Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5586/17 (M. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5586/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5586/17, rješavajući apelaciju Melihe Savović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Meliha Savović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 018555 16 Uvp od 28. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Meliha Savović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 018555 16 Uvp od 28. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantici priznato pravo na porodičnu penziju iza umrlog supruga u određenom mjesečnom iznosu.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je apelantice, kao član porodice umrlog supruga B. S., ponovo zatražila da se pravilno utvrdi visina penzije, odnosno penzijski osnov, navodeći da joj je ranijim rješenjem priznato pravo ma penziju u mjesečnom iznosu od 480,1085 KM i da je u istom rješenju navedeno da je penzija umrlog na dan smrti iznosila 308,3309 KM, koji iznos je pogrešno utvrđen. Nadalje, da je apelantici, ranijim rješenjem prvostepenog organa (iz postupka koji je prethodio postupku donošenja predmetnog prvostepenog upravnog akta), priznato pravo na porodičnu penziju u iznosu od 480,10 KM u kojem je porodična penzija određena u visini od 70% od iznosa penzije umrlog koji na dan smrti iznosi 308,3309 KM, kako stoji u obrazloženju tog rješenja, a na šta se prigovara da se radilo o štamparskoj grešci. Zatim, da pri ponovnom utvrđivanju visine porodične penzije, prvostepeni organ polazi od visine penzije umrlog, koja je na dan smrti iznosila 663,6310 KM (koji iznos predstavlja zakonski iznos penzije) i porodičnu penziju određuje u visini od 70% tog iznosa, što iznosi 464,5417 KM, te utvrđuje da tako određen iznos penzije, usklađen na dan sticanja prava tj. 18. juna 2009. godine iznosi 480,1085 KM. Prvostepeni sud je ocijenio, imajući u vidu činjenično utvrđenje predmetne stvari, da su tuženi organi pri ponovnom utvrđivanju visine porodične penzije pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, posebno odredbe člana 69. navedenog Zakona, kojim je propisano, između ostalog, da se visina porodične penzije određuje od starosne penzije koja bi osiguraniku pripadala, odnosno od penzije koja je korisniku penzije pripadala u momentu smrti, zavisno od broja članova porodice koji imaju pravo na tu penziju, koja za jednog člana iznosi 70% od osnova.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantica u zahtjevu za vanredno preispitivanje navela, kao i u tužbi, da je pogrešno obračunata visina penzije umrlog supruga, pa samim tim i njena penzija, jer je kao osnov korištena penzija čija je isplata bila limitirana na iznos od 510,00 KM Odlukom Savjeta Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje o povećanju penzija i novčanih naknada po osnovu rasta plata u 1996. godini i u periodu januar-avgust 1997. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Nadalje, da apelantica tvrdi da se penzija trebala obračunati od penzijskog osnova prema penzijskom stažu umrlog, bez isplatnog limita, shodno Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju. Naime, da iz sadržaja zahtjeva za vanredno preispitivanje (ponovljenim tužbenim navodima) proizlazi da apelantica smatra da joj je pogrešno obračunata visina porodične penzije, jer je kao osnov korišten iznos penzije umrlog supruga čija je isplata bila limitirana navedenom Odlukom, odnosno da faktički osporava usklađivanje utvrđene penzije primjenom te odluke. Vrhovni sud je istakao da je apelantici porodična penzija pravilno i zakonito utvrđena od penzije koja je na dan smrti njenog supruga iznosila 663,6310 KM (sa vršenom isplatom iznosa penzije usklađenog sa pripadajućim povećanjima saglasno zakonskim propisima), tako da se navodi zahtjeva u pogledu pogrešne primjene navedene Odluke prilikom određivanja visine penzije umrlog osiguranika ukazuju neosnovanim. Naglašeno je da iz podataka iz spisa predmeta uopšte ne proizlazi da je isplaćeni limitirani iznos penzije od 510,00 KM, po navedenoj Odluci, uzet u obzir prilikom utvrđivanja starosne penzije apelantičinog supruga, niti je apelantica, osim paušalnih tvrdnji, u tom pogledu priložila bilo kakve dokaze.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da je pogrešno obračunata visina penzije njenog umrlog bračnog druga, pa samim tim i apelantičina penzija, te da je kao osnov korištena penzija čija je isplata bila limitirana na iznos od 510,00 KM navedenom Odlukom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u tužbi protiv rješenja tuženog, te u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluke, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5586/17 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio