član 15.
(1) [...] akcionari akcionarskog društva mogu prema trećim licima lično odgovarati za obaveze društva ako zloupotrijebe privredno društvo za nezakonite ili prevarne ciljeve ili ako sa imovinom privrednog društva raspolažu kao sa sopstvenom imovinom na način kao da privredno društvo kao pravno lice ne postoji.
(2) Lica iz stava 1. ovog člana odgovorna su za obaveze društva solidarno. (3) Odgovornost iz st. 1. i 2. ovog člana utvrđuje nadležni sud, pri čemu uzima u obzir sve okolnosti u vezi sa zloupotrebom, a naročito da se opšti princip ograničene odgovornosti ne primjenjuje na slučajeve iz stava 1. ovog člana.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 094467 15 Pž od 27. oktobra 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 9. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da je suština predmetnog postupka apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom, a koje je nastalo povodom usluga finansijskog vještačenja koje je apelant izvršio radi utvrđivanja uslova za otvaranje stečajnog postupka nad tuženim. U vezi s tim, pred redovnim sudovima postavilo se pitanje pasivne legitimacije tuženog u ovoj pravnoj stvari, budući da je apelant angažovan nakon što je doneseno rješenje o pokretanju prethodnog stečajnog postupka nad tuženim, a koje je sadržavalo privremenu mjeru zabrane tuženom da bez saglasnosti privremenog stečajnog upravnika raspolaže pokretnom i nepokretnom imovinom i novčanim sredstvima. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelanta angažovalo lice (Goran Vajkić) koje je za vršioca dužnosti direktora tuženog imenovano odlukom Upravnog odbora tuženog od 30. aprila 2010. godine, a da je on upisan u sudskom registru kao ovlašćeni zastupnik tuženog na osnovu rješenja Okružnog privrednog suda od 11. novembra 2010. godine, dakle nakon što je apelant sačinio stručni nalaz i mišljenje od 16. avgusta 2010. godine i istog dana dostavio tuženom račun na koji privremeni stečajni upravnik nije dao saglasnost, niti je dao odobrenje za njegovo plaćanje.
37. Ocjenjujući osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, iz obrazloženja prvostepene odluke Okružnog privrednog suda proizlazi da je apelant izvedenim dokazima u smislu relevantnih odredaba procesnog prava (čl. 7 i 123 ZPP) dokazao osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Ovakav stav je prvostepeni sud argumentovao na način da apelantova prijava potraživanja ispunjava uslove i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena blagovremeno. Dakle, prvostepeni sud je zaključio da je apelant vršenjem usluga vještačenja za tuženog zasnovao obligacionopravni odnos s njim i da prekoračenje ovlašćenja zakonskog zastupnika tuženog u smislu relevantnih odredaba ZOO-a (član 87 st. 4 i 5) za apelantovo angažovanje bez prethodne saglasnosti privremenog stečajnog upravnika ne može da utiče na apelantova prava u konkretnom slučaju, budući da nije dokazano da je apelant morao ili mogao znati za navedeno prekoračenje.
38. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud odlučujući po žalbi tuženog zauzeo suprotan stav od prvostepenog suda, zaključujući prije svega da se apelantovo angažovanje kao vještaka može podvesti pod institut raspolaganja imovinom i novčanih sredstava tuženog nakon donošenja rješenja o pokretanju prethodnog stečajnog postupka nad tuženim (koje je sadržavalo privremenu mjeru zabrane raspolaganja imovinom tuženog bez saglasnosti privremenog stečajnog upravnika). Posljedično tome, Viši privredni sud je zauzeo stav da tuženi nije bio u materijalnopravnom odnosu sa apelantom, s obzirom na to da ga je angažovalo neovlašćeno lice, a da apelant svoja prava može ostvarivati u smislu relevantnih odredaba ZPD (čl. 10 i 15). Osim toga, Viši privredni sud je pri ocjeni osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva stavio akcenat i na činjenicu njegovog saznanja za postojanje privremene mjere (zabrane raspolaganja imovinom tuženog bez saglasnosti privremenog stečajnog upravnika) u kontekstu njenog javnog objavljivanja. U vezi s tim, a za potrebe ove odluke, Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati na praksu Evropskog suda u kojoj je zauzet stav da manjak dokaza o objavljivanju obavijesti na oglasnoj ploči nadležnog (trgovačkog) suda u vezi sa stečajnim postupkom predstavlja proceduralnu pogrešku koja potpada pod domet člana 6 stav 1 Evropske konvencije i koja može da utiče na aplikantovu mogućnost zaštite svojih (građanskih imovinskih) prava i time na njegovo pravo na pravično suđenje (vidi Evropski sud, LB INTERFINANZ A.G. protiv Hrvatske, presuda od 27. marta 2008. godine, broj aplikacije 29549/04, stav 29). Međutim, za razliku od citiranog predmeta Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju nespornim utvrdili da je rješenje o otvaranju prethodnog stečajnog postupka nad tuženim javno objavljeno na oglasnoj tabli suda 27. maja 2010. godine i u službenom glasilu od 8. juna 2010. godine, čime se ni na koji način ne može govoriti o postojanju proceduralne greške koja bi eventualno mogla dovesti u pitanje apelantovu dostupnost u saznanju prilikom ostvarivanja i zaštite svojih prava koja se dovode u vezu s dužnikovim pravnim statusom. Stoga je i Viši privredni sud zaključio da apelant u okolnostima konkretnog predmeta nije mogao tvrditi da nije imao saznanje o sadržaju navedene privremene mjere, odnosno može li i pod kojim okolnostima stupiti u pravni odnos povodom pružanja svojih usluga finansijskog vještačenja. Sumirajući navedeno, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Viši privredni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev prevashodno zbog izostanka saglasnosti privremenog stečajnog upravnika za njegovo angažovanje kao finansijskog vještaka, a sa kojim uslovom je apelant kao profesionalno lice morao biti upoznat u okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega je usvojen prigovor pasivne legitimacije koji je tuženi istakao na svojoj strani u ovoj pravnoj stvari.
39. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Viši privredni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman