Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-697/16 (Z. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-697/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 697/16, rješavajući apelaciju Zikreta Selimanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Zikreta Selimanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050943 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zikretu Selimanoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zikreta Selimanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050943 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zikret Selimanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnio je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050943 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine (tužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 14. februara do 12. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 20. novembra 2007. godine podnio Općinskom sudu tužbu radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050943 12 P 2 od 26. decembra 2013. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova za vrijeme logoraškog života od 30. juna do 10. septembra 1993. godine u logorima HVO-a isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u logorima HVO-a proveo 70 dana, gdje je doživio najteže oblike torture, maltretiranja, mučenja, zlostavljanja, vrijeđanja ličnog, vjerskog i nacionalnog dostojanstva. Nadalje, obrazloženo je da je navedeno ostavilo trajne posljedice na apelantovo mentalno zdravlje i njegov psihički integritet, što je potvrđeno nalazom vještaka, na osnovu čega je prihvaćena i visina nematerijalne štete. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene da nije odgovorna shodno odredbi člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da je neosnovan prigovor zastare u smislu odredbe čl. 371. i 376. ZOO. S tim u vezi, obrazloženo je da su apelantova prava zaštićena prema evropskim konvencijama, tj. odredbom čl. 1. i 4. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima i da nije obuhvaćena zastarom.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 050943 14 Gž od 25. jula 2014. godine djelomično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena na način da su smanjeni dosuđeni iznosi naknade štete i troškova postupka.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 377. ZOO pravilno utvrdio da nije nastupila zastara za naknadu nematerijalne štete koju je apelant potraživao zbog toga što je šteta apelantu nastupila zbog krivičnog djela protiv međunarodnog humanitarnog prava, koje ne zastarijeva prema članu 100. preuzetog od Krivičnog zakona SFRJ. S tim u vezi, obrazloženo je da, što se tiče krivičnog gonjenja izvršilaca, pripadnika HVO-a, izvjesno je da su postojale procesne smetnje zbog kojih je apsolutno nemoguće da se protiv počinilaca ovog krivičnog djela postupak pokrene i okonča, pa je parnični sud ovlašten, radi ocjene zastare potraživanja, ispitati i utvrditi da li je šteta počinjena takvim radnjama koje sadrže elemente krivičnog djela. Međutim, u pogledu žalbenih navoda da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud morao ocijeniti naknadu nematerijalne štete imajući u vidu dužinu trajanja boravka u logoru (70 dana), činjenicu da je apelant, nakon što je pobjegao iz logora, nastavio služiti u Armiji Bosne i Hercegovine i naročitu okolnost da je u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine bilo više logora koje su formirale sve tri vojske, tako da postoji veći broj logoraša i zahtjeva za naknadu štete, što tuženoj predstavlja prevelik ekonomski teret imajući u vidu ekonomsko stanje. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je dosuđeni novčani iznos dovoljan da predstavlja na izvjestan način novčanu satisfakciju za pretrpljene psiho-fizičke bolove i narušen apelantov ugled, a sve prema članu 200. stav 1. ZOO.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 050943 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine usvojena je revizija tužene i obje nižestepene presude preinačene tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepenom presudom materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada nije prihvaćen kao osnovan istaknuti prigovor tužene o zastarjelosti apelantovog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao član 376. st. 1. i 2. ZOO, te naveo da je u konkretnoj pravnoj situaciji apelantu šteta nastala u vrijeme kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Dalje je obrazložio da u pogledu rokova zastarjelosti rat ima značaj nesavladive prepreke iz člana 383. ZOO za vrijeme čijeg trajanja apelant, kao oštećeni, nije mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, ali da je odgovarajućim odlukama nadležnog organa ratno stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto 22. decembra 1995. godine, a stanje neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istaknuo da je apelant mogao podnijeti tužbu za naknadu štete najkasnije do 23. decembra 1999. godine (član 376. stav 1. ZOO), a podnio ju je 20. novembra 2007. godine, čime je njegov zahtjev zastario. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, ocjenjujući prigovor tužene o zastarjelosti apelantovog zahtjeva, pogrešno zaključili da predstoji procesnopravna mogućnost da, izostankom pravosnažne presude krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim, u primjeni odredbe člana 377. stav 1. ZOO, rješavajući kao prethodno pitanje, utvrđuju da se na pitanje rokova zastarjelosti koji se odnose na naknadu štete primjenjuju duži rokovi zastarjelosti. S tim u vezi, obrazložio je da se zastara prosuđuje prema navedenoj zakonskoj odredbi samo kada je osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja. Dalje je naveo da je parnični sud samo iznimno ovlašten ispitati da li je šteta učinjena radnjom koja ima obilježje krivičnog djela radi ocjene da li je nastupila zastara zahtjeva za naknadu štete. Vrhovni sud je istaknuo da je sud u parnici na to ovlašten kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih nije bilo moguće protiv počinitelja provesti krivični postupak (u slučaju kada je krivični postupak obustavljen, ili nije mogao ni da se pokrene zbog smrti osumnjičenog ili njegovog duševnog oboljenja, ili zato što je amnestiran ili pomilovan, odnosno ako postoje druge okolnosti koje isključuju odgovornost učinioca ili gonjenje), a postojanje navedenih izuzetaka u predmetnoj pravnoj stvari je izostalo.
12. Prema navodima Općinskog suda u odgovoru na apelaciju, apelant je 29. decembra 2017. godine podnio prijedlog za ponavljanje predmetnog postupka o kojem još nije odlučeno. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Smatra da je stavom Vrhovnog suda iz osporene presude prebačen na njega prevelik teret dokazivanja, što ne zavisi od njegove volje ili radnje, jer je obaveza državnih struktura vlasti da po službenoj dužnosti pokreću i vode krivične postupke protiv ratnih zločinaca. Pošto je navedeni stav suprotan stavu istog suda o postojanju i nastupanju zastarjelosti u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim okolnostima, apelant smatra da je navedeno dovelo do povrede ustavnog principa jednakosti građana pred zakonom i organima vlasti, te prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, smatra da ima pravo na naknadu štete koje se zasniva na činjenici da je boravio u logorima koji su protivni međunarodnom pravu, kao i zbog određenih odluka Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Također, smatra da je tužena odgovorna po principu objektivne odgovornosti, na osnovu Evropske konvencije o obeštećenju žrtava krivičnih djela nasilja. Apelant ističe da činjenice i okolnosti iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4264/11 od 17. septembra 2014. godine, na koju se pozivaju redovni sudovi u sličnim predmetima, nisu ni slične kao kod apelanta. Smatra da nije došlo do zastarijevanja ni prema odredbi člana 376. ZOO, jer šteta zbog torture koju je preživio za vrijeme boravka u logoru ostaje i danas, a imena lica koja su ga mučila u logorima nije nikada saznao. Osim toga, apelant ističe da je postupak pokrenuo ubrzo nakon donošenja Zakona o odbrani zbog čega se zastara treba računati od 28. decembra 2005. godine (kada je stupio na snagu navedeni zakon), jer je tada zakonodavac odredio pasivnu legitimaciju tužene.
14. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u iznosu od 3.500,00 KM, kao i troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 840,00 KM. S tim u vezi, ističe da je, zbog neujednačene sudske prakse, strpljivo čekao i izlagao se troškovima više od sedam godina, te stoga smatra opravdanim navedeni zahtjev.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije, jer je donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje je apelant ukazao.
16. Kantonalni sud navodi da je postupao u skladu sa odredbama procesnog zakona, kao i odredbama Evropske konvencije koje reguliraju pitanje poštivanja procesnih garancija.
17. Općinski sud navodi tok postupka kako je izložen u činjeničnom dijelu odluke.
18. Tužena smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno niti jedno od zaštićenih prava koje je apelant naveo u apelaciji. Poziva se na odluke Ustavnog suda br. AP 4264/11 od 17. septembra 2014. godine i AP 2539/12 od 30. juna 2015. godine, te odluku Evropskog suda za ljudska prava broj 44252/10 od 2. oktobra 2012. godine.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenje postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Član 377. stav 1.
Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050943 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 14. decembra 2015. godine a apelacija je podnesena 11. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
31. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 20. novembra 2007. godine i da je pravosnažno okončan 29. oktobra 2015. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko sedam godina i 11 mjeseci. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete, te u kojem su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, saslušanjem apelanta kao parnične stranke, jednog svjedoka i jednog vještaka. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak pred Općinskim sudom okončan nakon šest godina od dana podnošenja tužbe. Nadalje, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko sedam mjeseci, a postupak povodom revizije oko jednu godinu i tri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene, odnosno drugostepene presude). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u „razumnom roku“ smatra opravdanim, jer je predmetni postupak radi naknade štete trajao oko sedam godina i 11 mjeseci, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Općinski sud pred kojim je postupak trajao više od šest godina, a taj sud za to nije dao bilo kakve razloge.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u „razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
33. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane Odluke broj AP 207/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Zbog istih razloga, i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
35. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
36. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojim se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
37. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, te smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo, jer mu je šteta pričinjena krivičnim djelom koje ne zastarijeva.
38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova za vrijeme logoraškog života od 30. juna do 10. septembra 1993. godine, koja je preinačena u žalbenom postupku samo u pogledu visine dosuđenog iznosa. Međutim, postupajući po reviziji tužene, Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev i za dosuđeni iznos uz obrazloženje da je tužba podnesena nakon isteka rokova iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je, u suštini, ukazao da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 377. ZOO, jer u konkretnom slučaju nije postojala pravosnažna krivična presuda, niti su postojale pretpostavke da se u parničnom postupku utvrđuje je li šteta učinjena radnjom koja ima obilježje krivičnog djela. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u većem broju predmeta (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 456/15 od 10. oktobra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 4288/11 Ustavni sud ukazao: “U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.“ Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio „da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. 29. i 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).
40. Što se tiče apelantovih navoda da su redovni sudovi, donoseći različite odluke o istom pravnom pitanju, povrijedilli ustavni princip jednakosti građana pred zakonom i organima vlasti, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje propisa redovnih sudova pravilno, jer je navedeno u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava i zaključio da se u razlozima osporene odluke ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana. Ostali navodi
42. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.b), c), i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio da bi se Ustavni sud mogao upustiti u njihovo ispitivanje. Budući da se apelant samo paušalno pozvao na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje u ostalim aspektima tog prava, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje u ostalim aspektima tog prava, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim. Naknada troškova za sastavljanje apelacije
43. Osim toga, u vezi sa apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi za sastavljanje apelacije u iznosu od 840,00 KM, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u „razumnom roku“, jer je predmetni postupak radi naknade štete trajao oko sedam godina i 11 mjeseci, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Općinski sud pred kojim je postupak trajao više od šest godina, a taj sud za navedeno nije dao bilo kakve razloge.
45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, u situaciji kada je Vrhovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u situaciji kada se navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje u ostalim aspektima tog prava za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.
47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman