Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5418/17 (C. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Vanparnični postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5418/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5418/17, rješavajući apelaciju Cvjetka Bogićevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Cvjetko Bogićević protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 041903 16 Rev od 31. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvjetko Bogićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 V 041903 16 Rev od 31. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je protupredlagaču (Republika Srpska) da isplati apelantu za eksproprisane nekretnine i voćne zasade ukupan iznos od 147.991,50 KM (za građevinske objekte 125.694,00 KM, za zemljište 3.375,00 KM, a za voćne zasade i ukrasno bilje 18.922,50 KM), te da mu isplati i troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke M. I., koji je obračunao tržišnu vrijednost eksproprisanih objekata. Međutim, da se radi o bespravno sagrađenim objektima pa da apelant kao raniji vlasnik za njih ne može dobiti naknadu u visini njihove tržišne cijene, već samo u visini svojih ulaganja u objekte i to pod uslovom da su objekti ispunjavali uslove za legalizaciju, u smislu člana 53. stav 2. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, da se radi o lokaciji koja se nalazi u neposrednoj blizini rudnika, a da je na takvim područjima gradnja u pravilu zabranjena. Stoga, da je očigledno da je apelantu za eksproprisane građevinske objekte određena veća naknada od one koja mu pripada u skladu sa citiranim propisom, jer bi po redovnom toku stvari ti objekti, kao bespravno sagrađeni, bili uklonjeni odnosno porušeni i to o trošku apelanta. Međutim, Vrhovni sud je istakao da ne može u odnosnom dijelu preinačiti nižestepene odluke na štetu apelanta, obzirom na izričitu zabranu sadržanu u članu 230. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. Zatim, da apelant osporava i visinu dosuđene naknade za eksproprisano zemljište tvrdeći da se ne radi o poljoprivrednom već o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je ocijenio da drugostepeni sud s razlogom nije prihvatio nalaze i mišljenja vještaka građevinske struke, po kojima eksproprisano zemljište ima karakter građevinskog zemljišta. Naime, da su u pogledu namjene zemljišta koje je predmet eksproprijacije sudovi vezani za rješenje o eksproprijaciji, a da je u konkretnom slučaju pravosnažnim rješenjem utvrđeno da eksproprisano zemljište predstavlja voćnjak III klase. Naglašeno je da je apelant to rješenje mogao pobijati žalbom, ukoliko je smatrao da se radi o građevinskom zemljištu, ali da on to nije učinio. Takođe je istaknuto da je u članu 3. stav 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, propisano da se poljoprivrednim zemljištem smatra i ono zemljište kome je planskim aktima Republike Srpske, opština i gradova utvrđena druga namjena, sve dok se za to zemljište u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa tim zakonom. Vrhovni sud je ukazao da se pravilnim tumačenjem navedene zakonske odredbe izvodi zaključak da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište ukoliko se na njemu sagradi objekat, kako to smatra apelant, već da se prethodno o tome mora donijeti planski akt, a zatim da se u skladu sa tim aktom zemljište mora privesti namjeni, uz obavezu plaćanja jednokratne naknade po tom osnovu. Prema tome, da kako u konkretnom slučaju nije došlo do pretvaranja poljoprivrednog zemljišta u građevinsko u smislu citirane odredbe, a apelant nije platio naknadu na ime toga niti mu je izdato odobrenje za gradnju kuće, da je nesumnjivo da su eksproprisane parcele u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji imale karakter poljoprivrednog zemljišta. Vrhovni sud je ocijenio da apelant neosnovano pobija i odluku o troškovima postupka. Naime, da je po mišljenju Vrhovnog suda apelantu po tom osnovu dosuđeno više nego što mu pripada po Zakonu o vanparničnom postupku i ZPP, ali da zbog zabrane navedene u članu 230. u vezi sa članom 253. ZPP, nije moguće preinačiti odluku o troškovima postupka na štetu apelanta. Naglašeno je da je protupredlagač u konkretnom postupku (kao i prethodno u upravnom postupku) nudio apelantu na ime naknade za eksproprisane nekretnine iznos od 132.134,58 KM, što se može smatrati pravičnom naknadom, pa da je odbijanjem ponuđene naknade bez opravdanog razloga apelant prouzrokovao bespotrebne troškove pa da nema pravo da traži naknadu istih. Međutim da je, unatoč tome, drugostepeni sud apelantu na ime troškova postupka dosudio iznos od 10.805,80 KM, radi čega je revizija u odnosnom dijelu neargumentovana i bez ikakvog zakonskog utemeljenja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, odnosno da je pogrešno određena visina naknade za eksproprisane nekretnine. Apelant, takođe, ističe da su pogrešno obračunati troškovi predmetnog vanparničnog postupka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5418/17 (C. B.) | Sudska praksa | Aktio