Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5561/17 (Republika Srpska)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5561/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5561/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Republika Srpska protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019529 16 Rev od 1. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Istočno Sarajevo, podnijela je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019529 16 Rev od 1. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezana je apelantica da tužitelju (Bosna i Hercegovina, Vijeće za državnu pomoć Bosne i Hercegovine) isplati određeni novčani iznos (jer za 2013. i 2014. godinu apelantica nije izmirila u cijelosti svoju finansijsku obavezu prema tužitelju).
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da nije sporna obaveza apelantice u financiranju rada Vijeća za državnu pomoć, s Vijećem ministara BiH i Vladom Federacije BiH, u jednakim omjerima od jedne trećine, pa tako i za sporni period, temeljem odredaba člana 9. stav (3) Zakona o sistemu državne pomoći u BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 10/12). Naime, da je sporno je li tužitelj, prije donošenja Odluke o budžeta za 2013. godinu i Odluke o usvajanju nacrta budžeta za 2014. godinu, bio dužan prethodno pribaviti mišljenje apelantice, radi dobivanja potrebne saglasnosti, shodno odredbama 91. i 92. Poslovnika o radu Vijeća ministara. Također, da je po apelantici i sporno, je li tužitelj i donio odluku o budžetu za 2014. godinu, s obzirom na to da je za istu godinu samo usvojen nacrt budžeta. Prvostepeni sud je istakao da kako je sud dužan da prilikom rješavanja spora primjenjuje zakon, tako da je primijenio član 9. stav (3) Zakona o sistemu državne pomoći u BiH, jer je prethodno utvrdio ono bitno za rješavanje konkretnog spora, i to obavezu apelantice u financiranju rada tužitelja i mogućnost tužitelja da sam odredi svoj budžet. Naglašeno je, da je i Vijeće za državnu pomoć BiH formirano navedenim Zakonom, u proceduri svoga usaglašavanja i donošenja u Parlamentarnoj skupštini, tako da su opisane primjedbe apelantice, o potrebi usaglašavanja budžeta istoga Vijeća s apelanticom, mogle biti i mogu biti artikulirane i od značaja, jedino u tome postupku. Prvostepeni sud je zaključio, da shodno navedenom preispitivanje načina finansiranja te državne nezavisne institucije, koja se u cijelosti ne finansira sredstvima Budžeta Bosne i Hercegovine, nije predmetom sudačkog postupanja, pa da su i sva osporavanja data u tome pravcu neosnovana. Stoga, da kod utvrđenja da na strani apelantice postoji obaveza financiranja rada tužitelja, u označenoj razmjeri i u visini određenoj odlukom tužitelja, proizlazi utemeljenost tužbenog zahtjeva i razlogom njegova usvajanja. Nadalje, da je Odluka o usvajanju nacrta budžeta Vijeća za državnu pomoć BiH za 2014. godinu, data u formi nacrta, ali je njegova visina kao konačna, potvrđena Analizom za godišnji izvještaj Vijeća za državnu pomoć BiH za 2014. godinu. Prvostepeni sud je ocijenio da navedeno, kao i činjenica da je Odluka o budžetu Vijeća za državnu pomoć BiH za 2013. godinu donesena nakon što je Budžet Republike Srpske već bio utvrđen, ne mogu biti razlozima za drugačiju odluku Suda.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Sud BiH je naveo da drugostepeni sud pravilno ukazuje da je odredbom člana 9. stav 3. Zakona o sistemu državne pomoći u BiH, izričito utvrđena obaveza apelantice u finansiranju rada Vijeća za državnu pomoć, zajedno sa Vijećem ministara BiH i Federacijom BiH, u jednakim omjerima od jedne trećine, a da izvršenje budžeta Vijeća vrši Ministarstvo finansija i trezora BiH. Nadalje, da je Vijeće za državnu pomoć javna institucija koja samostalno obavlja svoju djelatnost i koja je dužna da osigura dosljednu primjenu navedenog zakona na cijeloj teritoriji BiH. Zatim, da su u njegovom sastavu tri predstavnika koja imenuje Vijeće ministara BiH, dva predstavnika koja imenuje Republika Srpska, dva predstavnika koje imenuje Federacija BiH i jedan predstavnik kojeg imenuje Vlada Brčko Distrikta BiH. Stoga, da za predmetni slučaj i nije odlučna činjenica da li je tužitelj prije donošenja Odluke o budžetu za 2013. godinu i Odluke o usvajanju nacrta budžeta za 2014. godinu, morao prethodno pribaviti mišljenje apelantice radi dobivanja potrebne saglasnosti, shodno odredbama članova 91. i 92. Poslovnika o radu Vijeća ministara, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud i drugostepeni sud. Naglašeno je da odredba člana 9. stav 2. Zakona o sistemu državne pomoći u BiH propisuje da nacrt prijedloga budžeta Vijeća izrađuje Sekretarijat Vijeća i isti dostavlja Vijeću na odobrenje, pa kako su u sastavu Vijeća i dva predstavnika iz Republike Srpske da je apelantica i mogla biti upoznata sa iznosom koji je trabala da uplati za 2013 i 2014.godinu. Sud BiH je zaključio da je navedena procedura u potpunosti ispoštovana.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala i pred prvostepenim sudom, te i u žalbenom i revizionom postupku, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman