Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5432/17 (MAGAZIN - MAPRIM d.o.o. SARAJEVO)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5432/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5432/17, rješavajući apelaciju MAGAZIN - MAPRIM d.o.o. SARAJEVO , na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MAGAZIN - MAPRIM d.o.o. SARAJEVO protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 095686 16 Rev od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MAGAZIN - MAPRIM d.o.o. SARAJEVO (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta & Palameta" d.o.o. Mostar, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 095686 16 Rev od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju (PD „Riba Neretva“ d.d. Konjic) na ime duga plati određeni novčani iznos.
2. U konkretnom slučaju, u obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je između parničnih stranaka sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, iz razloga što apelant smatra da je sa tužiteljem svoja međusobna prava i obaveze regulirao Sporazumom od 26. marta 2010. godine. Nadalje, da je vještak finansijske struke u svom nalazu konstatirao da u predmetu postoji navedeni Sporazum, da je potpisan i prihvaćen s obje strane te ovjeren kod notara, te da isti može biti osnov za računovodstveni dokument, a to je kompenzacija. Međutim, da vještak nije našao da postoji taj knjigovodstveni dokument, kompenzacija koja sadrži elemente o dugovanjima i potraživanjima ugovornih stranaka, pa da je radi cjelovitog davanja nalaza vještak kod parničnih stranaka izvršio uvid u analitičke kartice tužitelja i apelanta, koje je priložio uz dopunski nalaz, KIF-ove i KUF-ove i račune. Prvostepeni sud je istakao da se iz nalaza vještaka jasno vidi da je vještak uvidom u poslovne knjige tužitelja, bilance analitike za 2009. i 2010. godinu kao i uvidom u bruto bilancu za 2011. godinu, našao evidentirano iznos dugovanja ukupno 297.826,00 KM u koji iznos je uključen i na istim kontima knjiženi iznosi po Sporazumu od 26. marta 2010. godine, u ukupnom iznosu 157.858,77 KM, kao potraživanje apelanta od tužitelja, te obaveza apelanta prema tužitelju u iznosu od 72.022,33 KM. Naglašeno je da je razlika navedenih potraživanja po Sporazumu od 26. marta 2010. godine, predmet drugog spora koji se vodi pred istim sudom. Prvostepeni sud je istakao da je vještak naveo da je utvrđen dug apelanta prema tužitelju na 31. decembar 2010. godine u iznosu od 72.022,33 KM, potvrđen i potpisan od strane apelanta putem IOS-a za 2009., 2010. i 2011. godinu, iako se u poslovnim knjigama apelanta dug prema tužitelju vodi u iznosu od 71.192,68 KM. Zatim, da isti IOS-i od 31. decembra 2010. godine i od 31. decembra 2011.godine, potvrđuju da apelant nema nikakvih potraživanja od tužitelja. Takođe, da iz nalaza vještaka proizlazi da u poslovnim knjigama apelanta nije evidentirana nikakva kompenzacija provedena po navedenom Sporazumu, te da vještak nije mogao ni utvrditi ni pobrojati račune koji su tom kompenzacijom zatvoreni.
3. U obrazloženju drugostepene odluke, drugostepeni sud je istakao da je apelant u žalbi tvrdio da je tužitelj bio dužan isplatiti apelantu određeni novčani iznos, te da su tužitelj i apelant 26. marta 2010. godine, sklopili Sporazum kojim su definirali da, nakon kompenziranja međusobnih obveza, ukupna visina obveze tužitelja prema apelantu iznosi 82.045,00 KM, dok apelant nema više nikakvih obveza prema tužitelju. Međutim, drugostepeni sud je ocijenio da ti navodi ne stoje, a da to jasno proizlazi iz drugog postupka, a koji je u vrijeme vođenja prvostepenog postupka u konkretnom predmetu bio u žalbenoj fazi (u međuvremenu okončan na način što je žalba apelanta, a u tom postupku tužitelja, odbijena), kao i iz nalaza i mišljenja vještaka, koji je u cijelosti (pravilno) prihvaćen kao objektivan i stručan, bez obzira na prigovore apelanta. Nadalje, da navedeni Sporazum nije predmet konkretnog spora, pa da nije bitno da li po tom osnovu postoji dug tužitelja prema apelantu (a da je pravomoćno utvrđeno da ne postoji).
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je bez osnova apelantov prigovor da je prvostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka kroz navode da je odbio prijedlog za provođenje vještačenja grafološke struke, a na okolnost da ovlašteno lice nije potpisalo Izvode otvorenih stavki. Naime, da je prvostepeni sud odbio prijedlog provođenja vještačenja po vještaku grafologu budući da je apelant na tu okolnost predložio izvođenje dokaza saslušanje S. K. odgovornog lica apelanta, pa da je u toku postupka na ročištu za glavnu raspravu odustao od tog prijedloga. Vrhovni sud je ocijenio da je kod utvrđenja da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu, da je tužitelj u cijelosti izvršio obavezu na način da je isporučio robu apelantu, a da suprotno tome apelant nije izvršio svoju obavezu na način da po ispostavljenim fakturama nije izvršio uplate, da je materijalno pravo pravilno primijenjeno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u dosuđenom iznosu temeljem člana 17. stav 1. i člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Takođe, da je bez osnova apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva zasnovali isključivo na Izvodu otvorenih stavki potraživanja koji nema računovodstvenu ni pravnu snagu, budući da iz stanja spisa proizlazi da nižestepeni sudovi svoju odluku nisu isključivo zasnovali na tom dokazu, već suprotno tome da su cijeneći sve dokaze zajedno i u njihovoj međusobnoj povezanosti izveli zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dajući kroz obrazloženje svojih odluka potpune i pravilne zaključke koje u cijelosti prihvata Vrhovni sud. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da su sve njegove obaveze po osnovu eventualno neplaćene robe prestale potpisivanjem Sporazuma od 26. marta 2010. godine kojim su tužitelj i apelant regulirali sva svoja međusobna potraživanja. Nadalje, da tužitelj svoj tužbeni zahtjev bazira samo na Izvodu otvorenih stavki potraživanja, koji nema računovodstvenu, niti pravnu snagu pa da se isti nije ni smio cijeniti kao dokaz, te da predmetni IOS-i nisu ovjereni pečatom apelanta, a da je bila sporna činjenica da li je iste potpisala ovlaštena osoba apelanta, pa da je zato apelant, kako bi dokazao da sporne IOS-e nije potpisao direktor apelanta, predložio provođenje grafološkog vještačenja, međutim da je prvostepeni sud neosnovano i protivno odredbama Zakona o parničnom postupku odbio taj apelantov prijedlog.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman