Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5285/17 (M. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5285/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5285/17, rješavajući apelaciju Marine Buha, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marina Buha protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marina Buha (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tuženi „Raiffeisen bank“ d.d. BiH, Sarajevo da joj na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad, na ime razlike naknade za prekovremeni rad, na ime razlike naknade za rad u dane vikenda i na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene konačne odluke, navedeno je, između ostalog, da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinja bila zaposlenica tuženog po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme i da je obavljala poslove radnog mjesta saradnik za kontrolu kreditnih zahtjeva fizičkih lica, koji se po članu 3. ugovora mogu obavljati sa visokom, višom i srednjom stručnom spremom. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja tvrdi da joj, s obzirom na to da ima VII stepen stručne spreme, pripada plaća radnog mjesta koje spada u ostalu grupu poslova sa koeficijentom 4 ili plaća VI grupe poslova sa koeficijentima 3 do 3,5, u skladu sa članom 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Vrhovni sud je naveo da prihvata stav nižestepenih sudova da se plaća isplaćuje zaposleniku nakon obavljenog rada i za obavljeni rad, dok se pod obavljenim radom podrazumijevaju poslovi koje je apelantkinja izvršavala, a u okviru stručne spreme potrebne za tu vrstu posla. Takođe ukazano je da činjenica da apelantkinja posjeduje visoku stručnu spremu ne znači da ona ima pravo na plaću za poslove za koje se traži visoka stručna sprema, jer ona te poslove nije ni obavljala. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da nije odlučna okolnost da apelantkinja ima visoku stručnu spremu, jer je kod zasnivanja radnog odnosa sa tuženim dala pismenu saglasnost da će obavljati poslove radnog mjesta za koje se traži i srednja stručna sprema. Vrhovni sud je istakao da poslovi koje je obavljala apelantkinja odgovaraju opisu, vrsti i obimu poslova radnog mjesta sa srednjom stručnom spremom, na koje radno mjesto je raspoređena apelantkinja. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke, navedeno je da je članom 4. ugovora ostavljena mogućnost da tuženi rasporedi apelantkinju i na drugo radno mjesto koje zahtijeva najviši stepen stručne osposobljenosti i vještine koje apelantkinja posjeduje, iz čega proizilazi da apelantkinja nije obavljala poslove sa visokom stručnom spremom. Vrhovni sud je istakao da apelantkinja nije izvodila dokaze da je obavljala poslove VI grupe složenosti, niti ostale grupe složenosti, osim što smatra da po stečenoj stručnoj spremi (VSS) pripada tim grupama složenosti poslova. Najzad, istaknuto je da nema povrede odredaba člana 26. stav 3. i stav 6. GKU, jer je apelantkinja potpisivanjem ugovora o radu dala pismenu suglasnost da obavlja poslove radnog mjesta za koje se traži i srednja stručna sprema, te da je znala da obavlja poslove koji po složenosti odgovaraju toj stručnoj spremi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe GKU. Apelantkinja ukazuje da je pogrešan zaključak da nije dokazala da spada u VI i ostale grupe poslova, jer ima sedmi stepen stručne spreme, te joj pripada koeficijent složenosti poslova 4. Takođe, apelantkinja smatra da je „došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, jer je u pitanju radni spor“.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se poziva apelantkinja u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bio kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osim što smatra da je "došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, jer je u pitanju radni spor“, nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5285/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio