Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3519/17 (D. K.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3519/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3519/17, rješavajući apelaciju Dževada Kurtović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Kurtović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 012082 17 Kž 6 od 6. novembra 2017.
godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 012082 17 Kž 5 od 2. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 012082 17 Kž 5 od 2. augusta 2017. godine kojom je odbijena žalba apelantovog branitelja, kao i žalba kantonalne tužiteljice iz Bihaća i potvrđena Presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 012082 17 K od 16. maja 2017. godine. Navedenom presudom apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) i za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ, te osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Apelant je 18. septembra 2017. godine i 22. marta 2018. godine dopunio apelaciju, te osporio i Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 012082 17 Kž 6 od 6. novembra 2017. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Kantonalnog suda od 30. augusta 2017. godine kojim je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se žalbom branitelja apelanta prvostepena presuda pobija zbog odluke o kazni s prijedlogom da se ona preinači i apelantu izrekne blaža kazna. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da su žalbeni navodi branitelja neosnovani. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je apelant sam istražnim organima rekao da ima sakriveno oružje (osim onog koje je upotrijebljeno za učinjenje krivičnog djela ubistva) nije okolnost koja bi trebala biti posebno cijenjena kao olakšavajuća okolnost s obzirom na kontekst u kojem je apelant to rekao istražnim organima. Naime, apelant je to rekao nakon što je drugim oružjem usmrtio oštećenog i kada se moglo očekivati da će se u vezi sa sredstvom izvršenja i drugim relevantnim okolnostima učinjenog krivičnog djela izvršiti pretres objekata koje on koristi. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da okolnost da se apelant nakon hapšenja korektno ponašao, da nije pokazao agresivno ponašanje je nešto što se po redovnom toku stvari očekuje od svakog građanina. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je apelant sarađivao sa organima gonjenja došla je do izražaja pri ocjeni priznanja učinjenja krivičnih djela kao olakšavajuće okolnosti. Nadalje je navedeno da okolnosti da se apelant kaje zbog učinjenog krivičnog djela i da se izvinio porodici oštećenog nije u pobijanoj presudi posebno cijenjena, ali Vrhovni sud nalazi da one po svojoj sadržini nisu takve da bi ukazivale da je kazna koja je utvrđena apelantu za krivično djelo ubistva i izrečena jedinstvena kazna prestroge. Vrhovni sud je, također, ukazao da žalbeni navodi kojima se ističu psihičke posljedice koje apelant ima u vezi sa ratnim traumama, a i onim koje je izazvao predmetni događaj, branitelj apelanta nije potkrijepio nikakvim dokazima. Naime, Vrhovni sud je istakao da pojava određenih psihičkih posljedica kod učinitelja zbog usmrćenja druge osobe je nešto što se redovno može očekivati kod ovakvih krivičnih djela. Također, Vrhovni sud je smatrao da pobude zbog kojih je apelant učinio ovo krivično djelo, po svojoj sadržini, nisu takve da bi predstavljale olakšavajuće okolnosti kao ni sama činjenica da je apelant nezaposlen i slabog imovnog stanja. Vrhovni sud je ukazao da je branitelj apelanta u žalbi ukazao na neke druge predmete Kantonalnog suda u kojima je optuženima koji su oglašeni krivima zbog krivičnih djela ubistva izrečena kazna zatvora u kraćem trajanju od kazne koja je pobijanom presudom utvrđena apelantu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ti navodi, sami po sebi, ne ukazuju da je kazna koja je utvrđena apelantu prestroga. Vrhovni sud je istakao da postupak odmjeravanja kazne je postupak individualizacije kazne koji se vrši s obzirom na sve okolnosti učinjenja konkretnog krivičnog djela i optuženog, te da ovakva pozivanja na neke druge predmete ne mogu dovesti u pitanje pravilnost odluke o kazni u pobijanoj presudi.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa slijedi da je pobijano rješenje kojim je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka doneseno nakon pravosnažnosti presude Kantonalnog suda od 16. maja 2017. godine donesene u predmetnom krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta. Također je navedeno da iz stanja spisa slijedi da je navedenom presudom odlučeno da će apelant snositi troškove krivičnog postupka, a da će se o troškovima postupka odlučiti posebnim rješenjem. Zatim je navedeno da je protiv navedene presude branitelj apelanta izjavio žalbu zbog odluke o kazni, dok se izjavljenom žalbom nije dovodila u pitanje odluka prvostepenog suda o troškovima krivičnog postupka, pa proizilazi da je donošenjem presude Vrhovnog suda od 2. augusta 2017. godine odluka o troškovima postala pravosnažna. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz pobijanog rješenja slijedi da je isto doneseno primjenom odredaba člana 200. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju tog rješenja naveo da je visinu troškova krivičnog postupka utvrđena na osnovu stanja u spisu i dokaza koji su priloženi u spis, te apelanta obavezao na naknadu istih u ukupnom iznosu od 12.867,53 KM, nalazeći da se radi o troškovima krivičnog postupka koji su propisani članom 199. stav 2. tačka g) i h) ZKP. Vrhovni sud je ukazao da je apelant izjavljenom žalbom ne dovodi u pitanje vrstu troškova na čiju naknadu je obavezan pobijanim rješenjem a ni visinu. Vrhovni sud je istakao da iznesenim navodima u žalbi apelanta (da nema nikakvih primanja i da se nalazi na birou za nezaposlene, da ne posjeduje nikakvu imovinu, da je kod nadležnog tužitelja izjavio da on nije u stanju plaćati advokata za svoju odbranu i da mu je postavljen advokat po službenoj dužnosti, te da je sud imao podatke o njegovom imovnom stanju) se ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. Budući da žalbeni navodi ni na koji način ne dovode u pitanje razloge koji su dati u pobijanom rješenju, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanu žalbu apelanta. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da na okolnosti koje apelant navodi u žalbi, da je nezaposlen i da nema nikakvih primanja, da ne posjeduje nikakvu imovinu i da nije u mogućnosti da plati troškove krivičnog postupka određene pobijanim rješenjem, apelant može ukazivati i nakon donošenja pobijanog rješenja. Vrhovni sud je ukazao da u skladu sa odredbama člana 202. stav 4. ZKP, ako se okolnosti koje ukazuju da bi plaćanjem troškova krivičnog postupka bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava utvrde nakon donošenja odluke o troškovima postupka, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su mu strogo i previsoko izrečena kazna navodeći da nisu uzete u obzir sve olakšavajuće okolnosti kao i da je u drugim predmetima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom optuženima koji su oglašeni krivima zbog krivičnih djela ubistva izricane kazna zatvora u kraćem trajanju od kazne na koju je osuđen apelant. Osim toga, u pogledu osporenog rješenja kojim je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka apelant navodi da nema nikakvih primanja, da se nalazi na birou za nezaposlene, da ne posjeduje nikakvu imovinu, da je kod nadležnog tužitelja izjavio da on nije u stanju plaćati advokata za svoju odbranu i da mu je postavljen advokat po službenoj dužnosti, te da je sud imao podatke o njegovom imovnom stanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv presude i rješenja Kantonalnog suda, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman