Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5116/15 (H. Č.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Istraga
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5116/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5116/15, rješavajući apelaciju Harisa Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Harisa Čauševića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog izostanka efektivne istrage apelantovih navoda o zlostavljanju prilikom lišavanja slobode 27. juna 2010.
godine i za vrijeme zadržavanja u Ministarstvu unutrašnjih poslova
- Policijska uprava Bugojno.
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Čauševića u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na tretman za vrijeme izdržavanja mjere pritvora, te u odnosu na dosadašnje izdržavanje kazne zatvora.
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Čauševića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 15. jula 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Haris Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. novembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 15. jula 2015. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno izvršavanje krivične sankcije-dugotrajnog zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
2. Apelant je dopunio apelaciju 23. novembra i 9. decembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5116/15 od 8. decembra 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Sud BiH je dostavio odgovor 29. marta 2017. godine, a Tužilaštvo BiH 5. aprila 2017. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak okončan osporenom presudom
7. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine apelanta proglasio krivim da je, na način bliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 3. u vezi sa stavom 5. tač. a), d) i f) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), te mu je izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 45 godina. Apelant je, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oslobođen optužbi da je, na način bliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tačka d), sve u vezi sa članom 26. KZBiH.
8. Sud BiH - Apelaciono vijeće je Presudom broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 12. juna 2014. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva BiH i prvostepenu presudu u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženog N.P. potvrdio, dok je uvažio apelantovu žalbu i Presudu broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa.
9. Sud BiH - Apelaciono vijeće je Presudom broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 15. jula 2015. godine apelanta proglasio krivim da je, na način bliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 3. u vezi sa stavom 5. tačka d) KZBiH, te mu je izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Istom presudom Suda BiH je, na osnovu člana 283. tačka e) ZKPBiH, odbijena optužba da je apelant, na način bliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 3. u vezi sa stavom 5. tačka f) KZBiH. Najzad, na osnovu člana 74. KZBiH, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su pobrojani u izreci presude (od 1. do 9).
10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je kao neosnovana ocijenjena apelantova tvrdnja da je došlo da značajnih izmjena u optužnici. Sud BiH je ukazao na član 275. ZKPBiH, te da se radilo o izmjenama optužnice koje samo preciziraju ono što se apelantu stavlja na teret u skladu sa izvedenim dokazima, bez uvođenja novih činjenica, radnji ili načina izvršenja, pa da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti je optužnica proširena na apelantovu štetu.
11. Sud BiH je zaključio da je u toku postupka u istražnoj fazi došlo do povrede člana 71. stav
2. ZKPBiH, jer oduzeti predmeti od apelanta, kao i drugi prikupljeni predmeti koji se dovode u vezu s njim nisu otvoreni i pregledani na zakonit način, pa zbog ovog propusta Tužilaštva, predmeti postaju nezakoniti dokazi iako su pribavljeni u skladu sa zakonskom procedurom. Slijedom navedenog, određeni dokazi su proglašeni nezakonitim u smislu člana 10. ZKPBiH i izdvojeni su iz spisa radi poštivanja načela pravičnosti iz člana 6. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je ukazano da je nesporno da je pretres stana i osoba vršen po naredbi Suda BiH, nakon čega su, na osnovu iste naredbe, oduzeti predmeti od apelanta, a povreda procesnog zakona od Tužilaštva učinjena je u trenutku kada je propustilo da izvrši otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta. Međutim, po ocjeni Suda BiH, to ne znači da su istražne radnje koje su preduzete prije toga i dokazi koji su proizašli iz tih radnji nezakoniti dokazi, jer su istražne radnje vršene u skladu sa zakonom, odnosno prije nego što je Tužilaštvo BiH propustilo da postupi u vezi sa zakonskom obavezom otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta. Slijedom navedenog, zapisnici, fotodokumentacija, potvrde i drugi dokazi koji su proizašli iz preduzetih istražnih radnji ocijenjeni su kao zakoniti dokazi. Nadalje, nezakonitim su ocijenjeni i konkretno pobrojani nalazi i mišljenja vještaka koji, po ocjeni Suda BiH, predstavljaju „plodove otrovne voćke“. S tim u vezi je ukazano da o zakonitosti vještačenja odlučuje zakonitost prethodne radnje kojom su predmeti prikupljeni, pa pošto je izostala radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta zbog čega su oni nezakonit dokaz, to i nalazi i mišljenja vještaka proizašli iz takvih dokaza predstavljaju nezakonit dokaz. Shodno navedenom, zaključeno je i da konkretno pobrojani nalazi i mišljenja vještaka ne mogu biti osnov za donošenje zakonite odluke. Najzad, u prilog zaključku o nezakonitim dokazima Sud BiH se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 291/08 i AP 460/12.
12. U obrazloženju presude pojedinačno je pobrojano sedam zahtjeva koje je apelant ulagao tražeći izuzeće: postupajućeg tužioca D.Č., glavnog tužioca Tužilaštva BiH, izuzeće svih članova drugostepenog vijeća, predsjednika Suda BiH, te odluke koje su donesene po ovim zahtjevima u kojim je data detaljna argumentacija zašto podneseni zahtjevi nisu uvaženi. Iz obrazloženja presude proizlazi da su izuzetak od navedenog bili zahtjevi za izuzeće od 1. juna 2015. godine i 29. juna 2015. godine, kada je Sud BiH odlučivao i odbacio zahtjeve.
13. U zahtjevu od 1. juna 2015. godine apelant je tražio izuzeće postupajućeg vijeća tvrdeći da otežava odbrani prikupljanje dokaza od Tužilaštva. Zahtjev je odbačen, jer je ocijenjeno da je usmjeren na odugovlačenje postupka, te je direktno primijenjena Evropska konvencija.
14. U zahtjevu od 29. juna 2015. godine apelant je tražio izuzeće predsjednika Suda BiH, svih članova vijeća poimenično, postupajućeg i glavnog tužioca Tužilaštva BiH. S obzirom na to da apelant zahtjeve nije dostavio u pisanoj formi, vijeće je odlučilo o svom izuzeću. Kao razlog za izuzeće apelant je istakao da se nezakonito nalazi u pritvoru, da nije dobio sve dokaze od Tužilaštva, da je na podnesak od 17. juna odgovor dobio 19. juna bez osvrta na istaknute navode, a čime se opstruira odbrana. Postupajuće vijeće je, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, odbacilo apelantov zahtjev za izuzeće svih članova vijeća kao prima facie neosnovan. U vezi sa zahtjevom za izuzeće glavnog i postupajućeg tužioca, apelant je upućen da se obrati nadležnim. U vezi sa izuzećem predsjednice Suda BiH, ukazano je da će odluku donijeti opća sjednica nakon što apelant dostavi zahtjev u pisanoj formi. U prilog navedenom Sud BiH je ukazao na član 29, član 30. stav 5. i član 32. ZKPBiH (odredbe koje reguliraju izuzeće), član 13. stav 2. ZKPBiH (dužnost da se postupak provede bez odugovlačenja), te član 239. ZKPBiH (obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeća). Sud BiH je ponovio da je apelant u više navrata tražio izuzeće svih članova vijeća u skladu sa članom 29. tačka f) ZKPBiH o čemu su donesene i posebne odluke. Međutim, u pogledu zahtjeva od 1. juna i 25. juna 2015. godine kojim je, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, tražio izuzeće svih članova vijeća, pošto su se razlozi ponavljali, te pošto su zahtjevi podneseni poslije početka glavnog pretresa, to je postupajuće vijeće, u skladu sa članom 32. stav 4. ZKPBiH i direktnom primjenom Evropske konvencije, donijelo odluku da ih odbacuje. Također, ukazano je da je vijeće imalo u vidu da se radi i o pritvorskom predmetu koji zahtijeva hitno postupanje, kao i član 30. stav 5. ZKPBiH kojim je izričito propisano da se u zahtjevu za izuzeće ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su već isticani, te očiglednu apelantovu zloupotrebu u vezi sa korištenjem procesnih ovlaštenja.
15. Iz obrazloženja presude proizlazi da apelant 27. marta, 13. i 20. aprila 2015. godine nije pristupio pretresu, te da je 18. maja, 1. i 29. juna 2015. godine napustio suđenje prije njegovog završetka. U obrazloženju presude detaljno su izneseni razlozi za apelantov nedolazak, te zbog čega je u svakom od ovih slučajeva odlučeno da se pretresi održe i bez apelantovog prisustva. Naime, Sud BiH je istakao da je apelant bio blagovremeno i uredno pozvan, da nije dao opravdane razloge za svoj nedolazak, da se svjesno odrekao prava da prisustvuje suđenju, te da su glavni i dodatni branioci štitili njegova prava i interese. Pozivajući se na član 247. ZKPBiH, Sud BiH je istakao da se mora razlikovati suđenje u odsustvu i suđenje bez prisustva optuženog, tj. kada je optuženi u mogućnosti da prisustvuje, ali to ne želi, kao i da niti jedan krivičnopravni sistem ne smije biti otvoren za mogućnost da optuženi samovoljno opstruira svoje suđenje.
16. U obrazloženju presude izneseni su i konkretni razlozi zbog kojih je apelant napustio pobrojana ročišta za glavni pretres, da je zaključeno da je apelant tražio da napusti sudnicu, da je ovim zahtjevima udovoljeno uz konstataciju da apelant samovoljno napušta sudnicu, te je istaknuto da su na navedenim pretresima bili prisutni glavni i dodatni branilac, pa da nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu.
17. Nadalje, u obrazloženju presude je ukazano da su u ponovnom postupku prihvaćeni svi dokazi za koje je vijeće smatralo da su relevantni, a koji su bili odbijeni u prvostepenom postupku, te da je apelantu omogućeno da svjedoke čija su svjedočenja bila preslušana unakrsno ispita, te da uloži relevantne materijalne dokaze. Iz obrazloženja presude proizlazi da je povodom pitanja dokaza iz apelantovog podneska od 9. decembra 2013. godine odlučeno da apelant može uložiti svu materijalnu dokumentaciju u vezi sa tjelesnim povredama koje je zadobio u momentu hapšenja i nakon njega. U pogledu timskog vještačenja apelanta, istaknuto je da je odbrana izgubila iz vida da je apelant izjavio da se protivi neuropsihijatrijskom vještačenju, jer bi se u tom slučaju smatralo da on priznaje izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U vezi sa videozapisima sa ročišta, apelantu je ukazano na član 253. stav 1. ZKPBiH. U vezi sa izjavom svjedoka M.Z. da su specijalci koji su učestvovali u apelantovom hapšenju vjerovatno sačinili službene zabilješke, istaknuto je da se na osnovu mišljenja svjedoka ne može sa sigurnošću utvrditi da su i sačinjene, kao i da se na osnovu službene zabilješke koja ukazuje na vođenje disciplinskog postupka protiv određenih policajaca ne može utvrđivati činjenično stanje u krivičnom postupku. U vezi sa tvrdnjama o snimcima uviđaja, za koje je apelant tvrdio da mu nisu dostavljeni, istaknuto je da u materijalnoj dokumentaciji ne stoji da se radi o kompletnom snimku uviđaja, kako apelant tvrdi. U pogledu helikopterskog snimka lica mjesta za koji je apelant tvrdio da postoji, ali da mu nije dostavljan, Tužilaštvu je naloženo da se obrati svima koji bi takav snimak eventualno mogli imati, što je i učinjeno. U vezi sa 13 registara dokaza koji su sudu dostavljeni uz optužnicu, Tužilaštvu je naloženo da u najkraćem roku dostavi dokaze koje odbrana zahtijeva (od tačke 57 do 63 podneska), što je Tužilaštvo i učinilo, s tim da je odbrana uvijek imala i priliku da izvrši uvid u spis i traži dokaze koji su joj od interesa. S obzirom na to da je apelant u više navrata ponavljao da mu Tužilaštvo BiH nije dostavilo sve dokaze koje ima u posjedu, Tužilaštvu je naloženo da to i učini u što kraćem roku, nakon čega je Tužilaštvo BiH ovu obavezu i ispunilo. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant dobio sve dokaze koje je tražio od Tužilaštva BiH, odnosno za koje je učinio vjerovatnim da se nalaze kod Tužilaštva BiH, a zbog čega je daljnje ponavljanje, bez argumenata, da Tužilaštvo BiH skriva dokaze ocijenjeno kao neosnovano i ničim nije potkrijepljeno.
18. Sud BiH je rješenjem od 10. aprila 2015. godine odbio zahtjev dodatnog branioca, advokata Ferageta za razrješenje dužnosti dodatnog branioca zbog ličnog ubjeđenja da ne može sa uspjehom zastupati apelanta. S tim u vezi je ukazano da je ovaj branilac profesionalno, savjesno i predano zastupao apelanta i njegove interese, da nije propustio koristiti dozvoljena pravna sredstva, te da se apelant nije eksplicitno izjasnio da želi razriješiti ovog branioca. Nadalje, ukazano je da bi u datom procesnom trenutku razrješenje ovog branioca bilo na apelantovu štetu, da je apelanta zastupao i u prvostepenom postupku, da je upoznat sa dokaznim materijalom i strategijom odbrane izgrađenom sa glavnim braniocem. Sud BiH je podsjetio i na funkciju dodatnog branioca u smislu člana 40. ZKPBiH da se osigura vođenje postupka u svakom trenutku, te da je, u skladu sa članom 50. ZKPBiH, dodatni branilac, prije prihvaćanja ove obaveze s kojom se saglasio, bio dužan razmotriti može li pružiti adekvatnu zaštitu apelantu.
19. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je, bez povrede objektivnog i subjektivnog identiteta izmijenjene optužnice, činjenični opis djelimično izmijenjen na način da je usklađen sa rezultatima provedenih dokaza, tako što su izostavljene činjenične tvrdnje koje ne proizlaze iz rezultata provedenih dokaza.
20. U obrazloženju presude (st. 56. do 83) detaljno su interpretirani brojni dokazi koje je Sud BiH ocijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi i na temelju kojih je, isključujući svaku razumnu sumnju, utvrdio da je apelant konkretno opisanim radnjama počinio krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 3. u vezi sa stavom 5. tačka d) KZBiH. Nadalje, iz ovog dijela obrazloženja presude proizlazi da je apelant u toku cijelog postupka ukazivao da je prilikom lišavanja slobode i ispitivanja u PU Bugojno pretučen od policajaca, među kojim su i neki koji su bili svjedoci u ovom predmetu. Sud BiH je istakao da je ponašanje policijskih službenika važno pitanje, ali da ono nije predmet razmatranja tog suda, te da će o tome odlučivati nadležni organi vlasti. Nadalje, ukazano je da je Sud BiH ovu činjenicu imao u vidu prilikom ocjene dokaza, ali da iskaze spornih svjedoka, na koje je apelant ukazao, potvrđuju iskazi drugih svjedoka, kao i materijalni dokazi, a zbog čega im je poklonjena vjera. Nasuprot tome, Sud BiH nije poklonio vjeru apelantovom iskazu iz istrage, jer je ispitan nakon što je bio pretučen a zbog čega nije pouzdana osnova za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Nadalje, Sud BiH je kao neosnovane ocijenio apelantove navode kojim je osporavao iskaz svjedoka A.H., koji je, po vlastitom priznanju, učestvovao sa apelantom u postavljanju eksplozivne naprave na PU Bugojno, a koji je zaključio sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH i koji je pravosnažno osuđen na 14 godina zatvora. Iskaz ovog svjedoka detaljno je interpretiran, naglašeno je da se pri njegovoj ocjeni Sud BiH rukovodio standardom iz odluka Ustavnog suda br. AP 661/04 i AP 1394/07, te, najzad, kojim od konkretno provedenih dokaza je iskaz ovog svjedoka potvrđen. Najzad, Sud BiH je detaljno interpretirao dokaze na temelju kojih je ocijenio apelantove motive i razloge za počinjenje krivičnog djela za koje je proglašen krivim, među kojim i iskaz svjedoka A.G., dajući pri tome razloge i obrazloženja zbog kojih nije prihvatio apelantovu tvrdnju da je ovaj svjedok instruiran.
Postupanje prema apelantu prilikom lišavanja slobode
21. Iz službene zabilješke sačinjene 27. juna 2010. godine od M.K., policajca PU Bugojno, proizlazi da su apelanta u PU Bugojno priveli pripadnici Jedinice za podršku MUP-a SBK, da su ga obavijestili da je apelant prilikom lišavanja slobode pružao aktivan otpor, da je na službenike PU Bugojno i Jedinice za podršku pokušao da aktivira jednu ručnu bombu, da mu je bombu predao vođa tima A.A. Nadalje, iz zabilješke proizlazi da je M.K. u prisustvu drugih službenika (A.A., M.Z., B.M., S.S., H.M.) obavio preliminarni razgovor sa apelantom koji je tom prilikom samovoljno rekao da je on konkretni izvršilac postavljanja i aktiviranja minsko-eksplozivnih sredstava, da je djelo pripremao dva mjeseca, da je kontaktirao sa šurom R.R. - N.P. s kojim je i postavio napravu, da je kao razlog naveo zatvaranje R.R. i vođenje krivičnog postupka, da je na ovaj način želio da se vidi da se vrši nepravda prema „muslimanima“.
22. Iz službene zabilješke od 27. juna 2010. godine sačinjene od M.Z., policajca PU Bugojno, proizlazi, pored ostalog, da je prilikom hapšenja na mjestu na kom se skrivao apelant u svojoj desnoj ruci držao ručnu bombu pokušavajući da je aktivira u čemu su ga spriječili prisutni policijski službenici upotrebom fizičke snage, a zatim je lišen slobode stavljanjem sredstava za vezivanje. Nadalje, iz zabilješke proizlazi da je apelant sproveden u PU Bugojno, da je M.Z. zajedno sa M.K., pomoćnikom komandira za kriminalitet, obavio informativni razgovor sa apelantom. Najzad, u izjavi je navedeno da je apelant tom prilikom rekao da je konkretni izvršilac postavljanja i aktiviranja minsko-eksplozivne naprave, da je ove radnje preduzeo sa N.P., da je navedeno djelo pripremao već dva mjeseca za šta je pripremio veću količinu minsko-eksplozivnih sredstava, da je motiv napada nepravda prema muslimanskom narodu, a posebno prema osuđenom R.R. iz Bugojna.
23. Iz zapisnika o apelantovom lišavanju slobode od 27. juna 2010. godine proizlazi da je apelant lišen slobode od pripadnika ovlaštenih službenih lica Jedinice za podršku SBK/KSB Z.M. i M.Lj. U zapisniku je navedeno: „osoba sa vidnim tjelesnim povredama u predjelu desnog uha, glave i koljena desne noge.“ Apelant je zapisnik potpisao bez primjedaba.
24. Iz nalaza Specijalističke službe JU Dom zdravlja Bugojno od 27. juna 2010. godine proizlazi da je na zahtjev MUP-a (u prostorijama MUP-a) obavljen pregled apelanta. Konstatirane su konkretne povrede, te pošto se radilo o povredama glave, policiji je skrenuta pažnja da prati stanje svijesti i da u slučaju promjena javi.
25. Iz zapisnika o predaji lica lišenog slobode (apelanta) od 27. juna 2010. godine u 11.45 sati kao ovlaštena lica koja su apelanta sprovela i predala Jedinici za podršku SBK/BSK označeni su Z.M., M.LJ. i M.Z., te je konstatirano „lice sa vidnim tjelesnim povredama a ljekarska pomoć mu je ukazana u Domu zdravlja Bugojno“.
26. Na uputnici u bolnicu – hirurgija koju je izdala Služba hitne pomoći Travnik od 27. juna 2010. godine u 19.20 sati konstatirane su (nečitko) uočene povrede, te da je „potrebno uraditi RTG glave i …“ (nečitko).
27. Iz zapisnika o predaji lica lišenog slobode (apelanta) od 27. juna 2010. godine u 19.50 sati Federalnoj upravi policije proizlazi da je apelant sproveden i predat od ovlaštenih službenih lica M.Š., Đ.Š. i A.T., te je konstatirano da je to „osoba sa vidnim tjelesnim povredama u predjelu desnog uha, glave i koljena desne noge“.
28. Iz nalaza Klinike za urgentnu medicinu od 27. juna 2010. godine u 21.50 sati konstatirano je: „Dolazi radi ozljeda nastalih po navodu od strane drugih osoba. …Pri prijemu svjestan, orijentiran, komunikativan…oko oba oka i na nosu, te obje zigomatične regije krvni podlivi. Na grudnom košu i sprijeda i straga krvni podlivi… Na desnom ramenu i desnoj natkoljenici krvni podlivi. U slabinskim regijama krvni podlivi, u obje gluteralne regije krvni podlivi. Na obje natkoljenice sprijeda i straga krvni podlivi. Na oba koljena ogrebotine kože. Na potkoljenici ogrebotine kože…“ Istog dana sačinjen je i CT glave i kostiju lica, EHO abdomena, CT kičme. Iz uputnice specijalisti, na kojoj je i apelantov potpis, konstatirano je, pored ostalog, da je odbio medicinski tretman zbog uroloških problema.
29. Iz službene zabilješke Federalne uprave policije sačinjene od N.S. proizlazi da je apelanta 27. juna 2010. godine pregledala ekipe Hitne pomoći Travnik, te da je pregledan na Klinici „Koševo“ u Sarajevu, da su ljekari Klinike „Koševo“ službenicima policije koji su sproveli apelanta do Klinike izjavili da je njegovo stanje stabilno, te da su bubrezi nastavili da obavljaju svoju funkciju.
30. Iz zapisnika o predaji lica lišenog slobode (apelanta) nadležnom tužiocu od 29. juna 2010. godine u 17.10 sati proizlazi da su apelanta predala i sprovela ovlaštena službena lica: E.F., M.B. i M.B., te da je konstatirano: „Osoba se predaje sa vidljivim tjelesnim povredama, o čemu postoji obimna medicinska dokumentacija, koja ide kao prilog uz zapisnik… Prilog: četiri rendgenska snimka, uputnica sa nalazom i mišljenjem, lab. nalazi sa prilogom – CT kičme od 27. 6. 2010. godine; EKG ispis – eho abdomena 27. 6. 2010. godine, CT glave i lica 27.6. 2010., uputnica sa nalazom od 27.6. 2010, nalaz CUM-a od 27.6. 2010.“
31. Iz zapisnika Tužilaštva BiH o ispitivanju osumnjičenog od 29. juna 2010. godine proizlazi da je apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog u prisustvu branioca po službenoj dužnosti, advokata E.Š. Iz zapisnika proizlazi da je apelant u izjavi, pored ostalog, naveo: (…) u grmu sam ležao jedno 30 minuta plašeći se da će, ako se javim, pucati odmah na mene. Dolaskom više antiterorističkih policajaca jedan od njih me primijetio i rekao 'evo ga'. Zatim su i ostali prišli, uperili pištolje u mene i tada su me krenuli udarati. To je sve trajalo jedno 25 minuta, dok nisam došao u PU Bugojno, gdje me lokalna policija udarala letvama i kočevima da priznam. Neki od njih su koristili pendreke gumene od starog SUP-a prije rata, te su mi nanijeli fizičke ozljede posle kojih nisam mogao da pratim svoje stanje. Većina policajaca koja je tu bila govorila mi je 'gdje ti je sad tvoj Alah, što ti ne pomogne' i smijali su se i snimali me mobitelima“(…).
32. Iz službene zabilješke od 19. jula 2010. godine koju je sačinio M.K. policajac PU Bugojno, u povodu javnog progovaranja - širenja lažnih informacija od policijskih službenika MUP-a SBK/KSB - PS Bugojno u vezi sa terorističkim napadom na PS Bugojno proizlazi (…) „da postoje javna progovaranja od službenika PU Bugojno - M.Z. i S.O. u smislu da sam ja lično izvršio audiosnimanje provođenja preliminarnog ispitivanja osumnjičenog lica za teroristički akt – napad na zgradu PS Bugojno - Harisa Čauševića, te da sam isti audiosnimak prodao novinarima listova 'Dnevni avaz' kao i 'Slobodna Dalmacija'. Također, oni su tvrdili da sam ja, također, taj navodni snimak dao na korištenje H.D. (…) a on ga stavio u dalju distribuciju. Nakon toga, kontaktirao sam sa E.B. (policijski službenik u PU Bugojno) koji me je obavijestio da su informacije lažne i da ja s tim uopće nemam nikakve veze. Također, isti dan me nazvao i sam H.D., koji mi je prenio i potvrdio da on i ja nemamo nikakve veze sa navedenim snimkom“. Iz zabilješke proizlazi i da je M.K. 12. jula 2010. godine razgovarao sa vođom smjene S.O. koji ga je obavijestio da je i on dobio iste informacije, kao i da ih je prenio komandiru PS Bugojno N.M., načelniku PU Bugojno B.D., kao i šefu OKP E.B.
33. Web-portal DEPO 22. aprila 2011. godine prenio je objavu sa, kako je navedeno, „vehabijskog“ portala „Put vjernika“ koji je objavio navodni audiosnimak policijskog premlaćivanja apelanta sa linkom na audiosnimak, kao i pisanje navedenog portala o apelantovom hapšenju i torturi kojoj je bio izložen u policiji prilikom hapšenja. Objavljena je i fotografija lica slikana sleđa s vidnom modricom u predjelu donjeg dijela leđa, a na kojoj se vidi i lik jednog lica u policijskoj uniformi.
34. Apelant je 13. januara 2014. godine podnio krivičnu prijavu Kantonalnom tužilaštvu Travnik, jer je 27. juna 2010. godine prilikom lišavanja slobode pretučen od N.N. pripadnika PU Bugojno, specijalne policije MUP-a SBK Travnik, neuniformiranih pripadnika FMUP-a, a što su sve snimili mobilnim telefonom. Uz prijavu je, pored ostalog, dostavljena već pobrojana medicinska dokumentacija, te pobrojani zapisnici o lišavanju slobode i predaji apelanta nadležnim policijskim tijelima, odnosno tužiocu.
35. Apelant je 2. juna, te 27. oktobra 2014. godine tražio podatke u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama da li je pokrenuta istraga povodom njegove krivične prijave. U obavijesti Kantonalnog tužilaštva Travnik od 11. novembra 2014. godine apelant je obaviješten da još nije donesena konačna tužilačka odluka zbog toga što se prikupljaju relevantni podaci u vezi sa postupanjem pripadnika službi iz apelantove krivične prijave. Apelant je 3. decembra 2014. godine zatražio od Kantonalnog tužilaštva Travnik da mu dostavi sve do sada prikupljene podatke i dokaze u povodu njegove krivične prijave. Prema predočenom Ustavnom sudu, ovom zahtjevu nije udovoljeno.
36. Kantonalno tužilaštvo Travnik je u obavijestio od 19. novembra 2015. godine obavijestilo apelanta da je donijelo naredbu da neće provoditi istragu povodom njegove krivične prijave. S tim u vezi je ukazano da je na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju utvrđeno da su policijski službenici prilikom lišavanja slobode apelanta primijenili minimum sile potrebne da se savlada njegov aktivni otpor, da se stavi pod nadzor i privede u PS Bugojno. Također, ukazano je i da nije sniman postupak lišavanja slobode, da su sva službena lica postupala u skladu sa zakonom i pravilnicima prilikom uzimanja izjave i obavljanja drugih potrebnih istražnih radnji.
37. Apelant je 2. decembra 2015. godine uložio pritužbu na naredbu o neprovođenju istrage.
38. Kantonalno tužilaštvo Travnik je rješenjem od 4. decembra 2015. godine apelantovu pritužbu na naredbu o neprovođenju istrage odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je radi provjere navoda iz prijave podnesen zahtjev za prikupljanje potrebnih obavještenja MUP Travnik kako bi se utvrdilo koji pripadnici PU Bugojno, specijalne policije MUP-a Travnik, neuformirana ovlaštena službena lica FMUP su radila na apelantovom pronalasku i privođenju, da li su pri tome apelanta brutalno pretukli i to snimili mobilnim aparatima, da li su postupali u skladu sa važećim pravilima koja reguliraju način i postupak privođenja i lišavanja slobode, da li su prilikom uzimanja izjave fizički zlostavljali apelanta, ili mu na bilo koji način prijetili, da se dostavi pravilnik koji regulira upotrebu sile i način postupanja prilikom privođenja i lišavanja slobode. Nadalje, ukazano je da je MUP Travnik dostavio tražene podatke: kompletan izvještaj unutrašnje kontrole, službenu zabilješku pomoćnika za kriminalitet PU Bugojno i kopiju Pravilnika o upotrebi sile, kao i izvještaj MUP-a Travnik od 7. jula 2010. godine. Na temelju prikupljene dokumentacije utvrđeno je da su policijski službenici upotrijebili minimum sile potrebne da se savlada apelantov aktivni otpor, te da se savlada i privede u PU Bugojno, a što je u skladu sa članom 27. Zakona o policijskim službenicima SBK i čl. 6, 15. i 25. Pravilnika o upotrebi sile, da nije sniman postupak lišavanja slobode, te da su službena lica postupala u skladu sa zakonom i pravilnicima.
Pritvor i zatvor
39. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra sačinjenih 23. juna 2015. godine proizlazi da je apelantu uspostavljena dijagnoza poremećaj prilagođavanja.
40. Ministarstvo pravde - Pritvorska jedinica Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija naredbom od 15. jula 2015. godine naložilo je pojačane mjere nadzora i sigurnosti nad apelantom u povodu njegovih dopisa od 14. i 15. jula 2015. godine.
41. Ministarstvo pravde - Pritvorska jedinica Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija rješenjem od 8. augusta 2015. godine odredilo je mjeru usamljenja apelantu u trajanju od 15 dana. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je uvidom u evidenciju za apelanta utvrđeno da je u posljednjih osam mjeseci 2015. godine optuživao druge pritvorenike i ovlaštene zavodske službenike za ugrožavanje sigurnosti u Pritvorskoj jedinici. Upravnik Pritvorske jedinice je u postupku provjere apelantovih navoda preduzeo potrebne mjere sigurnosti, izvršio kontrolu videonadzora i naložio operativni rad ovlaštenih zavodskih službenika, ali provedenim radnjama nije potvrđena niti jedna apelantova tvrdnja. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant 8. augusta 2015. godine, na bliže opisani način, izvršio blokadu ćelije u kojoj je boravio. Navedeni postupak predstavlja teško narušavanje javnog reda i pokazuje nasilno ponašanje zbog čega postoji osnovana sumnja da je mogao ozbiljno ugroziti druge pritvorenike i zaposlene u Pritvorskoj jedinici. Iz predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da li je apelant, u skladu sa poukom o pravnom lijeku, protiv ovog rješenja izjavio žalbu.
42. Komisija za funkcioniranje sistema disciplinske odgovornosti i izricanje disciplinske sankcije pritvorenim licima je rješenjem od 14. augusta 2015. godine apelanta proglasila disciplinski odgovornim zbog namjernog nanošenja štete imovini Zavoda i nepoštivanja pravila kućnog reda i izrekla mu disciplinsku mjeru-upućivanje u samicu od deset dana. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da apelant nije osporavao činjenje štete i blokiranje vrata ćelije, ali je tvrdio da ima saznanja da mu je život ugrožen od pritvorenika A.R. i E.M., te ovlaštenih zavodskih službenika V.P. i N.B., te je predložio da se na ove okolnosti sasluša i svjedok pritvorenik H.B. Svjedok H.B. je u svojoj izjavi pred komisijom potvrdio da nema nikakvih saznanja o ugroženosti apelanta, kao i da ne može potvrditi njegove navode. Iz predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da li je apelant, u skladu sa poukom o pravnom lijeku, podnio žalbu.
43. U periodu od 31. jula do 21. augusta 2015. godine apelantov opunomoćenik se obraćao predsjednici Suda BiH M.K., sudiji Suda BiH T.L., iznoseći tvrdnje da se, bez obzira na preduzete mjere za povećanje sigurnosti, apelant žali da mu je ugrožen život u Pritvorskoj jedinici Suda BiH, te da insistira da bude hitno prebačen u KPZ Busovača, KPZ Tuzla, KPZ Mostar ili KPZ Orašje, ali nikako u KPZ Zenica ili KPZ Foča a, kako je navedeno, „zbog problema koji su Sudu dobro poznati jer je o istim bilo riječi na glavnom pretresu uz isključenu javnost“, te u KPZ Banja Luka zbog problema sa ishranom. U dopisu od 21. augusta 2015. godine naznačeno je da je apelant 14. augusta 2015. godine stupio u štrajk glađu, te je zatraženo da se provjeri „šta su razlozi stalnih problema apelanta sa samo jednom od ukupno četiri smjene zavodskih službenika“.
44. Iz službene zabilješke sačinjene 18/19. augusta 2015. godine od četiri imenovana zavodska službenika proizlazi da je apelant zablokirao ulaz u ćeliju, da je odlomljenom daskom od stola lupao po vratima, da je prijetio da će ubiti svakog policajca koji uđe u ćeliju, da je zahtijevao da razgovara sa direktorom Zavoda, da je direktor Zavoda došao, nakon čega je apelant izveden iz ćelije, i obavio s njim razgovor, te da je apelant premješten u prostoriju u kojoj je bio samo dušek za spavanje kako bi se izbjegla mogućnost da se apelant povrijedi.
45. Ministarstvo pravde - Pritvorska jedinica Zavoda za izvršavanje krivičnih sankcija je 20. augusta 2015. godine Sudu BiH podnijelo zahtjev za apelantov premještaj u drugu kazneno-popravnu ustanovu. Na temelju iscrpno iznesenih razloga, zaključeno je da apelantov daljnji boravak predstavlja prijetnju po rad, imovinu i funkcioniranje Pritvorske jedinice, opasnost za zdravlje i život samog apelanta (samopovređivanje i suicid). Istog dana i zavodski ljekar je uputio zahtjev za pregled neuropsihijatra, ističući da je apelanta pregledao neuropsihijatar 12. augusta 2015. godine, da mu je tom prilikom propisana terapija, ali da je on odbija primati.
46. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 21. augusta 2015. godine uvažio zahtjev apelanta i njegovog branioca, pa je apelant iz Pritvorske jedinice na državnom nivou premješten odmah u KPZ Zenica. U obrazloženju rješenja označeni su podnesci apelantovg branioca i apelanta lično kojim je tražio premještaj, zatim, podnesak Pritvorske jedinice od 20. augusta 2015. godine kojim se traži apelantov premještaj zbog ponavljanja teške povrede pravila kućnog reda, a i osnovane sumnje o izvršenju krivičnih djela, kao i zahtjev podnesen istog dana zavodskog ljekara kojim se traži dolazak neuropsihijatra kako bi pregledao apelanta. Sud BiH je, shodno članu 89. Pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivičnih sankcija, mjera pritvora ili drugih mjera, zaključio da je opravdano izvršiti apelantov premještaj u Pritvorsku jedinicu KPZ Zenica. U vezi sa zahtjevom da se omogući pregled neuropsihijatra, istaknuto je da za tim nema potrebe, jer je u podnesku zavodskog ljekara navedeno i da apelant odbija da primi terapiju koju mu je neuropsihijatar propisao 12. augusta 2015. godine.
47. U podnesku od 21. augusta 2015. godine apelantov branilac je tražio od Suda BiH da se KPZ Zenica dostavi trajna saglasnost da apelant s njim može nesmetano komunicirati. U podnesku od 24. augusta 2015. godine upućenom Sudu BiH apelant je naveo da u KPZ Zenica prima prijetnje od lica koja su mu i ranije prijetila i zbog čega je svojevremeno prebačen u Pritvorsku jedinicu Suda BiH. Apelantov branilac je 10. septembra 2015. godine tražio informaciju od KPZ Zenica o apelantovom zdravstvenom stanju.
48. Apelantov branilac je 23. septembra 2015. godine podnio Sudu BiH zahtjev da apelant bude upućen na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Banja Luka, jer je u KPZ Zenica potpuno ugrožena njegova sigurnost, te da je zlostavljan. Sud BiH je u odgovoru od 28. septembra 2015. godine na apelantovu molbu da bude premješten u KPZ Banja Luka ukazao da je apelant 23. septembra 2015. godine upućen na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Zenica, tj. da je stekao status zatvorenika pa da se o eventualnom premještaju odlučuje shodno čl. 165-167. Zakona BiH o izvršenju krivičnih sankcija. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant postupio u skladu sa ovom uputom Suda BiH.
49. U periodu od 30. septembra do 19. oktobra 2015. godine apelantov branilac se u više navrata obraćao Sudu BiH, Ministarstvu pravde BiH, Ombudsmanu za ljudska prava BiH, tražeći čovječno postupanje prema apelantu, prenoseći njegove tvrdnje (da je zlostavljan, da ga u zatvoru truju puštanjem plina, da je podnio krivične prijave protiv stražara A.T., R.T. i P. zbog podstrekavanja na njegovo ubistvo, ali da one nisu proslijeđene nadležnom tužilaštvu, da je bezuspješno tražio razgovor sa upravnikom KPZ, da su za sve odgovorni B.S., nadzornik zatvorske straže i njegov pomoćnik).
50. Sud BiH je u odgovoru od 21. oktobra 2015. godine obavijestio apelanta da, shodno članu 3. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, nije nadležan da osigura komunikaciju zatvorenika sa domaćim i međunarodnim institucijama, već da je to dužnost Ministarstva pravde.
51. Iz podneska apelantovog branioca od 2. novembra 2015. godine proizlazi da je Ministarstvo pravde na apelantove podneske od 30. septembra i 5. oktobra 2015. godine odgovorilo 12. oktobra 2015. godine.
52. Apelantov branilac je 2. novembra 2015. godine zatražio od Ministarstva pravde provođenje inspekcijskog nadzora radi provjeravanja pravilnosti postupanja i ostvarivanja zagarantiranih prava apelanta u KPZ Zenica. O ishodu ovog obraćanja Ustavnom sudu nije predočen niti jedan dokument.
53. Direktor KPZ Zenica je 3. novembra 2015. godine dostavio informaciju apelantovom braniocu u povodu zahtjeva od 28. oktobra 2015. godine. U informaciji je navedeno da apelantovo ponašanje karakteriziraju dva obrasca ponašanja. Prvi je permanentno nepoštivanje pravila kućnog reda, odbijanje naređenja, ometanje službenika Zavoda u obavljanju posla, pasivan otpor, te nedolično ponašanje u vidu verbalnog i pisanog iznošenja različitih psovki i uvreda. Drugi obrazac je stalno upućivanje različitih žalbi na različite adrese u kojim navodi da je ugrožen, da se sprema zavjera protiv njega u kojoj treba biti ubijen i sl. zbog čega je pod stalnim nadzorom zavodskog i medicinskog osoblja, te vanjskog saradnika-neuropsihijatra, prema čijem se nalazu od 29. oktobra 2015. godine radi o dijagnozi paranoidnog poremećaja. Pri tome je ukazano i da apelant odbija da pije terapiju koja mu je propisana. Nadalje, ukazano je da Zavod ima zavodskog ljekara i deset vanjskih saradnika ljekara specijalista među kojim je i specijalista neuropsihijatar. Apelantovom braniocu su dostavljeni i informacija zatvorskog ljekara, informacija Sektora za poslove odgoja-tretmana o apelantu, kopija zdravstvenog lista, nalaz specijaliste neuropsihijatra od 29. oktobra 2015. godine.
54. Apelantov branilac je 10. novembra 2015. godine direktoru KPZ Zenica uputio molbu za prekid izdržavanja kazne, ističući da je apelant obolio od teže akutne bolesti, a da u KPZ Zenica ne postoji mogućnost specijalističkog liječenja.
55. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2K 002596 15 Kv 12 od 24. novembra 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj Su-10-405/15 od 4. decembra 2015. godine, odbio molbu za prekid izdržavanja kazne zatvora apelantu kao neosnovanu.
56. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je nesporno utvrđena činjenica da apelant ima određene zdravstvene probleme, a što je utvrđeno na osnovu dostavljene medicinske dokumentacije. Međutim, ocjenjujući nalaz i mišljenje specijaliste Službe za poslove zdravstvene zaštite KPZ Zenica od 29. oktobra 2015. godine u kojim nije decidirano konstatirano nastupanje teže akutne bolesti kod apelanta, a u nedostatku drugih dokaza u tom smislu, Sud BiH nije prihvatio kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je nastupila teža akutna bolest a što je osnov za prekid izdržavanja kazne zatvora u skladu sa članom 161. stav 2. Zakona BiH o izvršenju krivičnih sankcija. Sud BiH je nadalje ukazao i da iz informacije KPZ Zenica od 3. novembra 2015. godine proizlazi da apelant odbija da konzumira medikamentnu terapiju koja je preporučena, odnosno koju je propisao ljekar specijalista, a što upućuje na zaključak da u potpunosti ugrožava vlastito zdravlje, što dovodi u pitanje stvarne razloge zbog kojih traži prekid izdržavanja kazne zatvora. Također, ukazano je da apelant za vrijeme izdržavanja kazne zatvora uživa pravo na sve vidove zdravstvene zaštite, uključujući i hospitalizaciju, u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a. Slijedom navedenog, zaključeno je da apelantu u toku boravka na izdržavanju kazne neće biti narušeno opće zdravstveno stanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
57. Apelant je u apelaciji podnesenoj 19. novembra 2015. godine osporio presudu Suda BiH tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.b), d), e), h) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz čl. 3, 5, 6, 10, 13. i 14. Evropske konvencije.
58. S obzirom na to da je podnesena apelacija bila preopširna (84 strane), od apelanta je, u skladu sa članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, zatraženo da dostavi sažetu apelaciju. Apelant je sažetu apelaciju (31 strana) dostavio 8. januara 2016. godine tvrdeći da su mu presudom Suda BiH prekršena prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6. i 13. Evropske konvencije.
Povreda prava iz člana 3. Evropske konvencije
59. Apelant tvrdi da je 27. juna 2010. godine na nepoznatom mjestu u Bugojnu brutalno pretučen od pripadnika Jedinice za podršku MUP-a SBK, da je nakon toga sproveden u PS Bugojno, gdje je ponovo brutalno pretučen, te da ga je policajac PS Bugojno M.K. saslušao bez prisustva advokata i snimio njegovo saslušanje. U prilog ovim tvrdnjama apelant je predočio kao dokaz tekst i fotografiju objavljene na portalu DEPO, prenesene sa portala „Put vjernika“, audiozapis, kako navodi, premlaćivanja, medicinsku dokumentaciju sa datumom 27. juni 2010. godine, zapisnike o lišavanju slobode, o predaji lica lišenog slobode. U dopuni apelacije od 9. decembra 2015. godine apelant je dostavio akte Kantonalnog tužilaštva SBK iz kojih proizlazi da se neće pokretati istraga po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv N.N. lica policijskih službenika koji su ga lišili slobode i nanijeli mu tjelesne povrede. Apelant tvrdi da je podnescima od 5. decembra 2014. godine i 5. januara 2015. godine, te u više navrta na održanim pretresima o tome obavijestio Sud BiH, ali da je Sud BiH zauzeo stav da ovo pitanje nije predmet razmatranja tog suda. Apelant smatra da je, zbog svega navedenog, prekršen i materijalni i proceduralni aspekt člana 3. Evropske konvencije a da je to imalo daljnje posljedice i na povredu njegovih prava iz člana 6. Evropske konvencije (nije mu poznato ko ga je lišio slobode, ko ga je ispitivao, premlaćivanjem je iznuđen iskaz od njega bez prisustva advokata, a zbog čega su kontaminirani iskazi svjedoka policajaca, koji su ga, skrivajući svoje učešće u zlostavljanju, označili kao izvršioca krivičnog djela iako za to ne postoje dokazi).
Povreda prava iz člana 6. Evropske konvencije
a) Nepristrasan sud
60. Apelant tvrdi da nije uživao garancije suđenja pred nepristrasnim sudom. S tim u vezi, ističe da je u više navrata tokom suđenja pred drugostepenim sudom zahtijevao izuzeće pojedinačno svih članova vijeća, jer je sud tolerirao odbijanje Tužilaštva BiH da mu dostavi sve dokaze. U vezi s tim, apelant je detaljno interpretirao četiri zahtjeva za izuzeće i rješenja Suda BiH kojim se oni odbijaju, odnosno odbacuju, te istakao da, kako tvrdi, nije ni odgovoreno na njegove zahtjeve za izuzeće predsjednice Suda BiH M.K., postupajućeg tužioca D.Č., te glavnog tužioca G.S., a zbog čega mu je, kako smatra, prekršeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U prilog ovim tvrdnjama ukazao je i da mu je, kao otežavajuća okolnost, ocijenjena citirana izjava na glavnom pretresu koja je kvalificirana kao teška uvreda oštećenim a na čemu je, također, utemeljen zaključak o beskrupuloznosti i surovosti s obzirom na to da se sporna izjava može pripisati njegovom duševnom stanju (paranoidni poremećaj) i, s tim u vezi, odbijanju njegovog prijedloga da se izvrši vještačenje njegove raspravne sposobnosti.
b) Suđenje u odsustvu
61. Apelant tvrdi da je Sud BiH 13. aprila i 29. juna 2015. godine, suprotno načelu kontradiktornosti, održao ročišta iako on njima nije prisustvovao iz opravdanih razloga (zbog zubobolje, odnosno teške depresije). Također, ističe da je podneskom od 18. juna 2015. godine, te na ročištu od 29. juna 2015. godine predlagao da se provede vještačenje njegove raspravne sposobnosti zbog lošeg psihičkog stanja, ali da su prijedlozi odbijeni. Nakon toga mu je, kako tvrdi, dostavljen nalaz prim. dr. O.Ć., koji je po zahtjevu zavodskog ljekara izvršio njegov pregled, te je odbijen njegov zahtjev da ovaj vještak bude saslušan. Najzad, ističe da je njegov advokat 3. decembra 2015. godine obaviješten da mu je konstatirana dijagnoza paranoidnog poremećaja. Slijedom navedenog, smatra da je neosnovano odbijen zahtjev za vještačenje njegove raspravne sposobnosti.
Načelo jednakosti stranaka u postupku
62. U opširnim apelacionim navodima apelant je istakao da mu Tužilaštvo BiH do kraja postupka nije dostavilo sve dokaze, da su neki dokazi dostavljani selektivno i sa zakašnjenjem, da svi dokazi nisu objelodanjeni. Apelant tvrdi da je zbog ovog propusta upravo i ukinuta prvostepena presuda i određeno održavanje pretresa pred drugostepenim sudom. Apelant ističe da je prvi i jedini put izvršio uvid u 13 registratora dokaza na osnovu kojih je optužnica potvrđena, da je obilježio koje dokaze želi kopirati, a da je nakon toga Tužilaštvo BiH „pretumbalo“ dokaze zbog čega nije bio u stanju da vršenjem uvida u spis pronađe dokaze koji bi mu koristili. Nadalje, tvrdi da je tek nakon više od četiri godine od početka postupka dobio indeks dokaza u kom nisu bili navedeni svi dokazi koji su sudu dostavljeni uz optužnicu, kao ni dokazi koje je naknadno dobio od Tužilaštva BiH i uvrstio kao svoje dokaze. Apelant tvrdi da Tužilaštvo BiH nikad nije postupilo po nalogu sudije T.K. da iskopira i dostavi odbrani sve dokaze iz 13 registara, te da je, s tim u vezi, proizvoljan stav iz osporene presude da su mu dostavljeni svi dokazi. Apelant je (st. 10. do 17. apelacije) pobrojao konkretne dokaze koji su mu dostavljeni od Tužilaštva BiH na početku suđenja, te konkretne dokaze koji su mu, kako navodi, u 18 navrata sukcesivno dostavljani, konkretne dokaze koje je, kako tvrdi, Tužilaštvo BiH skrivalo, ali ih je naknadno, ipak, dostavilo, konkretne dokaze koji su mu samo djelomično učinjeni dostupnim, opisujući s tim u vezi posebno postupanje tužioca D.Č. Apelant tvrdi da u vezi sa pobrojanim propustima nema ništa u osporenoj presudi, pa da je tako povrijeđeno i njegovo pravo na obrazloženu odluku. Najzad, ističe i da je Sud BiH odbijao njegove prijedloge u podnescima označenih datuma da, u skladu sa članom 250. stav 1. ZKPBiH, odgodi suđenje i naloži Tužilaštvu BiH da mu preda ne samo konkretno zahtijevane dokaze već i sve dokaze. U ovom dijelu apelant je istakao i da su u osporenoj presudi bez valjanih razloga i obrazloženja odbijeni i njegovi prijedlozi za provođenje dokaza kao irelevantni. Najzad, u ovom dijelu je iznio i tvrdnju da je „sud morao odbiti optužbu iz tačke I dispozitiva osporene presude, jer nije bio ispitan kao osumnjičeni“.
Pravo na obrazloženu odluku
63. Apelant tvrdi da u obrazloženju osporene odluke nije navedeno zbog čega su odbijeni prijedlozi odbrane od 4. maja (nakon saslušanja svjedoka A.G.) i 12. juna 2015. godine (nakon što je Tužilaštvo BiH po treći put izmijenilo optužnicu) da se napravi kraći prekid suđenja radi pripremanja odbrane. Nadalje, tvrdi da su potpuno ignorirani njegovi navodi o povredi subjektivnog i objektivnog identiteta optužbe, kao i povredi principa zabrane reformatio in peius. Apelant ističe da je na temelju njegove žalbe prvostepena presuda ukinuta u osuđujućem dijelu, pa da, prema pravilu o zabrani reformatio in peius, Tužilaštvo BiH pred drugostepenim sudom nije moglo mijenjati optužnicu ni u činjeničnom ni u pravnom smislu na njegovu štetu. Apelant je detaljno iznio izmjene optužnice od 9. i 12. juna 2015. godine koje su, po njegovom mišljenju, rezultirale optužbom i za ono što mu nije stavljeno na teret prvobitnom optužnicom, pa je tako sud unio novu značajnu kriminalnu količinu koju je ocijenio kao odlučnu činjenicu za utvrđivanje objektivnih elemenata krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Nadalje, u vezi sa direktnim umišljajem koji mu je stavljen na teret, apelant tvrdi da Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je znao ko i kada boravi u PU Bugojno. Također, tvrdi i da je prekršen princip reformatio in peius jer je prihvaćen iskaz svjedoka A.G. sa pretresa od 4. maja 2015. godine u kom je ovaj svjedok tvrdio da ga je vidio iza zgrade PU Bugojno a kojim je u cjelini promijenio svoje ranije iskaze u kojim ovakvu tvrdnju nije iznosio. Apelant tvrdi i da u osporenoj presudi nema ništa o njegovim navodima u vezi sa sporazumom o priznanju krivice koji je zaključio svjedok A.H. 21. juna 2012. godine, a ne 20. aprila 2012. godine, kako je izjavio, kao ni o apelantovom prijedlogu da se provede medicinsko vještačenje duševnog zdravlja ovog svjedoka.
Nezakoniti dokazi
64. Apelant tvrdi da se osporena presuda zasniva na njegovom nezakonitom ispitivanju i dokazima koji predstavljaju „plod zatrovane voćke“. U vezi s tim je ponovio da je 27. juna 2010. godine pretučen u PS Bugojno, da ga je bez prisustva branioca saslušao policajac M.K., te da je skriven audiosnimak njegovog prvog saslušanja kao osumnjičenog. Apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na iskazima policajaca koji su bili „kontaminirani“ lažno iznesenim njegovim navodnim priznanjem o počinjenju djela, da su neki od tih policajaca učestvovali u njegovom premlaćivanju. Tako su, kako tvrdi, njegove izjave, pribavljene zabranjenom metodom, posredno iskorištene kroz svjedočenje svjedoka policajaca. Apelant tvrdi i da su kao zakoniti dokazi prihvaćeni zapisnici, potvrde, fotodokumentacija i drugi dokazi iako je utvrđeno da su radnje iz kojih su proistekli nezakonite.
Pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije
65. Apelant tvrdi, ukazujući na tač. 11, 13, 91. i 123. osporene presude, da je povrijeđena pretpostavka nevinosti, jer sud prilikom ocjene dokaza nije vodio računa o obavezi iz člana 281. stav 2. ZKPBiH, jer je, umjesto podrobne analize svih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, kao razloge za prihvatljivost iskaza navodio nepouzdane faktore, odnosno neke dokaze uopće nije analizirao. U prilog ovoj tvrdnji apelant je opširno (st. 26. do 29. apelacije) interpretirao iskaze konkretno pobrojanih svjedoka kako iz prvostepenog, tako i drugostepenog postupka, dovodeći ih u uzajamnu vezu i iznoseći svoju ocjenu tih iskaza.
Pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije
66. Nadalje, apelant ističe da mu je prekršeno pravo iz citirane odredbe jer je na pretresu od 10. aprila 2015. godine trebalo da bude saslušan svjedok Tužilaštva BiH J.A., ali da je prije njegovog saslušanja dodatni branilac, advokat Feraget, 6. aprila 2015. godine zatražio da bude razriješen dužnosti dodatnog branioca (tri puta sedmično su zakazivana ročišta, što se nije uklapalo u druge obaveze advokata Ferageta, zbog nedostavljanja dokaza od Tužilaštva BiH). Apelant tvrdi da je Sud BiH „otpustio“ svjedoka J.A. i naveo da se odbrana odriče njegovog saslušanja, pa da mu je tako prekršeno pravo na odbranu. Također, tvrdi i da je na ročištu od 13. aprila 2015. godine dodatnom braniocu uskraćeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, jer sud nije prihvatio da se napravi kratka pauza pošto je dodatni branilac morao ići na drugo suđenje, već je dodatni branilac prinuđen da na brzinu „ispita ovog svjedoka“.
Dopune apelacije
67. U dopuni apelacije od 23. novembra 2015. godine koju je podnio apelantov advokat Feraget ponovljeno je da je u više navrata tražio da se obavi vještačenje apelantove sposobnosti da učestvuje u postupku, ali da je to odbijeno kao neosnovano. Nadalje, istaknuto je da se apelant od 13. juna 2015. godine nezakonito nalazio u pritvoru o čemu je Ustavni sud odlučio u Odluci broj AP 2931/15 a da još nije donesena odluka o apelaciji broj AP 3716/15. Nadalje, istakao je i da se do 21. augusta 2015. godine apelant nalazio u pritvoru u Pritvorskoj jedinici na državnom nivou, te da je rješenjem Suda BiH od 21. augusta 2015. godine premješten u Pritvorsku jedinicu KPZ Zenica i pored, u dva navrata, obraćanja Sudu BiH da to ne budu KPZ Zenica i KPZ Foča. Ukazano je da je nakon toga došlo do potpunog pogoršanja apelantovog psihičkog stanja, te da se s njim ne može normalno komunicirati. Najzad, istaknuto je i da apelantu nije uručena osporena presuda u skladu sa
ZKPBiH.
68. U dopuni apelacije od 9. decembra 2015. godine apelant je potkrijepio navode o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije. Apelant je dostavio obavijest Kantonalnog tužilaštva Travnik od 30. novembra 2015. godine, pritužbu od 2. decembra 2015. godine, rješenje Kantonalnog tužilaštva Travnik od 9. decembra 2015. godine, te zahtjeve za dostavljanje podataka u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama od 2. juna, 27. oktobra i 3. decembra 2014. godine upućene Kantonalnom tužilaštvu Travnik. Ponovo je istakao da su zlostavljanje i nanošenje teških tjelesnih povreda prilikom hapšenja izvršili pripadnici policijskih agencija, da je Kantonalno tužilaštvo Travnik opstruiralo provjere navoda iz njegove krivične prijave, da mu do danas nije poznato ko su lica koja su ga lišila slobode i koja su mu tom prilikom nanijela teške tjelesne povrede. Apelant je dostavio i rješenja Suda BiH od 24. novembra i 4. decembra 2015. godine, te sudskopsihijatrijski nalaz i mišljenje dr. M.A. od 4. decembra 2015. godine.
b) Odgovor na apelaciju
69. Sud BiH je u opširnom odgovoru na apelacione navode zaključio da su neosnovani i pri tome se iscrpno pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene drugostepene presude.
70. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su, zbog složenosti i kompleksnosti postupka, svi materijalni dokazi i svjedoci temeljito analizirani, što proizlazi iz obrazloženja osporene drugostepene presude.
V. Relevantni propisi
71. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(...)
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 30.
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca (...)
(3) Zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(4) Stranke ili branitelj mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji postupa u predmetu.
(5) Stranka ili branitelj dužni su u zahtjevu navesti okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u zahtjevu za izuzeće koji je ranije odbijen.
Član 32.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (...)
(3) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dopuštena. (4) Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 29. tačka f. ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 30. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće. U donošenju tog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dopuštena žalba. Član 34.
Izuzeće Tužitelja i drugih učesnika u postupku (1) Odredbe o izuzeću sudije shodno se primjenjuju i na Tužitelja i osobe koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u postupku, zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake, ako za njih nije što drugo određeno.
(2) Tužitelj odlučuje o izuzeću osoba koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u krivičnom postupku. O izuzeću Tužitelja odlučuje kolegij Tužilaštva. (...)
Član 49.
Razrješenje postavljenog branitelja (...)
(2) Branitelj može tražiti da bude razriješen samo na način predviđen zakonom.
(3) O razrješenju branitelja u slučaju iz st. 1. i 2. ovog člana odlučuje u toku istrage sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a u toku glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće. Protiv ove odluke nije dopuštena žalba.
(...)
Član 110.
Psihijatrijsko vještačenje (1) Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog, ili da je osumnjičeni, odnosno optuženi učinio krivično djelo zbog ovisnosti od alkohola ili opojnih droga, ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban učestvovati u postupku, odredit će se psihijatrijsko vještačenje.
(2) Ako se u toku istrage osumnjičeni dobrovoljno ne podvrgne psihijatrijskom pregledu radi vještačenja ili ako je prema mišljenju vještaka potrebno duže posmatranje, osumnjičeni će se poslati na psihijatrijski pregled, odnosno na posmatranje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Rješenje o tome donosi sudija za prethodni postupak na prijedlog Tužitelja. Posmatranje ne može trajati duže od dva mjeseca.
(...)
Član 141.
Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima (1) Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa osoba i dostojanstvo pritvorenika. Ovlaštene osobe sudske policije i straže ustanove pri izvršavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima određenim zakonom.
(2) Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi počinjenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi.
(...)
Član 155.
Snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve poduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za "audio ili audiovizuelno" snimanje. Tužitelj ili ovlaštena službena osoba će o tome prethodno obavijestiti osobu koja se ispituje, odnosno saslušava i poučiti je da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerila svoju izjavu.
(...)
Član 246.
Nedolazak optuženog na glavni pretres (1) Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija, odnosno predsjednik vijeća će odložiti glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija, odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.
(...)
Član 247.
Zabrana suđenja u odsustvu Optuženom se ne može suditi u odsustvu.
Član 250.
Razlozi za odlaganje glavnog pretresa (1) Na zahtjev stranaka ili branitelja glavni pretres se može odložiti rješenjem sudije, odnosno predsjednika vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.
(...)
Član 253.
Način vođenja zapisnika (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu s članom 155. ovog zakona, prijepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. O opravdanosti zahtjeva odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.
Član 275.
Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 307.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
VI. Dopustivost
72. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
73. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
74. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 15. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2015. godine a apelacija je podnesena 19. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
75. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
76. Apelant je u preciziranoj apelaciji istakao da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6. i 13. Evropske konvencije.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
77. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni;
78. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
79. Iz opširnih apelantovih navoda u ovom dijelu proizlazi da smatra da mu je pravo iz člana 3. Evropske konvencije povrijeđeno jer: a) nije provedena efektivna istraga u vezi sa njegovim tvrdnjama o premlaćivanju prilikom hapšenja i lišavanja slobode, b) zbog tretmana u pritvoru i za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.
a) Lišavanje slobode i provođenje efektivne istrage
80. Ustavni sud najprije zapaža da je apelant lišen slobode neposredno nakon eksplozije koja se dogodila na zgradi PU Bugojno kada je smrtno stradao jedan pripadnik PU Bugojno, više osoba teže i lakše ranjeno, te kada je pričinjena značajna materijalna šteta.
81. Ustavni sud podsjeća da član 3. Evropske konvencije obuhvata jednu od fundamentalnih vrijednosti demokratskih društava. Za razliku od većine materijalnih klauzula Konvencije, član 3. ne sadrži odredbu kojom se predviđaju izuzeci ili odstupanja, te prema članu 15. stav 2, on ne predviđa nikakva odstupanja čak ni u slučaju da javna opasnost prijeti opstanku nacije (vidi, Selmouni protiv Francuske [VV], broj 25803/94, stav 95, ECHR 1999-V, i Labita protiv Italije [VV], broj 26772/95, stav 119, ECHR 2000-IV). Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je potvrdio da čak i u najtežim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma i organiziranog kriminala, Konvencija zabranjuje na apsolutan način mučenje i neljudske ili ponižavajuće postupke ili kažnjavanje, nezavisno od ponašanja navedenog lica (vidi, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 15. novembra 1996. godine, stav 79, Reports 1996-V, i Labita, citirana gore, stav 119).
82. Nadalje, prema stavu Evropskog suda, tvrdnje o zlostavljanju suprotnom članu 3. moraju biti potkrijepljene odgovarajućim dokazima. Prilikom ocjene ovih dokaza sud usvaja standard dokazivanja „van razumne sumnje“, ali dodaje da ti dokazi mogu da proisteknu iz koegzistencije dovoljno jakih, jasnih i saglasnih zaključaka ili sličnih nespornih činjeničnih pretpostavki (vidi, među ostalim presudama, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, stav 161. in fine, Serija A broj 25, Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine, stav 121, Jalloh protiv Njemačke, aplikacija broj 54810/00, ECHR 2006-IX, stav 67, Ramirez Sanchez protiv Francuske, aplikacija broj 59450/00, ECHR 2006-IX, stav 117, Gäfgen protiv Njemačke, presuda od 1. juna 2010. godine, stav 92).
83. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zapisnika o lišavanju slobode apelanta, o predaji apelanta nadležnim policijskim tijelima, o predaji apelanta nadležnom tužiocu Tužilaštva BiH proizlazi da je apelant imao vidne tjelesne ozljede a što je potkrijepljeno i obimnom medicinskom dokumentacijom. Nadalje, prilikom saslušanja u svojstvu osumnjičenog u Tužilaštvu BiH apelant je istakao da je prilikom hapšenja i saslušanja u PU Bugojno bio tučen i vrijeđan od pripadnika policije. Tvrdnje o premlaćivanju apelant je iznosio u toku cijelog postupka pred Sudom BiH, kako je izričito navedeno i u osporenoj drugostepenoj presudi. Apelant je podnio i krivičnu prijavu zbog zlostavljanja od N.N. lica policijskih službenika Kantonalnom tužilaštvu Travnik. Najzad, ove tvrdnje apelant je ponovio i u apelaciji protiv osporene presude Suda BiH. Shodno navedenom, proizlazi da je apelant ispunio svoju dužnost da nacionalne vlasti upozna sa navodnim zlostavljanjem.
84. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, ako pojedinac iznese uvjerljivu tvrdnju da je pretrpio ozbiljno zlostavljanje, protivno članu 3. Evropske konvencije, od državnih vlasti, ta odredba, u vezi sa općom dužnošću države iz člana 1. Konvencije da "svakom licu pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode određene u .... Konvenciji", zahtijeva provođenje djelotvorne službene istrage. Obaveza da se provede istraga "nije obaveza rezultata, nego sredstava": svaka istraga ne mora nužno biti uspješna, ili dovesti do zaključka koji se podudara s tražiteljevim opisom događaja. Međutim, ona treba u načelu biti prikladna da dovede do utvrđivanja činjenica predmeta i, ako se dokaže da su navodi istiniti, do identifikacije i kažnjavanja odgovornih (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Mađer protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 111).
85. Evropski sud je u predmetu Krsmanović protiv Srbije (presuda od 19. decembra 2017. godine, stav 74. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda) sumirao kriterije koje mora zadovoljiti istraga da bi zadovoljila zahtjeve iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije na sljedeći način: prvo, efektivna istraga mora biti adekvatna, što znači istraga koja je u stanju dovesti do identifikacije i kažnjavanja onih koji su odgovorni, drugo, da bi se istraga mogla smatrati djelotvornom, generalno se može smatrati neophodnim da lica koja su odgovorna za provođenje istrage budu nezavisna od onih koji su uključeni u događaje, što znači ne samo nedostatak hijerarhijske ili institucionalne veze već i praktičnu nezavisnost, tre će, istraga mora biti temeljna, što znači da vlasti uvijek moraju napraviti ozbiljan pokušaj da saznaju šta se dogodilo i ne bi trebalo da se oslanjaju na brzoplete ili neosnovane zaključke da bi zatvorili istragu ili na njima zasnovali odluku, četvrto, postoji obaveza da se odmah reagira i preduzmu mjere čim se podnese zvanična pritužba. Strogo govoreći, istraga mora biti pokrenuta ako postoje dovoljno jasni pokazatelji da je korišteno zlostavljanje čak i kada nijedna pritužba nije podnesena. I peto, efikasna istraga je ona koja daje dovoljan element javnog nadzora kako bi se osigurala odgovornost. Iako se stepen javnog nadzora može razlikovati, podnosiocu žalbe mora biti omogućen efikasan pristup istražnom postupku u svim slučajevima.
86. Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o predaji apelanta nadležnom tužiocu od 29. juna 2010. godine proizlazi: „Osoba se predaje sa vidljivim tjelesnim povredama o čemu postoji obimna medicinska dokumentacija, koja ide kao prilog uz zapisnik.“ Nadalje, u izjavi koju je apelant dao pred nadležnim tužiocem, također 29. juna 2010. godine, saslušan u svojstvu osumnjičenog, apelant je iznio tvrdnju da je prilikom lišavanja slobode i ispitivanja u PU Bugojno bio tučen od pripadnika policije. Iz osporene presude Suda BiH proizlazi da (tačka 150): „ (…) odbrana optuženog Harisa Čauševića je tokom prvostepenog i drugostepenog postupka ukazivala da je optuženi prilikom lišavanja slobode i ispitivanja u porušenoj zgradi PU Bugojno pretučen od strane policajaca, među kojim su i neki od svjedoka u ovom predmetu. (…) Apelaciono vijeće nalazi da je pitanje ponašanja policijskih službenika prema optuženom Harisu Čauševiću veoma važno pitanje, ali pitanje koje nije predmet razmatranja ovog vijeća, te će o istom odlučivati nadležni organi vlasti. (…) Apelaciono vijeće nije moglo pokloniti vjeru iskazu osumnjičenog Harisa Čauševića iz istrage, upravo iz razloga što je ispitan nakon što je pretučen i takav iskaz, prema mišljenju ovog vijeća, nije pouzdana osnova za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja.“
87. U odgovoru na navode iz apelacije ni Tužilaštvo BiH, kao ni Sud BiH se nisu izjašnjavali o apelantovim navodima da je zlostavljan prilikom hapšenja i ispitivanja u PU Bugojno od policijskih službenika. Također, iz obimne dokumentacije predočene Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su bilo Tužilaštvo BiH ili Sud BiH, s tim u vezi, bilo šta preduzeli. Imajući u vidu navedene principe Evropskog suda, konkretno da istraga mora biti pokrenuta ako postoje dovoljno jasni pokazatelji da je korišteno zlostavljanje čak i kada nijedna pritužba nije podnesena, te okolnosti konkretnog slučaja, da je apelant pred nadležnog tužioca Tužilaštva BiH izveden sa vidnim ozljedama i da je već pri prvom saslušanju iznio tvrdnje o zlostavljanju, kao i da je Sud BiH konstatirao da apelantovom iskazu iz istrage nije mogao pokloniti vjeru upravo iz razloga što je ispitan nakon što je pretučen, ne može se zaključiti da su Tužilaštvo BiH i Sud BiH postupali u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana 3. Evropske konvencije da ispitaju navode o zlostavljanju.
88. U prilog ovakvom zaključku Ustavni sud zapaža da je Evropski komitet za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u svom izvještaju Vladi Bosne i Hercegovine o posjeti BiH od 29. septembra do 9. oktobra 2015. godine (usvojen 11. marta 2016. godine) u dijelu Istraga tvrdnji o zlostavljanju, pored ostalog, istakao:
„20. Komitet je u svojim izvještajima o periodičnoj posjeti 2011. godine i ad hoc posjeti 2012. godine istakao fundamentalne nedostatke u sistemu istrage tvrdnji o zlostavljanju, kao što su nedostatak stručnosti i ekspeditivnosti u obavljanju istrage i pasivnu ulogu tužilačkih ili pravosudnih organa što se tiče pokretanja istrage tvrdnji o zlostavljanju. Informacije prikupljene u toku posjete 2015. godine još jednom ukazuju na to da se sadašnji sistem odlikuje sistemskim propustima policije i pravosudnih organa da provedu brze, temeljite, nezavisne i nepristrasne istrage, čiji je cilj dovođenje počinitelja zlostavljanja pred lice pravde. Komitet želi da ponovi da se kredibilitet zabrane mučenja i drugih oblika zlostavljanja podriva svaki put kada službenici koji su odgovorni za takva krivična djela ne snose odgovornost za svoje postupke.
(…)
22. Zbog toga se podrazumijeva samo po sebi da tužioci i sudije treba da preduzimaju odgovarajuće radnje kada postoje indicije da je došlo do zlostavljanja u policiji. U tom smislu, kad god osumnjičeni za krivična djela koji su izvedeni pred tužioca ili sudiju tvrde da su ih zlostavljali policijski službenici, tužilac, odnosno 1http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/CPT%20(2016)%2007%20-%20BHS%20 %20Report%20BiH%20visit%202015%20FINAL %20(1).pdf sudija treba da zabilježi tvrdnje u pisanoj formi, naredi hitan forenzički ljekarski pregled i da preduzme neophodne korake da se uvjeri da su tvrdnje propisno istražene. Takav pristup treba da bude primijenjen bez obzira da li lice ima ili nema vidljive vanjske povrede. Dalje, čak i u odsustvu izričitih tvrdnji o zlostavljanju, tužilac, odnosno sudija treba da zauzmu proaktivan pristup; naprimjer, kad god postoje drugi razlozi da se vjeruje da je lice izvedeno pred njega moglo da bude žrtva zlostavljanja, treba da naredi forenzički ljekarski pregled.”
89. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti konstatacije Suda BiH da pitanje postupanja pripadnika policije prema apelantu nije predmet razmatranja tog suda, kao i da će o postupanju policijskih službenika prema apelantu odlučiti nadležni organi vlasti s obzirom na to da u vezi s apelantovim tvrdnjama o zlostavljanju ni Sud BiH, kao ni Tužilaštvo BiH nisu preduzeli niti jednu radnju kako bi provjerili da li su apelantove tvrdnje propisno istražene.
90. Nadalje, apelant je Kantonalnom tužilaštvu Travnik podnio krivičnu prijavu, jer je 27. juna 2010. godine prilikom lišavanja slobode pretučen od N.N. pripadnika PU Bugojno, specijalne policije MUP-a SBK Travnik, neuniformiranih pripadnika FMUP-a, a što su sve snimili mobilnim telefonom. Uz prijavu apelant je predočio obimnu medicinsku dokumentaciju, zapisnik o predaji lica lišenog slobode PU Bugojno u kojem su naznačena imena ovlaštenih službenih lica, policajaca, koji predaju apelanta, zapisnik o predaji apelanta nadležnom policijskom tijelu sa naznakom imena policijskih službenika, u oba zapisnika konstatirano je „osoba sa vidnim tjelesnim povredama u predjelu uha, glave i koljena desne noge“, zapisnik o predaji apelanta nadležnom tužiocu sa naznakom imena policijskih službenika koji ga predaju, u kom je konstatovano: „osoba se predaje sa vidnim tjelesnim povredama o čemu postoji obimna medicinska dokumentacija“ sa navođenjem konkretne dokumentacije. U obavijesti Kantonalnog tužilaštva Travnik od 11. novembra 2014. godine apelant je, nakon dva obraćanja (2. juna, te 27. oktobra 2014. godine), obaviješten da još nije donesena konačna tužilačka odluka zbog toga što se prikupljaju relevantni podaci u vezi sa postupanjem pripadnika službi iz apelantove krivične prijave. Apelanta je 19. novembra 2015. godine (tj. nakon više od jedne godine od podnošenja krivične prijave) obavijestilo isto tužilaštvo da se neće provoditi istraga po njegovoj krivičnoj prijavi, jer je na temelju prikupljene dokumentacije utvrđeno da je prema apelantu primijenjen minimum sile da se savlada njegov aktivan otpor, da nije sniman postupak lišavanja slobode, da su sva službena lica postupala u skladu sa zakonom prilikom uzimanja izjave od apelanta i provođenja drugih istražnih radnji. Apelantova pritužba na ovu obavijest odbijena je rješenjem istog tužilaštva od 4. decembra 2015. godine. U rješenju je, pored ostalog, navedeno da je MUP Travnik dostavio „kompletan izvještaj unutrašnje kontrole, službenu zabilješku pomoćnika za kriminalitet PS Bugojno i kopiju pravilnika o upotrebi sile, kao i izvještaj MUP-a Travnik broj 02/1-5-1-16/10 od 7.7.2010. godine“. Također, iz rješenja proizlazi da je na temelju uvida u pobrojanu dokumentaciju utvrđeno da su policijski službenici Jedinice za podršku upotrijebili minimum sile potrebne da se savlada apelantov aktivan otpor, te da se stavi pod nadzor i privede u PS Bugojno na daljnje postupanje, što je u skladu sa članom 27. Zakona o policijskim službenicima i čl. 6, 15. i 25. Pravilnika o upotrebi sile, da nije sniman postupak lišavanja slobode apelanta, da su sva službena lica FMUP-a i MUP-a SBK postupala u skladu sa zakonom i pravilnicima prilikom uzimanja izjave od apelanta i obavljanja drugih istražnih radnji.
91. Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o lišavanju slobode apelanta proizlazi da je lišen slobode 27. juna 2010. godine u 05.35 sati od pripadnika Jedinice za podršku MUP-a SBK Z.M. i M.Lj. na području PS Bugojno, da je zapisnik potpisalo ovlašteno službeno lice F.M., narednik, te da je u zapisniku konstatirano: „osoba sa vidnim tjelesnim povredama u predjelu desnog uha, glave i koljena desne noge“. U zapisniku o predaji apelanta PS Travnik od 27. juna 2010. godine u 11.45 sati označena su imena ovlaštenih službenih lica koja su apelanta sprovela i predala, zapisnik je potpisalo isto službeno lice kao i prethodni, te je konstatirano: „lice sa vidnim tjelesnim povredama a ljekarska pomoć mu ukazana u Domu zdravlja Bugojno“. U zapisniku o predaji apelanta Federalnom MUP-u od 27. juna 2010. godine u 19.50 sati označena su imena i prezimena ovlaštenih službenih lica koja su sprovela i predala apelanta, zapisnik je potpisao I.M. sa oznakom broja službene legitimacije, te je konstatirano: „osoba sa vidnim tjelesnim povredama u predjelu desnog uha, glave i koljena desne noge“. U zapisniku o predaji apelanta tužiocu Tužilaštva BiH N.O. 29. juna 2010. godine u 17.10 sati označena su ovlaštena službena lica koja su predala i sprovela apelanta, te je naznačeno: „osoba se predaje sa vidljivim tjelesnim povredama o čemu postoji obimna medicinska dokumentacija koja ide kao prilog uz zapisnik“, te je pobrojana medicinska dokumentacija.
92. Ustavni sud zapaža da su u dokumentu Specijalističke službe JU Dom zdravlja Bugojno sačinjenom „27. juna 2010. godine oko 9 sati, na zahtjev MUP-a izvršen pregled Čaušević… (u prostorijama MUP-a)“, opisane nađene povrede, te je konstatirano da je policija zamoljena, pošto se radilo o povredama glave, da „prati stanje svijesti i da u slučaju promjene, javi“. Nalaz je potpisao doktor medicine R.M., te je konstatirano da su pregledu prisustvovali medicinski tehničari D.Č. i N.E.F.
93. U dokumentu JU Dom zdravlja Travnik - Služba hitne medicinske pomoći, uputnici u bolnicu - hirurgija koja je data apelantu, koju je potpisao dr. A.Đ., doktor medicine, konstatirano je 27. juna 2010. godine, u 19.20 sati: „pacijent sa posjekotinom na glavi u (nečitko) … te u predjelu desnog koljena. Vidljivi podljevi periarbitalno i po drugim dijelovima tijela (…).“
94. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u dokumentu Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo - Klinika za urgentnu medicinu od 27. juna 2010. godine, u 21.50 sati, pacijent Haris Čaušević, konstatirano: „Dolazi radi ozljeda nastalih po navodu od strane drugih osoba (…) oko oba oka i na nosu, te obje zigomatične regije krvni podlivi. Na grudnom košu ispred i straga krvni podlivi. (…) Na desnom ramenu i desnoj natkoljenici krvni podlivi. U slabinskim regijama krvni podlivi, u obje glutealne regije krvni podlivi. Na obje natkoljenice i sprijeda i straga krvni podlivi. Na oba koljena ogrebotine kože. Na potkoljenicama ogrebotine kože.“
95. Slijedom navedenog, nesporno proizlazi da je apelant od trenutka lišavanja slobode pa do predaje nadležnom tužiocu Tužilaštva BiH bio pod kontrolom pripadnika ovlaštenih policijskih agencija, kao i da su u ovom periodu nastale tjelesne povrede konstatirane u pobrojanoj medicinskoj dokumentaciji.
96. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, kada vlasti imaju u potpunosti ili velikim dijelom ekskluzivna saznanja o događajima o kojima je riječ, kao u slučaju lica pod njihovom kontrolom u pritvoru, postoje snažne činjenične pretpostavke u pogledu povreda do kojih dolazi tokom tog lišavanja slobode. Tada je na državi teret dokazivanja, te je na njoj da pruži zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje tako što će predočiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice koje izazivaju sumnju u verziju događaja žrtve (vidi, Evropski sud, Salman protiv Turske, presuda od 27. juna 2000. godine, stav 100, Rivas protiv Francuske, aplikacija broj 59584/00, presuda od 1. aprila 2004. godine, stav 38, Turan Çakır protiv Belgije, aplikacija broj 44256/06, presuda od 10. marta 2009. godine, stav 54, Mete i drugi protiv Turske, aplikacija broj 294/08, presuda od 4. oktobra 2012, stav 112, El-Masri protiv FYR Makedonije, presuda od 13. decembra 2012. godine, stav 152, već citirani Gefgen protiv Njemačke, stav 92). U odsustvu takvog objašnjenja, sud može izvesti zaključke koji mogu biti nepovoljni po državu (vidi, među ostalim presudama, već citiranu El-Masri, stav 152). To se opravdava činjenicom da se lica u pritvoru nalaze u osjetljivom položaju i da vlasti imaju dužnost da ih štite (vidi, među ostalim presudama, citiranu Salman, stav 99).
97. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant prilikom lišavanja slobode pružao otpor, da je bio naoružan (pokušao je da upotrijebi ručnu bombu), te da je upotrijebljena fizička sila kako bi bio savladan i priveden u PU Bugojno. Iz zapisnika o predaji apelanta PU Bugojno proizlazi da je tom prilikom zadobio „vidne tjelesne povrede u predjelu desnog uha, glave i koljena desne noge“. Prema rezultatima istrage koju je provelo Kantonalno tužilaštvo Travnik proizlazi da je utvrđeno da je upotrijebljen minimum sile u skladu sa relevantnim zakonom i pravilnikom potrebne da se savlada apelantov aktivan otpor, te da se stavi pod nadzor i privede u PS Bugojno na daljnje postupanje. Prema predočenom Ustavnom sudu, ovakav zaključak je potkrijepljen i službenom zabilješkom od 27. juna 2010. godine, sačinjenom od M.Z., policajca PU Bugojno, koji je bio prisutan samom činu lišavanja slobode apelanat i koji je naveo da je upotrijebljena fizička sila da bi se savladao apelantov aktivan otpor, da je apelant tom prilikom pokušao da aktivira bombu, koja je predana PU Bugojno nakon njegovog privođenja, kao i da je i sam apelant u svojoj izjavi pred tužiocem Tužilaštva BiH potvrdio da je u trenutku hapšenja kod sebe imao bombu.
98. Međutim, ni u obavijesti kojom je apelant obaviješten da se neće provoditi istraga povodom njegove krivične prijave, kao ni u rješenju kojim je odbijen apelantov prigovor na ovu obavijest Kantonalno tužilaštvo Travnik nije se izjašnjavalo o dijelu apelantovih navoda da je zlostavljan i tučen nakon lišavanja slobode i privođenja u PU Bugojno, a prema već navedenim zapisnicima i medicinskoj dokumentaciji, proizlazi da su broj i obim vidnih povreda od trenutka kada je apelant, kao lice lišeno slobode, predat PU Bugojno do predaje Tužilaštvu BiH znatno uvećani, te dokumentirani obimnom medicinskom dokumentacijom. Također, izuzev obraćanja MUP-u Travnik da dostavi podatke, iz obavijesti i rješenja ne proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo u Travniku preduzelo bilo koju drugu radnju radi istraživanja apelantovih navoda. Stoga, proizlazi da se Tužilaštvo isključivo i jedino oslonilo na informaciju MUP-a Travnik, čiji su pripadnici, pored pripadnika FMUP-a, u apelantovoj prijavi bili označeni kao lica koja su ga zlostavljala (vidi, mutatis mutandis, već citiranu El-Masri, stav 187). Najzad, uz obavljanje samo jedne istražne radnje (prikupljanje pobrojane dokumentacije), apelantova krivična prijava je odbačena nakon više od jedne godine. U tom smislu istraga koju je provelo Kantonalno tužilaštvo u Travniku i konstatacija da „su sve službene osobe postupale u skladu sa zakonom i pravilnicima prilikom uzimanja izjave od apelanta i obavljanja drugih potrebnih istražnih radnji“ ne može se smatrati temeljnom i brzom u smislu navedenih principa Evropskog suda.
99. Nadalje, ni iz obavijesti, kao ni iz rješenja Kantonalnog tužilaštva u Travniku nije moguće zaključiti šta je sadržaj dokumenta koji je dostavio MUP Travnik, tj. „kompletan izvještaj unutrašnje kontrole, službena zabilješka pomoćnika za kriminalitet PS Bugojno i kopija Pravilnika o upotrebi sile, kao i izvještaj MUP-a Travnik broj 02/1-5-1-16/10 od 7.7.2010. godine“ a na kojim je Kantonalno tužilaštvo u Travniku zasnovalo zaključak o zakonitom djelovanju pripadnika FMUP-a i MUP-a SBK. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su apelantu, i pored izričitog zahtjeva od 3. decembra 2015. godine, na bilo koji način predočeni ili učinjeni dostupnim ovi dokumenti. Stoga, proizlazi da je apelantu bio onemogućen efikasan pristup istražnom postupku, a što je, prema navedenim principima Evropskog suda, također, jedan od elemenata efektivne istrage.
100. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja, kod nesporne činjenice da je apelant u periodu od 27. juna 2010. godine od 05.30 sati, kada je lišen slobode od pripadnika policijskih snaga i predat u PU Bugojno, do 29. juna 2010. godine do 17.10 sati, kada je predat tužiocu Tužilaštva BiH, a u kom periodu je, prema obimnoj medicinskoj dokumentaciji, zadobio brojne povrede, apelant nesporno bio u rukama policije, te da je izostala efektivna istraga o njegovim tvrdnjama o zlostavljanju koje su bile ozbiljne i koje su se odnosile na navedeni period.
101. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u proceduralnom aspektu u dijelu koji se odnosi na njegovo lišavanje slobode i ispitivanje u PU Bugojno.
b) Tretman u pritvoru i za vrijeme izdržavanja kazne zatvora
102. U ovom dijelu iz prilično nejasnih apelantovih navoda proizlazi da smatra da mu je pravo iz člana 3. Evropske konvencije povrijeđeno, jer su mu, kako tvrdi, ugroženi život i sigurnost kako dok je bio u pritvoru, tako i za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, te da bi, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, trebalo biti prekinuto izdržavanje kazne zatvora u KPZ Zenica.
103. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud uporno naglašava da države potpisnice moraju osigurati da lice zatvorsku kaznu služi u uvjetima koji su primjereni poštivanju ljudskog digniteta, da način i metod izvršenja mjere ne podvrgavaju takvo lice patnji ili teškim uvjetima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan u zatvorima i da su, s obzirom na praktične zahtjeve kazne zatvora, zdravlje i dobrobit takvog lica adekvatno osigurani (vidi, Evropski sud, Kudla protiv Poljske, aplikacija broj 30210/96, st. 93-94, ECHR 2000-XI, i Cenbauer protiv Hrvatske, aplikacija broj 73786/01, st. 43-44, ECHR 2006-...).
104. Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije proizlazi da se apelant do 21. augusta 2015. godine nalazio u Pritvorskoj jedinici Zavoda za izvršavanje krivičnih sankcija Suda BiH. Nadalje, proizlazi, a ni apelant ne tvrdi suprotno, da mu je u ovom periodu bila omogućena zdravstvena zaštita. Također, proizlazi da je apelant iznosio pritužbe na druge pritvorenike i ovlaštene zavodske službenike za ugrožavanje sigurnosti u Pritvorskoj jedinici, da je upravnik Pritvorske jedinice u postupku provjere apelantovih navoda preduzeo potrebne mjere sigurnosti, izvršio kontrolu videonadzora i naložio operativni rad ovlaštenih zavodskih službenika, ali da provedenim radnjama nije potvrđena niti jedna apelantova tvrdnja. Također, iz dokumenata koje je predočio apelant proizlazi da je, zbog nepoštivanja kućnog reda i uništavanja imovine Zavoda, apelant disciplinski sankcioniran, kao i da protiv ovih odluka nije izjavljivao žalbu.
105. Nadalje, prema predočenom rješenju Suda BiH od 21. augusta 2015. godine apelant je prebačen na izdržavanje izrečene kazne zatvora u KPZ Zenica. Ustavni sud zapaža da iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je Sud BiH postupao protivno Zakonu BiH o izvršenju krivičnih sankcija i Pravilniku o kriterijima za upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora. Stoga, imajući u vidu da navedenim propisima nije garantirano pravo osuđenom licu da vrši izbor kazneno-popravne ustanove u kojoj će izdržavati izrečenu kaznu zatvora, neosnovana je apelantova tvrdnja da Sud BiH nije postupio po njegovoj molbi, jer je insistirao da ne bude premješten u KPZ Zenica (gdje je premješten) ili KPZ Banja Luka. Apelant ničim nije učinio mogućom i vjerovatnom tvrdnju da mu je premještanjem u KPZ Zenica ugrožen život. Također, iz navedenog rješenja Suda BiH proizlazi, a što apelant ne osporava, da je odbijen prijedlog da se obavi neuropsihijatrijski pregled s obzirom na to da apelant odbija da uzima terapiju koju mu je neuropsihijatar i propisao 12. augusta 2015. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža i da je apelant 23. septembra 2015. godine podnio zahtjev da bude premješten u KPZ Banja Luka iako je prvobitno insistirao da ne bude upućen u navedeni zavod.
106. Nadalje, iz obimno predočene dokumentacije Ustavnom sudu proizlazi da su nadležna tijela vlasti kojim se apelant posredstvom advokata obraćao u periodu od 21. augusta 2015. godine (tj. upućivanja u KPZ Zenica) pa do 5. decembra 2015. godine (kada je Sud BiH konačno odbio apelantov zahtjev za prekid izdržavanja kazne zatvora) postupala po zahtjevima i podnescima u okviru svojih zakonskih ovlaštenja. Ustavnom sudu nije predočen niti jedan dokaz koji bi potvrdio tvrdnju da je apelant podnio krivične prijave protiv označenih službenika KPZ Zenica zbog prijetnji po njegov život i da one nisu proslijeđene nadležnom tužilaštvu, da su mu uskraćeni ljekarski pregled i intervencija kako bi se provjerile njegove tvrdnje da ga u zatvoru truju i da je žrtva zlostavljanja (silovanja). Nadalje, iz predočenih dokumenata proizlazi da apelantu nije uskraćen bilo koji vid zdravstvene zaštite, kao i da apelant odbija da koristi terapiju koja mu je osigurana. Apelant ne osporava ni navod iz odgovara direktora KPZ Zenica o obrascu njegovog ponašanja (prvi je permanentno nepoštivanje pravila kućnog reda, odbijanje naređenja, ometanje službenika Zavoda u obavljanju posla, pasivan otpor, te nedolično ponašanje u vidu verbalnog i pisanog iznošenja različitih psovki i uvreda. Drugi obrazac je stalno upućivanje različitih žalbi na različite adrese u kojim navodi da je ugrožen, da se sprema zavjera protiv njega u kojoj treba biti ubijen i sl., a zbog čega je pod stalnim nadzorom zavodskog i medicinskog osoblja, te vanjskog saradnika-neuropsihijatra).
107. Najzad, iz rješenja Suda BiH od 24. novembra i 5. decembra 2015. godine proizlazi da je apelantov zahtjev za prekid izdržavanja kazne zatvora zbog zdravstvenog stanja odbijen kao neosnovan, jer u nalazu i mišljenju specijaliste Službe za poslove zdravstvene zaštite KPZ Zenica od 29. oktobra 2015. godine nije decidirano konstatirano nastupanje teže akutne bolesti kod apelanta, a u nedostatku drugih dokaza u tom smislu, Sud BiH nije prihvatio kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je nastupila teža akutna bolest, što je osnov za prekid izdržavanja kazne zatvora u skladu sa članom 161. stav 2. Zakona BiH o izvršenju krivičnih sankcija. Također, Sud BiH je imao u vidu i da apelant odbija da koristi propisanu terapiju, kao i da ima pravo na sve vidove zdravstvene zaštite uključujući i pravo na hospitalizaciju u skladu sa odredbama Zakona BiH o izvršenju krivičnih sankcija. Apelant ništa od navedenog nije doveo u pitanje ili osporio. Pri tome Ustavni sud zapaža da i iz nalaza i mišljenja dr. M.A., sačinjenih na temelju predočene dokumentacije u spisu, a po zahtjevu apelantovog branioca, proizlazi da se ne može izjasniti o težini bolesti.
108. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije učinio mogućim i vjerovatnim da je za vrijeme dok se prema njemu primjenjivala mjera pritvora, te u dosadašnjem trajanju izdržavanja kazne zatvora podvrgnut patnji ili teškim uvjetima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan kod lica lišenog slobode, te da, s obzirom na praktične zahtjeve kazne zatvora, zdravlje i dobrobit apelanta nisu adekvatno osigurani.
109. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje da mu je za vrijeme koje je proveo u pritvoru, te u dosadašnjem izdržavanju kazne zatvora prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovane.
Pravo na pravično suđenje
110. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
111. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
112. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da nisu poštivane garancije nepristrasnog suda, da mu je suđeno u odsustvu, da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku, da osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene odluke i da je zasnovana na nezakonitim dokazima, da je prekršena pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, te, najzad, da su mu uskraćene garancije iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
113. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
114. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Nepristrasan sud i jednakost stranaka u postupku
115. Apelant tvrdi da je u više navrata tražio izuzeće pojedinačno svih članova drugostepenog vijeća, jer je tolerirano odbijanje Tužilaštva BiH da mu dostavi sve dokaze, da o njegovom zahtjevu za izuzeće predsjednice Suda BiH, postupajućeg tužioca D.Č. i glavnog tužioca G.S. nije odlučeno, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Najzad, u prilog tvrdnji o nepristrasnosti ističe da mu je kao otežavajuća okolnost ocijenjena konkretna izjava koja je, kako tvrdi, bila rezultat njegovog psihičkog stanja (paranoidni poremećaj) i, s tim u vezi, odbijanje njegovog prijedloga da se izvrši vještačenje njegove raspravne sposobnosti.
116. Ustavni sud podsjeća da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristrasnosti se, također, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).
117. Ustavni sud podsjeća da se subjektivna ili lična nepristrasnost pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Debled protiv Belgije, 22. septembar 1994. godine, stav 37, Serija A br. 292-B).
118. Kada je u pitanju objektivna nepristranost, Ustavni sud podsjeća da se mora utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi” (vidi, već citiranu, De Cubber, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Da bi sudovi podstakli neophodno povjerenje u javnosti, mora se imati u vidu i unutrašnja organizacija (vidi, Evropski sud, Piersack protiv Belgije, 1. oktobar 1982. godine, stav 30 (d)). Značajan faktor je postojanje postupka koji osigurava nepristrasnost, odnosno pravila koja reguliraju izuzeće sudije. Ovakva pravila odražavaju stav nacionalnog zakonodavca da otkloni svaku razumnu sumnju u nepristrasnost sudije ili suda koji je u pitanju (vidi, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99).
119. U konkretnom slučaju apelant svojim navodima pokreće pitanje objektivne nepristrasnosti. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je apelant sedam puta ulagao zahtjeve tražeći izuzeće tužioca D.Č., glavnog tužioca G.S., izuzeće svih članova drugostepenog vijeća, predsjednice Suda BiH M.K., pobrojane su odluke koje su Sud BiH i Tužilaštvo BiH donijeli po ovim zahtjevima, te je data detaljna argumentacija zašto podneseni zahtjevi nisu uvaženi, a koje apelant nije osporio ili doveo u pitanje. Nadalje, iz osporene drugostepene presude proizlazi da su izuzetak od navedenog bili zahtjevi od 1. i 29. juna 2015. godine koji su odbačeni.
120. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je zahtjev od 1. juna 2015. godine kojim je traženo izuzeće svih članova vijeća, jer otežava apelantu pribavljanje dokaza od Tužilaštva BiH, odbacilo upravo postupajuće vijeće, ocijenivši da je zahtjev usmjeren na odugovlačenje postupka. Nadalje, zahtjev od 29. juna 2015. godine, koji nije podnesen u pisanoj formi, kojim je apelant tražio izuzeće svih članova vijeća, predsjednice Suda BiH, postupajućeg i glavnog tužioca (iz razloga što se nezakonito nalazi u pritvoru, što nije dobio sve dokaze od Tužilaštva BiH, što je na njegov podnesak odgovoreno tek nakon dva dana) postupajuće vijeće je, također, odbacilo.
121. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda, kao i osporene drugostepene presude proizlazi da je apelant zahtjeve za izuzeće sudija postupajućeg vijeća temeljio na članu 29. tačka f) ZKPBiH, koji se, u skladu sa članom 34. ZKPBiH, shodno primjenjuje i na tužioce. Citiranom odredbom je regulirano da sudija (a shodno tome i tužilac) ne može vršiti odnosne funkcije ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Nadalje, nesporno je da je apelant zahtjeve za izuzeće isticao nakon što je glavni pretres pred drugostepenim vijećem otpočeo, a u kom slučaju, u skladu sa članom 32. stav 4. ZKPBiH, kada je zahtjev podnesen iz navedenog zakonskog razloga, on će se u cjelini ili djelomično odbaciti. Nadalje, u skladu sa članom 30. stav 5. ZKPBiH, u zahtjevu za izuzeće koji ulaže stranka ili branilac ne mogu se ponavljati razlozi koji su ranije odbijeni. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda i osporene drugostepene presude proizlazi da je u brojnim zahtjevima za izuzeće, koji su prethodili zahtjevima od 1. i 29. juna 2015. godine i koji su odbijeni kao neosnovani, kako članova vijeća, tako i postupajućeg tužioca, predsjednice Suda BiH i glavnog tužioca Tužilaštva BiH apelant kao razlog isticao da mu je otežano pribavljanje dokaza od Tužilaštva BiH. Najzad, u skladu sa članom 31. stav 2. ZKPBiH, o zahtjevu za izuzeće predsjednika Suda BiH odlučuje se na općoj sjednici, po pisanom, podnesenom i obrazloženom zahtjevu, a apelant ne tvrdi da je takav zahtjev Sudu BiH i uputio, kako je i ukazano u osporenoj drugostepenoj presudi. Također, u skladu sa članom 34. stav 2. ZKPBiH, o zahtjevu za izuzeće tužioca odlučuje Kolegij Tužilaštva BiH, a apelant ne tvrdi da je takav zahtjev i uputio ovom tijelu. Stoga, nije osnovana tvrdnja da mu je neodlučivanjem o njegovim zahtjevima povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek.
122. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je kao razlog za izuzeće apelant isticao da mu je onemogućen pristup dokazima koji su se nalazili u posjedu Tužilaštva BiH s čim u vezi Sud BiH ništa nije preduzeo, a što je i suština njegovih navoda o povredi principa jednakosti stranaka u postupku. Naime, apelant tvrdi da mu je Tužilaštvo BiH dokaze dostavljalo sukcesivno, da je samo jednom izvršio uvid u 13 registara dokaza Tužilaštva BiH, da su nakon toga registri „ispreturani“, da mu svi dokazi nisu učinjeni dostupnim ni nakon izričitog naloga Suda BiH, pa da je proizvoljan stav u osporenoj drugostepenoj presudi da mu je Tužilaštvo BiH dostavilo sve dokaze.
123. Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u predmetu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 6684/05, presuda od 11. januara 2011. godine) istakao da je u predmetu Rowe i Davis (vidi, Evropski sud, Rowe i Davis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 28901/95, presuda od 16. februara 2000. godine, st. 60-62) ustanovio principe koji su primjenjivi na obavezu da se otkriju dokazi koji su relevantni u krivičnom postupku:
„60. Fundamentalni aspekt prava na pravično suđenje je da krivični postupak, uključujući elemente tog postupka koji su u vezi sa procedurom treba da budu adversarni i treba da postoji jednakost oružja između tužioca i odbrane. U krivičnom predmetu pravo na adversarni postupak znači da i tužiocu i odbrani mora biti data prilika da se upoznaju i da komentiraju opservacije i komentare predočene od druge strane... Dodatno, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da tužilaštvo otkrije odbrani sve materijalne dokaze koji su u njegovom posjedu a koji idu u prilog ili su protiv optuženog...
61. Međutim, obaveza da se otkriju relevantni dokazi nije apsolutno pravo. U svakom krivičnom postupku mogu postojati konkurentni interesi, kao što je nacionalna sigurnost ili potreba da se zaštite svjedoci od rizika odmazde, ili da se sačuvaju tajni policijski metodi istrage zločina, koji se moraju ocijeniti naspram prava optuženog... U nekim slučajevima može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi kako bi se zaštitila fundamentalna prava drugih lica, ili osigurao važan javni interes. Kako god, u smislu člana 6. stav 1, dozvoljene su samo one mjere ograničenja prava optuženog koje su striktno neophodne... Pored toga, da bi optuženom bilo pruženo pravično suđenje, poteškoće uzrokovane odbrani ograničenjem njenih prava moraju biti dovoljno uravnotežene procedurama koje prati sudska vlast… 62. (...) Zadatak Evropskog suda je da utvrdi u svakom konkretnom slučaju da li je procedura donošenja odluka koja je primijenjena, koliko god je to moguće, u skladu sa zahtjevom adversarnog postupka i jednakosti oružja i uključuje li adekvatne mjere za zaštitu interesa optuženog...“
124. Također, pri razmatranju da li procedure osiguravaju adekvatne mjere za postizanje ravnoteže Evropski sud u svakom slučaju ispituje i prvostepeni i žalbeni postupak, pogotovo što je, kako to stalno ukazuje, njegov zadatak u pogledu člana 6. da utvrdi da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi citiranu presudu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 44).
125. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Suda BiH proizlazi da je apelant identične prigovore u vezi sa pristupom dokazima Tužilaštva BiH isticao i u postupku pred redovnim sudovima. Nadalje, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je u vezi sa 13 registara dostavljenih uz optužnicu Sud BiH naložio Tužilaštvu BiH da u najkraćem roku dostavi dokaze koje je odbrana zahtijevala (od tač. 57. do 63), što je Tužilaštvo i učinilo, te da apelantu ni u jednom trenutku nije bilo uskraćeno da izvrši uvid u spis. Nadalje, ispitane su i apelantove tvrdnje u vezi sa konkretnim dokazima (snimak cijelog uviđaja, aviosnimak mjesta nesreće, službene zabilješke policajaca koji su učestvovali u njegovom hapšenju i dr.). Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je apelant dobio sve dokaze koje je tražio od Tužilaštva BiH, odnosno da je dobio sve dokaze za koje je učinio vjerovatnim da se nalaze kod Tužilaštva BiH.
126. Imajući u vidu opširno obrazloženje iz osporene odluke u ovom dijelu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su osnovane apelantove tvrdnje da mu je Tužilaštvo BiH uskratilo pristup dokazima i tako dovelo u pitanje jednakost stranaka u postupku, odnosno da je Sud BiH ovakvo postupanje Tužilaštva BiH tolerirao i doveo u pitanje garancije u pogledu nepristrasnog suda. Obrazložena odluka i pretpostavka nevinosti
127. Apelant tvrdi su u obrazloženju osporene odluke izostali valjani razlozi i obrazloženja koji se odnose na njegov zahtjev da se suđenje prekine radi pripremanja odbrane nakon izmjene optužnice, na njegove navode da je povrijeđen i subjektivni i objektivni identitet optužnice, pa da je tako prekršen princip reformatio in peius, da nije dokazano da je postupao s umišljajem, da nisu ocijenjeni njegovi prigovori koji su se ticali sporazuma o priznanju krivice koji je zaključio svjedok A.H., kao i njegov prijedlog da se izvrši medicinsko vještačenje ovog svjedoka, te da je prihvatanjem iskaza ovog svjedoka, također, povrijeđen princip reformatio in peius. Najzad, po njegovom mišljenju, izostanak valjanih razloga i obrazloženja u osporenoj odluci u vezi sa ocjenom dokaza kao rezultat je imao i povredu pretpostavke nevinosti.
128. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ta obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali su na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome ta diskrecija ne oslobađa sudove obaveze da odgovore na suštinske navode koje su stranke iznijele (vidi, Evropski sud, Wagner i J.M.W.L. protiv Luksemburga, presuda od 28. juna 2007. godine, stav 96).
129. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da u osporenoj odluci nema ništa o njegovom zahtjevu da se suđenje prekine radi pripremanja odbrane nakon što je Tužilaštvo BiH po treći put, 12. juna 2015. godine, izmijenilo optužnicu, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke konstatirano da se nije radilo o bilo kakvim značajnim izmjenama optužnice s obzirom na to da je tužilac samo precizirao činjenični opis u skladu sa izvedenim dokazima. Imajući u vidu da član 275. ZKPBiH propisuje da se u slučaju izmjene optužnice na glavnom pretresu pretres može, a ne mora prekinuti, kao i da iz osporene odluke proizlazi da se nije radilo o ozbiljnim izmjenama, već o usklađivanju činjeničnog stanja sa rezultatima provedenih dokaza, apelantove tvrdnje u ovom dijelu su, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovane. Nadalje, iz opširnog obrazloženja osporene odluke proizlazi da je do izmjene optužnice došlo bez povrede objektivnog i subjektivnog identiteta, da je činjenični opis usklađen sa rezultatima provedenih dokaza, pa suprotno apelantovim tvrdnjama, nije moguće zaključiti ni da je to kao rezultat imalo povredu principa reformatio in peius. Nadalje, u obrazloženju osporene presude, a suprotno apelantovim tvrdnjama, dati su detaljni razlozi i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti a u prilog zaključcima da je apelant umišljajno postupao. Najzad, a suprotno apelantovim tvrdnjama, detaljno su ispitani i njegovi prigovori u vezi sa sporazumom o priznanju krivice koji je zaključio svjedok A.H., te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega nije prihvaćen apelantov prijedlog da se provede medicinsko vještačenje ovog svjedoka za kojeg je apelant tvrdio da je ovisnik o opojnim drogama, a što ni sam svjedok pred sudom nije poricao. Naime, Sud BiH je, i pored toga, poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka zaključivši da je objektivan i uvjerljiv. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje, te da su razlozi i obrazloženja u vezi sa ocjenom provedenih dokaza doveli u pitanje pretpostavku nevinosti na apelantovu štetu.
Nezakoniti dokazi
130. Apelant tvrdi da se osporena presuda zasniva na njegovom nezakonitom ispitivanju i dokazima koji su proistekli iz toga, prije svega, ukazujući na iskaze policajaca koji su saslušani u svojstvu svjedoka a koji su, po njegovom mišljenju, „kontaminirani“ njegovim navodnim priznanjem u PU Bugojno i koji su učestvovali u njegovom premlaćivanju. Također, tvrdi i da su kao zakoniti prihvaćeni zapisnici, fotodokumentacija i drugi dokazi iako je utvrđeno da su radnje iz kojih su proizašli nezakonite.
131. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
132. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također, mora imati u vidu da li su poštivana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
133. Ustavni sud, najprije, zapaža da je u osporenoj presudi izričito konstatirano da nije ocijenjen apelantov iskaz iz istrage upravo zbog toga što je bio pretučen. Nadalje, u vezi sa iskazima svjedoka policajaca, među kojim se, kako je tvrdio apelant, nalaze i oni koji su učestvovali u njegovom premlaćivanju, ukazano je da su njihovi iskazi potvrđeni iskazima drugih svjedoka, kao i materijalnim dokazima, te da im je zbog toga i poklonjena vjera. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da su kao zakoniti prihvaćeni dokazi koji su proistekli iz radnji koje nisu provedene u skladu sa zakonom, Ustavni sud zapaža da su u osporenoj odluci dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega, i pored propusta tužioca da otvori i pregleda privremeno oduzete predmete, nije dovedena u pitanje zakonitost dokaza koji su pribavljeni do navedenog tužiočevog propusta, te razlozi i obrazloženja zbog čega su izdvojeni i nisu prihvaćeni kao zakoniti oni dokazi koji su proistekli nakon ovog propusta.
134. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. 131. do 134). Suđenje u odsustvu i vještačenje apelantove sposobnosti da učestvuje u postupku
135. Apelant tvrdi da su ročišta od 13. aprila i 29. juna 2015. godine održana bez njegovog prisustva iako im nije prisustvovao zbog opravdanih razloga. Također, tvrdi i da je neosnovano odbijen njegov zahtjev za vještačenje njegove raspravne sposobnosti, kao i da mu je onemogućeno da sasluša kao svjedoka dr. O.Ć., koji ga je po zahtjevu zavodskog ljekara pregledao.
136. Ustavni sud podsjeća da je opće pravilo u skladu sa pojmom pravičnog suđenja da optuženi treba biti i lično prisutan na saslušanju pred prvostepenim sudom. Međutim, lično prisustvo optuženog u žalbenom postupku nema neophodno isti značaj. Naime, čak i kada žalbeni sud ima punu jurisdikciju, tj. da preispituje predmet i u pogledu činjenica i prava, član 6. Evropske konvencije neće uvijek zahtijevati i lično prisustvo optuženog. Ova činjenica se mora procjenjivati s obzirom na karakteristike konkretnog postupka i načina na koji su interesi optuženog predstavljeni i zaštićeni pred žalbenim sudom, posebno u svjetlu pitanja o kojim se odlučuje i njihovog značaja za apelanta (vidi, Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, Serija A br. 212-A, p. 15, st. 31-32, Belziuk protiv Poljske, presuda od 25. marta 1998. godine, Izvještaji 1998-II, p. 570, stav 37, Pobornikoff protiv Austrije, br. 28501/95, stav 24, 3. oktobar 2000. godine, Kucera protiv Austrije, br. 40072/98, stav 25, 3. oktobar 2002. godine).
137. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 6, pravo optuženog da efektivno učestvuje u krivičnom postupku protiv njega generalno uključuje ne samo pravo da bude prisutan na suđenju već i pravo da sluša i prati postupak. Ova prava su implicitna u samom pojmu adversarnog postupka i, također, proistječu iz garancije sadržane, konkretno, u tački c) stava 3. člana 6, “da se brani sam” (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A br. 146, pp. 33-34, stav 78, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, Serija A br. 282-A, pp. 10-11, stav 26, i S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 60958/00, stav 28, ECHR 2004-IV). „Efektivno učešće“ u ovom kontekstu podrazumijeva da optuženi ima široko razumijevanje prirode postupka protiv njega i šta je u pitanju za njega, uključujući značaj bilo koje kazne koja može biti izrečena. Optuženi treba da bude u stanju, inter alia, da objasni svom braniocu svoju verziju događaja, da ukaže na bilo koju izjavu sa kojom se ne slaže i da ga upozna sa bilo kojom činjenicom koja bi mogla biti istaknuta u njegovu odbranu (vidi već citiranu Stanford, p. 11, stav 30, V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 24888/94, st. 85, 89, 90, ECHR 1999-IX, i S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, već citiranu, stav 29). Okolnosti slučaja mogu nalagati javnoj vlasti da preduzme pozitivne korake da bi osigurala efektivno učešće aplikanta u postupku (vidi, Evropski sud, Liebreich protiv Njemačke (dec.), aplikacija broj 30443/03, 8. januar 2008. godine).
138. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije došao na ročište za pretres koje je bilo zakazano 13. aprila 2015. godine, te da je sud obaviješten da je razlog nedolaska zubobolja. Nakon određene pauze, sudija je obavijestio prisutne da je pozvao Pritvorsku jedinicu i da je dobio službenu zabilješku prema kojoj je apelant izjavio da neće prisustvovati zbog bolesti. Nadalje, predsjednik vijeća je dobio informaciju da je apelantu ukazana medicinska pomoć i da je dobio apaurin. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je apelant mogao doći na sud i pojasniti razloge zbog kojih nije sposoban da prati suđenje. Najzad, ročište je održano bez apelanta, ali u prisustvu njegovog branioca.
139. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je na ročištu za glavni pretres od 29. juna 2015. godine apelant izjavio da je u teškoj depresiji i da nije u stanju da prati suđenje zbog toga što se još uvijek nalazi u pritvoru, te je istakao da ne uzima terapiju pošto je mjesec ramazana. Sud je konstatirao da je obaviješten o njegovom stanju, da je preduzeo potrebne mjere i razgovarao sa ljekarom neuropsihijatrom koji je sa apelantom trebalo da obavi razgovor u toku dana. Također, konstatirano je da se nastavi pretres s obzirom na to da je o mjeri pritvora već riješeno posebnim rješenjem, te da će pretres biti prekinut ukoliko se apelantu stanje pogorša. Apelant je nakon toga zatražio izuzeće predsjednika Suda BiH, svih članova Apelacionog vijeća poimenično, postupajućeg tužioca i glavnog tužioca Tužilaštva BiH, te je zatražio da napusti sudnicu. Sud je donio odluku da će se pretres nastaviti bez njegovog prisustva, a da će apelant dobiti audiosnimak ročišta.
140. Najzad, Ustavni sud zapaža da je u vezi sa apelantovim zahtjevom za medicinsko vještačenje njegovog zdravstvenog stanja u osporenoj odluci ukazano da je sam apelant izjavio da se protivi neuropsihijatrijskom vještačenju, jer bi se u tom slučaju smatralo da on priznaje izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
141. Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da je o održavanju svakog od ročišta za glavni pretres bio adekvatno i na vrijeme obaviješten. Također, apelant ne tvrdi i da na ročištima na koja nije došao, kao i koja je napustio nisu bili prisutni njegov glavni i/ili pomoćni branilac. Nadalje, iz apelantovih navoda ne proizlazi ni da mu je bila uskraćena mogućnost da traži da se izda prepis radnji preduzetih na glavnom pretresu kom on lično nije prisustvovao, ili koje je napustio, odnosno da je ovu mogućnost i koristio. Također, s obzirom na to da je bilo osigurano i audio i vizuelno snimanje, apelant ne tvrdi da je zahtijevao da mu se ovi snimci izdaju, odnosno da je takav njegov zahtjev neosnovano odbijen. Pri tome iz obrazloženja osporene odluke proizlazi i da je sud izričito naložio da se apelantu dostavi audiozapis sa ročišta koja je napustio. Također, apelant ne tvrdi da je njegovim braniocima bila uskraćena mogućnost da na ročištima kojim nije prisustvovao za vrijeme provođenja dokaza ističe prigovore i da osporava njihovu autentičnost ili tačnost, kao i da predlažu i provode dokaze u njegovu korist. Najzad, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o vještačenju njegovog zdravstvenog stanja, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da je apelant imao i da je koristio odgovarajuću ljekarsku pomoć, ali i da je sam odbio vještačenje vještaka neuropsihijatra, jer je smatrao da bi tako priznao izvršenje krivičnog djela, a kako je navedeno u osporenoj presudi Suda BiH. Naime, iz apelantovih navoda, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je nakon počinjenja krivičnog djela, a u vrijeme kada je bio u toku postupak pred redovnim sudom, kod apelanta nastupilo oboljenje koje bi upućivalo na zaključak da nije u stanju da učestvuje u postupku, te, shodno članu 388. ZKPBiH, za posljedicu imalo prekid postupka i obavezno psihijatrijsko vještačenje njegovog stanja.
142. Slijedom navedenog, proizlazi da se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje ni u ovom dijelu.
Pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije
143. U ovom dijelu apelant je istakao da je njegov dodatni branilac 6. aprila 2015. godine podnio zahtjev da bude razriješen ove dužnosti, da je na pretresu od 10. aprila 2015. godine trebalo da bude saslušan svjedok Tužilaštva BiH J.A., pa da je Sud BiH pogrešno zaključio da se odrekao prava da sasluša ovog svjedoka. Također, apelant tvrdi i da je Sud BiH na ročištu od 13. aprila 2015. godine odbio da napravi pauzu, jer je njegov branilac morao ići na drugo suđenje, a zbog čega je dodatni branilac bio prinuđen da na brzinu „ispita ovog svjedoka“. Ovo je, po njegovim mišljenju, rezultiralo i povredom njegovog prava na odbranu.
144. Ustavni sud, najprije, zapaža da je Sud BiH dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega je odbio zahtjev dodatnog branioca da bude razriješen dužnosti a iz kojih nesporno proizlazi da se Sud BiH upravo rukovodio apelantovim interesima u ostvarivanju prava na odbranu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je od 10. aprila 2015. godine (kada je ovaj svjedok pozvan pred sud i kad je odbijen zahtjev dodatnog branioca da bude razriješen dužnosti) pa do 13. aprila 2015. godine (kada je, kako iz apelantovih navoda proizlazi, ovog svjedoka, ipak, ispitao njegov pomoćni branilac) proteklo dovoljno vremena u kom je pomoćni branilac mogao da se pripremi i uskladi svoje obaveze. Stoga, proizlazi da je očigledno neosnovana apelantova tvrdnja da mu je uskraćeno da ispita svjedoka J.A., odnosno da je pomoćni branilac morao „na brzinu“ da ga ispita, pa je to rezultiralo i povredom prava na odbranu.
145. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su dovedeni u pitanje nepristrasnost suda i jednakost stranaka u postupku, standard obrazložene odluke i pretpostavka nevinosti, zakonitost dokaza na kojim je osporena odluka zasnovana, apelantovo efektivno učešće u postupku, te garancije u pogledu ispitivanja svjedoka optužbe i prava na odbranu na način koji bi uputio na zaključak da postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
146. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
147. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, apelant nije posebno obrazlagao ovaj navod, niti se iz apelacije može zaključiti da li se ove tvrdnje odnose na pravo iz člana II/3.b) ili e) Ustava Bosne i Hercegovine ili na pravo iz člana 3. ili člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to da su apelantove tvrdnje o povredi pobrojanih prava detaljno ispitane i zaključke do kojih je Ustavni sud s tim u vezi došao, nije potrebno posebno ispitivati ovaj dio apelantovih navoda.
VIII. Zaključak
148. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada je izostala službena istraga o apelantovim tvrdnjama o zlostavljanju koje su bile ozbiljne i dokumentirane obimnom medicinskom dokumentacijom a zlostavljanje se dogodilo kada je apelant nesporno bio pod kontrolom javne vlasti, tj. prilikom zadržavanja u Ministarstvu unutrašnjih poslova - Policijska uprava Bugojno.
149. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada apelant nije učinio mogućim i vjerovatnim da je za vrijeme dok se prema njemu primjenjivala mjera pritvora, te u dosadašnjem trajanju izdržavanja kazne zatvora podvrgnut patnji ili teškim uvjetima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan kod lica lišenog slobode, te da, s obzirom na praktične zahtjeve kazne zatvora, apelantovo zdravlje i dobrobit nisu adekvatno osigurani.
150. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su dovedeni u pitanje nepristrasnost suda i jednakost stranaka u postupku, standard obrazložene odluke i pretpostavka nevinosti, zakonitost dokaza na kojim je osporena odluka zasnovana, apelantovo efektivno učešće u postupku, te garancije u pogledu ispitivanja svjedoka optužbe i prava na odbranu na način koji bi uputio na zaključak da postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
151. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
152. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman