Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5437/17 (N. I.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5437/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5437/17, rješavajući apelaciju Nike Ivića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Niko Ivić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 035749 17 Kž 2 od 27. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Niko Ivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 035749 17 Kž 2 od 27. septembra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u vremenu provjere od 2 godine po pravosnažnosti presude ne počini novo, isto ili slično krivično djelo. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant, kao pomoćnik načelnika za gospodarstvo, financije i pitanje branitelja Općine Kupres, u periodu od 1. maja 2010. do 28. novembra 2011. godine očito nesavjesno postupio u obavljanju dužnosti, na način da je djelatnici općine B. I., koja se nalazila na porodiljskom dopustu, obračunavao i isplaćivao plaću, iako B. I. nije dostavila rješenje nadležnog zavoda za zdravstveno osiguranje kojim se priznaje pravo na naknadu plaća za vrijeme porodiljskog dopusta. Apelant je na navedeni način postupio suprotno odredbama člana 8. stav 1. tačka 3. alineja
5. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta kojima je propisano da je odgovoran za korištenje financijskih, materijalnih i ljudskih potencijala koji su mu povjereni, te suprotno odredbama tačke II, 4. Naputka o provođenju Odluke o pravima na naknadu ženama – majkama kojim je propisano da za ostvarivanje prava na naknadu plaća stranka je dužna podnijeti zahtjev u roku od 60 dana od dana rođenja djeteta. Utvrđeno je da u roku od 60 dana od dana rođenja djeteta nije podnesen zahtjev za naknadu plaća, a da je B. I. isplaćen iznos od 26.496,50 KM, koji iznos općina Kupres nije uspjela povratiti, pa je na taj način za općinu Kupres nastupila šteta u navedenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naveo da je izvršena izmjena činjeničnog opisa optužnice na način što je iza riječi „dopusta“ dodan slijedeći tekst „postupio suprotno odredbama člana 8. stav 1. tačka 3. alineja 5. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta kojima je propisano da je odgovoran za korištenje financijskih, materijalnih i ljudskih potencijala koji su mu povjereni, te suprotno odredbama tačke II, 4. Naputka o provođenju Odluke o pravima na naknadu ženama – majkama kojim je propisano da za ostvarivanje prava na naknadu plaća stranka je dužna podnijeti zahtjev u roku od 60 dana od dana rođenja djeteta“, pri čemu nije izvršena promjena pravne kvalifikacije krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, niti je promjenom apelantu stavljena na teret veća količina inkriminiranog sadržaja. Takođe, Općinski sud je ukazao da se izmjeni činjeničnog opisa optužnice nije protivio niti apelantov branitelj, te da mu je ostavljen dovoljan vremenski period kako bi mogao pripremiti odbranu u odnosu na navedene izmjene. Dalje, Općinski sud je ukazao da je B. I. bila dužna da u roku od 60 dana od rođenja djece podnese zahtjev za ostvarivanje prava na nadoknadu plaće Zavodu za zdravstveno osiguranje Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Zavod), a da Zavod nakon provedenog upravnog postupka, donese rješenje kojim se priznaje pravo na korištenje naknade plaće za vrijeme porodiljskog dopusta. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je B. I. 30. aprila 2010. godine rodila blizance, a da je zahtjev za ostvarivanje naknade plaće za vrijeme porodiljskog dopusta podnijela 30. decembra 2011. godine. Općinski sud je naveo da je Služba za gospodarstvo, financije i pitanja branitelja općine Kupres, na čijem čelu se, kao pomoćnik načelnika nalazio apelant, a što je potvrđeno iskazima svjedoka Z. Š., P. Č. i G. D., isplaćivala B. I. puni iznos njene plaće za period od 18 mjeseci koliko je trajao porodiljski dopust, a sve bez rješenja Zavoda. Općinski sud je ukazao da je neupitna činjenica da je apelant bez ikakva valjanog dokumenta, odnosno odluke, kao šef službe koja obračunava i isplaćuje plaće djelatnicima općine Kupres i za čiji rad je odgovoran upravo apelant, isplaćivao B. I. plaću u punom iznosu za period od 1. maja 2010. do 28. novembra 2011. godine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je apelant, kao odgovorna osoba u institucijama Federacije Bosne i Hercegovine, svjesnim kršenjem propisa i općih akata, kao i propuštanjem dužnosti i nadzora, očigledno nesavjesno postupio u vršenju svoje dužnosti, pri čemu je za općinu Kupres nastupila štetna posljedica. Najzad, Općinski sud je naveo da se predmetno krivično djelo može počiniti ne samo sa direktnim umišljajem, već i sa eventualnim umišljajem, a u ovom slučaju radi se o eventualnom umišljaju, jer kod krivičnih djela gdje se upotrebljavaju izrazi svjesno, nesvjesno, znajući i sl., radi se o krivičnim djelima počinjenim sa eventualnim umišljajem.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je nesporno da je apelant isplaćivao naknadu plaće za porodiljski dopust B. I. iako ista nije podnijela zahtjev u roku od 60 dana od rođenja djece. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da je apelant bio svjestan da B. I. nema pravo na naknadu plaće za porodiljski dopust u iznosu od 100% od osnovice za naknadu i da je bio svjestan da B. I. nije podnijela zahtjev Zavodu, kao i da je znao da naknadu plaće za porodiljski dopust isplaćuje Zavod, a ne poslodavac. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je apelant vršio isplatu predmetne naknade iz čega jasno i nedvosmisleno proizilazi apelantov umišljaj za kazneno djelo za koje je oglašen odgovornim. Po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio Krivični zakon kada je radnje apelanta pravno ocijenio kao nesavjestan rad u službi. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da nije postojala namjera da prihvatanjem zahtjeva za isplatu naknade plaće izvrši krivično djelo. Takođe, apelant navodi da je za postojanje konkretnog krivičnog djela neophodno utvrditi postojanje namjere da se krivično djelo izvrši, odnosno da se radi o namjernom činjenju koje podrazumijeva da kod apelanta postoji umišljaj. U odnosu na izmjenu činjeničnog opisa optužnice, apelant ukazuje da se ne radi o izmjenama koje su zasnovane na utvrđenim činjenicama tokom glavnog pretresa, već o paušalno sročenoj izreci optužnice kojoj nedostaju zakonska obilježja krivičnog djela. Suštinski, apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i Općinski sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman